Više je razloga zašto je Kamala Harris izgubila izbore, a ključno je to što američka lijevo-liberalna scena ne komunicira stvarni život

„Now this should be a lesson

If you plan to start a folk group

Don’t go mixin’ politics

With the folk songs of our land

Just work on harmony and diction

Play your banjo well

And if you have political convictions

Keep ’em to yourself“

---

„Ovo bi trebala biti škola

Ako planirate osnovati folk band

Ne miješate politiku u to

Uz folk pjesme naše zemlje

Samo radite na harmoniji i dikciji

Svirajte dobro svoj bendžo

A ako imate političkih uvjerenja

Zadržite ih za sebe“

Jack H. Clement

Američki predsjednički izbori označili su prošli tjedan. Objašnjenja, savjeti, projekcije, sve čudo analitike posvećeno je ponovnom izboru Trumpa. Kada se svi time bave, mudrije bi bilo skloniti se od tog medijskog stampeda. Ili ne.

Prvo „koordinate“. Ne vjerujem u korist političkih podjela na „ljevicu“ i „desnicu“. Barem ne optikom predvidivih paradigmi na koje smo navikli. To su samo „brendovi“ političke scene prošlosti koji danas služe banaliziranju, trivijalizaciji, ne i razumijevanju aktera i scene. Recimo, desnica je i konzervativna i radikalna, može biti nacionalna ili klerikalna. Ljevica, pitanje je: što je i tko ljevica danas? Nekadašnji ključni akteri političke ljevice danas su bezbojni centristi. Progresivnost je samo fraza, umjerenost odmak od ideja. Danas je ljevica „ekstremni centar“, vizije su joj „bez vizije“. Ideje ne korespondiraju današnjici, posljednji idejni redizajn bila je pojava okolišnih tema, ekološkog, „zelenog“.

Drugo, a to slijedi iz slabih idejnih obilježja suvremene politike, jest da snažne osobnosti postaju ključne u politici. Osobe, lideri, nadomještaju ideologiju. Vođe se prepoznaje kao što se nekada vjerovalo u ideologije i političke boje. Politika danas počiva na istaknutim pojedincima, ne na idejama. Kojih ionako nema.

Sad kad sam to napisao, ipak ću se držati pojmova „ljevica“ i „desnica“. Dosadno i plošno. Ali razumljivije.

Više je razloga zašto je Kamala Harris izgubila izbore. Ključno je to što njezin politički sadržaj, ne samo njezin već cijelog Bidenova mandata i američke lijevo-liberalne scene, ne komunicira stvarni život. Odgovor na to bio bi hegelijanski, „tim gore po stvarni život“: u nedostatku odgovora na probleme suvremenog svijeta oni su ih trivijalizirali i „mijenjali“ svojim „idejama“. Jer upravo je to u pitanju kada ljudima koji osjećaju egzistencijalnu nesigurnost, loše žive, objašnjavaš pozitivni saldo makroekonomske statistike. Rišeš im matematičke formule koje su smislili nobelovci. A onda, na kraju, glasači su ipak odlučili „tim gore po Kamalu“. Razloga je i više. Recimo, demokrati nisu shvatili kakav politički spektakl ljudi traže, nije dovoljno dovesti glumce i pjevače na scenu, potrebno je da kandidat sam bude najuvjerljiviji i uvjereni šoumen u tom cirkusu. Pa katatonično nijekanje stvarnosti uz euforično inzistiranje na umišljenoj političkoj simbolici.

Bit ljevice jest u tome što agenda ne staje na zagovaranju političkih prava i sloboda. Temeljni princip lijeve političke kulture bez kojeg ostvarivanje političkih prava izgleda poput knjige praznih stranica, jest borba za socijalna prava. Bez prava iz rada, kvalitetnog obrazovanja, dostupne zdravstvene skrbi, mirovina, politička prava strše poput kuće bez fasade. I danas sve kreće od tradicionalnih lijevih vrijednosti: empatije za slabe i nemoćne, žestine nad podčinjavanjem, odlučnosti da se nepravde isprave. No već u sljedećoj rečenici krenu nesuvisle teorijske pretpostavke i sumanuta asocijalna djelovanja koja zbunjuju. To djeluje poput šminke, samoreklame, neuvjerljivo papagajsko zagovaranje socijalnih prava, pri čemu se ništa ne čini da ih se unaprijedi. Sve, stoga, naliči hinjenom milosrđu, političkom coup de grâce za birače, nikako ostvarenju solidarnosti i bratstva.

Desnica je opasna u svojoj plošnosti, lako skreće u stvaranje neprijatelja, okrivljavanje. Mržnja kao pogonsko gorivo je strašna. No suvremena ljevica, površna i bez ideja, jednako je opasna. Nije ona ustrašena vlastitom ideologijom jer je ni nema, opasna je baš zato što bježi od svake ideologije. Ljevicu danas prati horror vacui. A ta se politička ispraznost lako ispuni najluđim idejnim drangulijama, šupljim političkim namjerama. I blesavim PR-objavama. Otpor prema činjenicama, iracionalnost, današnju ljevicu lako uputi u jeftini populizam. Vjerovanje u zamišljenu svetu istinu koju nitko ne razumije, vrijeđajući pritom svakog tko bi se usudio misliti različito. E, to lako dovodi do gubitka izbora. A tad su svi krivi. Izuzev njih samih. Mora se raditi o podvali, ne može biti da ih glasači ne razumiju, ne shvaćaju njihovu genijalnost. Ta ljevica ne vidi kako su se okitili ključnim obilježjem trumpizma. Sami žive „trumpizam antitrumpističkog establishmenta“, elitistički „fašizam“, nerazumnu isključivost u borbi protiv isključivih neprijatelja.

Mnogo toga ljevicu vodi desnici. Recimo, što je bitnije – obilježja s kojima smo rođeni ili načela koja podržavamo? Desnica se tradicionalno fokusirala na prvo, ljevica na drugo. Danas ljevica u ženi vidi samo ženu, u seksualnoj orijentaciji ključno obilježje. Ne vidi da su ljudi različiti, čak i kad su žene, crnci, homoseksualci… Umislila si je da su to posve homogene skupine. Misle i glasaju jednoobrazno. Tako je ljevica prihvatila „plemenski“, „grupni“ narativ. Onaj desnice. Umjesto „emancipacije“ ljevica glibi u reakciju.

Identitetska politika se pretvorila u vlastitu suprotnost, postala je izlika da se surađuje samo s istomišljenicima, ljudima istih obilježja. Umjesto razumijevanja i pristupa zajedničkim problemima ljudi različitih identiteta, dobili smo isključivost. Ono što je osmišljeno kao briga za marginalizirane skupine, postalo je fokus na marginu. Osobe se svode na „temelj diskriminacije“, promatraju isključivo kroz prizmu obilježja. Naglašavanje marginalizacije postalo je i ključna argumentacija za sve što se čini: u šumi društvenih traumi ta „ljevica“ je poput superheroja koji spašava svijet. Samo što je šuma traumi izmišljena. Takav pristup umjesto društvene promjene kreira isključivo simbolične politike, one bez vidljivih rezultata.

„Zločin prošlosti“ još je jedna fiksacija. Prošlost je „pogrešna“, treba je izmijeniti. Nešto poput revizionizma desnice. Samo što desnica želi pobijediti u povijesnim porazima, a ljevica kreira povijest moralno superiornu po mjerilu današnjice. Taj anakronizam nitko ne razumije. Antifašisti smo, ali bez Tita. Uzori iz prošlosti po današnjim mjerilima su griješili – odričemo ih se. A ključna greška jest što se uopće upuštaju u tu borbu da budu „na pravoj strani povijesti“ kada trebaju mijenjati sadašnjost. Jer desničari se barem, kao populisti, prave da to čine.

Ljevičari su danas sudbinski prihvatili poimanje da moć proizlazi iz ekonomije, ne iz politike ili društva. Taj politički defetizam, grebanje po površini kapitalizma, umjesto regulacije i humanizacije socijalnog darvinizma tržišta, obezvrjeđuje politiku i obespravljuje građane. Politički i društveni, demokratski, okvir države stavljen je u puku službu gospodarstva. Sloboda tržišta je temelj države, uspjeh društva se mjeri gospodarskim rastom. Ljevica koja to bespogovorno prihvaća izgleda kao da je rob gospodarstva, čak spremna i demokraciju „prilagoditi“ tržištu.

A kada to izgleda kako je gore opisano, u društvu u kojem građani, birači, ne vide ozbiljnu ostvarivu alternativu društvenoj i ekonomskoj zbilji i borca protiv nepravdi, tada se utječu, dižu u obranu granica, države i nacije. Imigranti su problem. Primordijalno i primitivno. Nehumano. Tako ljevica podigrava desnici, igra na njenom terenu. Ista stvar kada se ljevica, u strahu da je se prozove za manjak nacionalnog, sama priklanja grbu, sklanja pod zastavu, ulazi u nacionalistički tor. Opet igraju na tuđem terenu. I – gube.

To je u stvari. Tako se izbori gube. I zbog toga. Današnji diskurs ljevice o socijalnoj pravdi, uz samo simbolična djela i blesave nove „teorije“ (poput odrasta) nema mnogo veze s opipljivim rješavanjem društvenih problema.

Šarlatanstvo, diletantizam, šašava halabuka – to je ljevica danas. Zato gube. Možda nekom to zvuči kao lamentacija protiv ljevice, tirada protiv wokeizma, eskapada protiv „cancel culture“. Nije. Samo je pokušaj ukazivanja gdje je greška. Mala škola kako se izbori ne gube. Ili gube. Zašto? Jer razlike rastu, razdori se produbljuju – ljevica je potrebna. Samo, kakva? I koja?