Na hrvatskom europskom putu proljeće 2010. iznenada se, u općem pristupnom beznađu, okitilo nadom. Nakon dugih mjeseci neizvjesnosti, blokada i suzdržanosti i prijatelja i neprijatelja. Ta 2010., nakon deblokade pregovora, bila je godina kad su dužnosnici EU-a i dalje jasno davali do znanja da je naš put neizvjestan i da nitko u Uniji nije zainteresiran da Hrvatska postane 28. članica. Slijegali su ramenima u EK-u, ali i premijeri zemalja EU-a koje sam pokušavala zainteresirati uz uvijek isti zaključak “ako ispunite sve uvjete, vidjet ćemo”.

A to “vidjet ćemo” iliti ‘’bumo vidli’’ bilo je nekoliko svjetlosnih godina daleko od hrvatske stvarnosti.

Ali sam onda, kao predsjednica vlade države nečlanice EU-a, u travnju 2010. pozvana na radnu večeru s predsjednikom SAD-a Barackom Obamom u Pragu, a već u svibnju u Bijelu kuću na sastanak s potpredsjednikom SAD-a Joeom Bidenom.

Bili su to politički znakovi, dosta jasni signali i potvrda potpore SAD-a europskom putu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj su ti signali prošli dosta skromno, skoro ispod radara (ne ovih aktualnih i ticala), ali ih je u EU-u prepoznao svatko tko ih je trebao prepoznati.

Zato sam u Washington otputovala poletna, konačno opuštena i prilično samouvjerena. Očekivano; tako su mi govorile i pripremne informacije, susret s potpredsjednikom najmoćnije svjetske sile bio je srdačan, iako političari uvijek govore da su njihovi politički razgovori srdačni, otvoreni i prijateljski. Ali je taj zaista i bio takav. Joe Biden bio je očaravajuće jednostavan i sve je u razgovoru s njim bilo lagano, mirno, spontano i inspirativno, kao da se ne susrećemo prvi put. Razgovarali smo o Hrvatskoj, o nastojanjima moje vlade da završimo pregovore i teškim preprekama blokade koje smo upravo savladali. Joe Biden je podupro naš europski put, bio je dobro informiran i činilo mi se kao da smo se jučer rastali na kavi pa nastavili razgovarati u Bijeloj kući o temama koje su mojoj zemlji bile važne. Borba za gospodarski oporavak u raljama svjetske ekonomske krize, borba protiv korupcije na najvišim razinama moći, borba za pravnu državu i vladavinu prava. Za sve te moje i borbe vlade koju sam vodila, Joe Biden imao je i riječi potpore i razumijevanja. Dok sam mu sjedila preko puta, hrvatski put u EU učinio mi se odjednom lakšim i bližim ciljem pa sam se osmjehivala od uha do uha, skroz nediplomatski, zahvalna na prilici da i u Bijeloj kući govorim o svojoj zemlji koja je zaslužila sjesti za stol europskih država i naroda.

Rekla sam Bidenu da se mi samo želimo vratiti kući, tamo kamo pripadamo, a potpredsjednik SAD-a je sve to razumio, činilo mi se, kao što je razumio i mjesec dana prije toga Barack Obama u vrijeme radne večere u Pragu. Tema o kojoj je rado želio razgovarati bile su i prilike u Bosni i Hercegovini i kako ih ja vidim i bilo je više nego neobično konačno razgovarati s čovjekom o našem susjedstvu koji poznaje te prilike, iako nije iz susjedstva. U svemu smo se složili, u svim ocjenama i predviđanjima.

Dugo smo se pozdravljali i rastajali, meni se nije odlazilo a činilo se da bi i moj sugovornik ostao čavrljati, sasvim izvan protokola. Joe Biden mi je, već uz good bye, rekao da smo sad prijatelji i da ga u svako doba dana i noći mogu nazvati. Smijali smo se oboje, rekla sam da je to dobro znati pa smo si, uz dugo rukovanje, zaželjeli sve najbolje.

Joa Bidena nikad poslije nisam nazvala, iako je rekao da to mogu učiniti i u dva i u tri u noći, jer nije bilo potrebe i jer je SAD svoju privrženost hrvatskim naporima na europskom putu jasno deklarirao kao poruku i svijetu i EK-u.

Kad sam krajem lipnja 2011. pozvana u Bruxelles i kad je tamo objavljeno da je Hrvatska završila pregovore, pomislila sam kako bi sad bio zgodan trenutak da nazovem Bidena i da mu kažem kako ne zovem da bih tražila pomoć, nego kako bih ga obavijestila da smo došli do cilja i da još jednom kažem hvala. Nisam nazvala ni tada a ni ikada poslije, ali je sad prilika da mu pošaljem čestitku i još jednom zahvalim na potpori iz države članice EU-a.

I baš me razveselila Bidenova kandidatura i baš sam željela da on pobijedi i radovala sam se njegovoj smirenosti i usredotočenosti na tom putu. I puno je razloga za to. Trumpov odlazak poučna je priča za mnoge pa i političare koje dobro poznajemo. Nadmenost, bahatost prema medijima, napuhanost u ophođenju i ignoriranje činjenica, podilaženje sljedbenicima i isključivanje neistomišljenika ispratili su ga iz Bijele kuće. Bidenova ustrajnost donijela mu je uspjeh, unatoč mnogim predrasudama koje su ga pratile.

Nevjerojatno puno se, pa i u Hrvatskoj, govorilo i pisalo o njegovim godinama, starosti, oslabljenim refleksima, uz pitanja kako se star čovjek može nositi s teretom najmoćnijeg državnika na svijetu. Joe Biden razbio je predrasude i pokazao energiju i domišljatost, ali i mudrost i razboritost koje bi posramile mnoge mlađe i u većoj fizičkoj formi. Vratio je i učvrstio dostojanstvo mnogim ljudima starije životne dobi, osobito u politici. Koje mnogi, zatočeni u predrasudama, tretiraju kao senilne ili mrtve. Cijelu jednu generaciju ljudi afirmirala je Bidenova pobjeda i tu činjenicu treba slaviti i radovati joj se. Iskustvo u politici neobično je važno i novi predsjednik, u srazu s ispraćenim, to je jasno dokazao.

Što se tiče regije, predsjednik SAD-a davnih je godina rekao da su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić ratni zločinci. Tako da političari poput raznih Dodika koji slave Mladića i Karadžića kao heroje neće kod Bidena imati šanse. Mogu se eventualno javljati ispred ograde Bijele kuće, kako je to već viđeno. Ali bi malo morali zastati i naše vođe koji su, umjesto institucionalnih susreta, pozvali tog istog Dodika kao dragog gosta s kojim bi štitili interese Hrvata u BiH. Bidenova pobjeda i njegove poruke o pravu da se mirno ne slažemo, o toleranciji i poniznosti i želja da se počnemo međusobno slušati opće su političke poruke koje bi mogli čuti i moćnici u Hrvatskoj. Dobro bi im došlo za naše dobro. Jer treba učiti od boljih od sebe.