Nisam više sigurna jesam li prije rata baš točno znala gdje je Mariupolj. Znala sam da je u Ukrajini, jasno, ali gdje točno i kako do Mariupolja, nisam više sigurna da sam znala.

A onda se, baš odjednom, sve promijenilo i sad danima već uznemireno čekam vijesti iz tog ubijenog grada. Strepim i bdijem kako bdiju mnogi oko mene i kako smo mnogi u Hrvatskoj bdjeli i strepjeli nad Vukovarom 1991. kad nad njim gotovo nitko drugdje bdio nije. Vremena su se od tada neprepoznatljivo promijenila, sve što se događa u ratnoj ukrajinskoj apokalipsi vidimo, sve znamo, ili bar mislimo da sve vidimo i sve znamo, u realnom vremenu.

U onim davnim vremenima kad su JNA i četnici rušili Vukovar, ovisili smo o javljanjima Siniše Glavaševića i njegovih kolega s vukovarskog radija i pokoje ekipe stranih novinara. Danas u Ukrajini mnogi snimaju pametnim telefonima pa šalju snimke iz poharanih gradova i sela, a i novinara je puno jer se ratne priče uvijek dobro i prodaju.

No jedno je isto i nije se promijenilo; nemoć nas promatrača da dostojno saznamo, registriramo i zapamtimo pojedinačne sudbine ljudi s njihovim imenima i prezimenima, onih ljudi koji bezimeno umiru u umirućem gradu. Jer je nemoguće saznati, zabilježiti i javno spomenuti sva ta imena umirućih i njihove pojedinačne sudbine. To je bilo važno, a neostvarivo, u vukovarskom kao što je sad važno i neostvarivo u mariupoljskom umiranju.

Jer ljudi nikad nisu bili i nisu brojke. Ljudi nisu statistika. Ljudi u Mariupolju, u dalekoj a tako blizu Ukrajini, rodili su se, voljeli su ih i oni su nekoga voljeli, rasli su, išli u škole, ženili se, udavali, rađali djecu… A onda ih je ubilo neko rusko oružje, tko zna kako se sve to oružje zove, ili ih je granatiranje stjeralo u podrume i razna druga skloništa odakle više nisu izašli.

Oni koji su izašli pronalazili su mrtve, posvuda mrtve, nepomičnu izmrcvarenu vojsku mrtvih ljudi među kojima su i djeca, i starci, i žene, i mladići. Mnoge nisu mogli sahraniti zbog granata, neke zbog smrznute zemlje, tako da s nebrojenim mrtvima nisu ni mogli do groblja, a groblja su prepuna.

Zato u ubijenom gradu Mariupolju preživjeli svoje najdraže ubijene sahranjuju u parkovima, na dječjim igralištima, na ulici. Plitki su to grobovi iskopani nabrzinu u strahu od smrti, grobovi koji su označeni sklepanim nakrivljenim križevima. Na križevima od letvica i komadića dasaka zataknuti su kartoni s imenima onih koje su prekrili zemljom pa na nju položili umjetno cvijeće, pokupljeno možda iz neke usputne srušene gostionice.

Kartone s imenima isprat će kiše, odnijet će ih vjetrovi, plitki grobovi zarast će u travu i šipražje i bit će ih teško pronaći jednom kad rat završi. Ti poginuli, ubijeni ili umrli od straha i bolesti koji su pokopani u parkovima i na dječjim igralištima Mariupolja, sretnici su uz koje je netko njihov ili netko tko ih poznaje bio dok su umirali.

Jer druge nesretne mrtve koje skupljaju po ulicama zakapaju u masovnim grobnicama koje kopaju u Mariupolju, a neki nesretnici i dalje leže po ulicama. Vrijeme čini svoje, raspadaju se do jučer živi ljudi koje uzalud traže njihova djeca, a raspadaju se od tuge i straha i oni koji ih pronalaze.

Reportaža neke televizije, a ne znam više koje, pokazala je kako bezimene mrtve, u crnim vrećama, kamionima dovoze do uskog nepregledno dugačkog rova. Dvojica muškaraca s bijelim rukavicama bacaju mrtva bezimena tijela u crnim plastičnim vrećama u plitke rovove, a onda dolaze kamioni s tijelima za koja nisu dostajale crne plastične vreće. Umotane u deke, plahte, razne prljave krpe, mrtve ljude kojima noge nestvarno lamataju dok ih nose, bacaju u rovove i zakapaju. Bez oproštaja, bez glazbe i bez suza. Jedni preko drugih, jedni uz druge, mrtvi u Mariupolju u zagrljaju i nitko ne zna koliko ih je. Ni plastičnog cvijeća za njih na mjestu masovne grobnice nema.

Vraćaju se munjevito slike Vukovara iz studenoga 1991. i mrtva tijela branitelja i civila pod mokrim dekama po ulicama Grada. Bilo je ledeno kao i ovog proljeća u Mariupolju.

Mrve me sjećanja na najveću masovnu grobnicu na gradskom groblju u Vukovaru s 938 posmrtnih ostataka koje smo poslije iskapali i na groblju identificirali pa onda u skupinama, svake subote, dostojno i uz počasti pokapali. Vraćaju se slike masovne grobnice na Ovčari, slike kostiju, ostataka zavoja, medvjedić, sitnice razne koje su bile dio života.

Prema međunarodnoj klasifikaciji, masovna grobnica je svako mjesto na kojem su pronađena tri ili više posmrtnih ostataka ljudi. U Hrvatskoj sve masovne grobnice nikada neće biti pronađene. U Ukrajini sve neće biti pronađene. A u onim grobnicama koje pronađu, neće pronaći sve koje traže. Zauvijek će, poput majki Srebrenice, biti ožalošćenih majki u Mariupolju koje će uzaludno tragati za makar jednom košćicom svojih ljubljenih i nenadoknadivih. Jer se zlo pojavljuje u istim oblicima, zlo je otporno i ne da se iskorijeniti.

Zlo donosi smrt, ali i neizdrživu bol preživjelima. Vidjela sam to u očima stotina i stotina onih koji su tražili svoje mile, kao ministrica branitelja, na završnim postupcima identifikacije ostataka iz masovnih i pojedinačnih grobnica. Kad bi dr. Kubat ili dr. Strinović prestravljenim roditeljima pokazali papir s brojkama i izgovorili uvijek istu rečenicu “prema nalazu DNK analize, s 99,9999 posto vjerojatnosti, to su kosti vaše kćeri/sina/supruga/sestre/brata…”

Tako će jednom i u Mariupolju, uz čije slike plačemo. Iako dio ljudi, tu pored nas, naših poznanika i prijatelja, i pored slika Mariupolja, bježeći od nesreće, planira ljetovanja ili odlazak na koncerte. Tako sam saznala i za koncert Rolling Stonesa u lipnju u Münchenu. Neki se hvale kupljenim ulaznicama, vesele se i jedva čekaju. Tako smo se nekako raščetvorili. Tako je bilo i kad su pobili muškarce u Srebrenici i kad su u Vukovaru pjevali o mesu i salati. Mnogi su ljudi i dalje živjeli svoje male živote.

Jer je zaborav najotpornija biljka, a život, kažu, mora dalje.

Iako bismo pred Mariupoljem trebali kleknuti u tišini.