Svi mi roditelji jako smo osjetljivi na malu djecu. Rođenjem svoje djece kao da postajemo roditelji svakom djetetu na svijetu. I ljudi koji nisu roditelji osjetljivi su na djecu, osobito malu djecu. Jer su djeca nježna i dobra, a dječje oči neodoljivo lijepe.

Mnogi od nas mogu slušati i podnijeti puno toga što nas uznemirava, ali ne možemo ni minutu slušati kad dijete plače, bilo čije dijete. Teško to podnosimo, jako teško. Dječji plač čini nas nesretnima, boli nas, onespokojava i čini ranjivima.

Kad čujem da dijete plače, i sama bih zaplakala. Dijete koje plače želim zagrliti, poljubiti, tješiti, zaštititi. Svi, naravno, znamo da i u takozvanom normalnom životu mnoga djeca teško pate i plaču; siromašni su i zlostavljani pa i te činjenice teško podnosimo, a još se teže s tim činjenicama mirimo.

Mi koji smo rodili sinove osobito smo osjetljivi na tugu i plač malih dječaka. Dječake, i sasvim male dječake, često učimo da moraju biti jaki i hrabri. Dječacima, i sasvim malim dječacima, ponavljamo često da ne smiju plakati jer dječaci nikad ne plaču. Jer muškarci nikad ne plaču. A dječaci koji plaču su slabi i kukavice, oni su mamine maze kojima se treba rugati. Dječacima, i sasvim malim dječacima, ponavljamo često da samo curice plaču. One male i slabe djevojčice koje se igraju lutkama s kojima se dječaci ne smiju igrati. Jer su dječaci, a nisu curice. I jer će curice postati žene, a dječaci muškarci.

Dječacima, i sasvim malim dječacima, roditelji i rodbina kupuju puškice i male tenkove jer dječaci moraju očvrsnuti, jednoga dana bit će muškarci. A možda će i ratovati.

A onda je jednog divljeg i opakog dana počeo rat u Ukrajini.

A onda se, usred tog strašnog rata, u koloni izbjeglica na ukrajinsko- poljskoj granici pojavio taj jedan dječačić koji glasno plače. Malen, sam, u prevelikoj jakni zeleno plavo crno bijeloj, s prozirnom vrećicom u ruci. Ogromnu prozirnu vrećicu vukao je stazom tumarajući u prevelikim čizmicama, neutješno plačući. Bio je to onaj tužan plač kakvim plaču teško dirnuta djeca, nevoljena djeca koja su nekog izgubila. I bilo je to više tuljenje nego plač, tuga stoljetna skupljena u jaukanju malog djeteta koje je cijeli svoj mali život vuklo u prozirnoj vrećici na putu u nepoznato.

Skočili smo mi svi u toplim sobama, opet i opet iznova gledali tu snimku, mislili smo užasnuti da je sam, potpuno sam na tom turobnom putu, a onda smo drugi ili treći dan čuli da je i njegova majka bila negdje u gomili ispred njega. Ali nas to nije moglo utješiti.

Taj mali dječak plakao je iako dječaci ne bi smjeli plakati, a on kao da je plakao za sve dječake koji se boje, a ne plaču. Kao da je plakao za sve dječake koji su skriveno plakali u svim ratovima, plakao je i za sve mlade očeve koji su tog trenutka mahali djeci na prekrcanim ukrajinskim kolodvorima. Plakao je taj dječačić s dvostrukom kapicom na glavi u ime svih dječaka kojima je teško i ništa ga, baš ništa, nije moglo utješiti. Mali dječak koji je jedva vukao svojuvrećicu kao da vuče cijeli svoj mali život, plakao je za sve koji nisu mogli i nisu smjeli plakati. Bilo je hladno, ljudi oko njega su brzali i nitko nije kleknuo da ga utješi i zagrli. Je li njemu bilo hladno, je li bio gladan, žedan, a možda mu se piškilo, jesu li ga poslije negdje ugrijali i nahranili, zapravo i nismo saznali.

Bolan, spori, težak plač dječaka u šarenom kaputiću bio je i plač svih onih mladih ukrajinskih vojnika koji su se i prije i poslije, tiho i bez riječi opraštali od djece, supruga, djevojaka, roditelja. Mnogi od njih nisu plakali jer su muškarci, mnogi od njih više neće zaplakati.

Ali plač malog ukrajinskog dječaka odzvanjao je i kao plač onih mladih ruskih zarobljenih vojnika kojima su pred kamerama dali mobitele da nazovu svoje majke. Mama, govorili su i plakali jednako bolno kao i mali ukrajinski dječak u šarenom kaputiću kojeg su ti isti ili neki drugi ruski vojnici istjerali iz doma i domovine. Mama, ridali su, gušeći se u suzama poput dječačića s vrećicom kojeg, bježeći, zaobilaze odrasli s velikim koferima i vrećama.

Pojedinačne sudbine nepoznatih ljudi taknu nas tako iznenada. I prestrave. U svim velikim nevoljama, osobito u ovom strašnom ratu koji pratimo iz minute u minutu. Rat u kojem plaču i dječaci, a njihove nas suze peku jednako kao da su suze naših sinova.

Plač malenog ukrajinskog dječaka u šarenom kaputiću vratio mi je sjećanja na malog Vukovarca kojeg sam srela u hotelu Westin u Zagrebu, nakon izlaska iz Vukovara i nakon strahota koje je tamo proživio. Igrao se s nekoliko djevojčica i dječaka, bili su mirni i uredni i ja sam, glupo i neoprezno, pristupila i rekla da mi je drago što su dobro iako su tri mjeseca strahovali u podrumima uništenog grada. Digao je lijepu glavu taj vukovarski dječak, ošinuo me pogledom stogodišnjaka i rekao: „E, teto, kad bi ti znala kako je u našim srcima.“