Kampanja nudi izbor između izazova i rijeka, ‘ha-ha, hi-hi’ stranačkih pjesmuljaka i spotova. A tek slijedi zadnji tjedan kampanje

„Ti stvarno misliš da si bitan

S tobom nema zajebancije

Ti znaš za samo jedan ritam

I dok plivam u svemiru

Ti se daviš u mikroorganizmima

I da se tebe nešto pita

Ja te ne bih pitao nikada“

Davor Viduka

Što dobiješ kada ne dobiješ ono što trebaš ili želiš? Iskustvo. To dobiješ. Dobrodošli u naciju izbornog iskustva, narod koji nikako da dobije ono što treba ili želi. Jer pristaje na izbornu laž i varljiva obećanja. Pristaje i zaziva ih. „Mala zemlja za veliko (i loše) iskustvo“, to bi trebao biti slogan Turističke zajednice. A i Hrvatske demokratske. Zajednice. To je naša politička scena u par riječi.

Kampanja ide. Na dan objave broja bit će izborni „dan D“ minus osam. Pitanje za čitatelje: što ste u kampanji do sada novog čuli? Rast prosječne plaće i mirovine, inflacija, Rafalei, euro, Schengen, Agrokor, PPD, INA, Turudić – sve su te teme politički konzumirane i kapitalizirane još prije par mjeseci ili i više. „Ništa nova, ništa nova“ Oliverovim glasom. Je li kampanja donijela ma i kakvu novu ideju, plan, politiku? Ne. Nije ništa. Bar ne onu koja bi bila pozitivno artikulirana, obrazložena osobito u pogledu toga što se želi, kojim sredstvima i kadrovima, postići. I – kada!

Svuda oko nas obećanja rasta plaća i mirovina, pokretanja gospodarstva… Ili borba protiv korupcije. Svi bi se protiv korupcije borili. Nevjerojatno, zar ne? Samo, jeste li ikada čuli za neku političku opciju koja bi se borila „za“ korupciju? Niste, naravno. Jer takvih nema. No u čemu je onda differentia specifica naših političkih izbora u pogledu korupcije? Nema je. Ili, znate li za opciju koja jamči da će plaće ostati iste ili mirovine padati? Da će zaustaviti, uništiti, gospodarstvo? Ne. Jasno. Svi nude velike planove i „moćna“ obećanja. No, ustvari, velike i prazne riječi. Kako u ovoj kampanji tako i pred svake izbore. Nema objašnjenja kojim potezima, odlukama, mjerama to misle postići. Takva su obećanja floskule, šuplje priče, mamac za lakovjerne glasače. Jeftini populizam za svačije uši.

Isto je i s „top temom“ nekoliko posljednjih izbornih ciklusa – demografskom obnovom. Demografska obnova je čudesna panaceja, svi bi demografski obnavljali. Ne kažu, doduše, kako to misle, osim što najavljuju ingeniozno „spaljivanje“ proračunskog novca gradnjom stanova „za mlade obitelji“, vrtića i škola u svakom haustoru. No nitko ne pita: za koga to? Nitko neće reći istinu, a ta je da smo s prosječnom starošću od 45 godina u Hrvatskoj borbu protiv demografskih trendova – izgubili! Nema „nacionalnog reproduktivnog potencijala“. Izgubili smo ga u „paklenom žaru“ borbe za demografsku obnovu. I, recimo, borbe protiv korupcije. Jer dok smo se protiv tih društvenih pošasti borili (kao i obično lažno i floskulama), svi koji su mogli utekli su. Ne prepoznajući naš Raj na Zemlji. Pa nam, stoga, Nepalci, Filipinci, migranti trebaju. Ako je izborna srijeda nova nedjelja, svi navedeni su novi Hrvati!

Rekoh, kampanja ide, a nema je. Kao ni novih lica. Reprodukcija zatečenog. Ponavljanje ponavljanja. Isprazna kampanja koja savršeno implementira loše izborne slogane. Političke poruke inspirativne poput alergijske hunjavice. U travnju. I ne govore ništa o političkim namjerama. Naravno, kada ih ni nema! Politiku smo, i pred ove izbore, sveli na poruke kao iz reklamne kampanje akcijske prodaje namještaja za opremanje apartmana. Ono što čujemo ispod je i onoga što bi rekao loš trgovački putnik dok nagovara neodlučnu umirovljenicu da kupi set posuđa.

Jedinu dosljednost političkih aktera, barem glavnih, nalazimo u odustajanju od bilo kakvih političkih odrednica, čak i onih koje nosi naziv stranke ili pripadnost „političkoj obitelji“. Apoteoza deideologizacije, stvaranje „apolitične politike“, one u kojoj svi poručuju isto i tako izražavaju kako nikakve specifične političke vrijednosti i sadržaja kod njih nema. Svatko, stoga, može za sebe zamisliti i udahnuti sadržaj svakoj opciji. Ovisno o preferencijama. Potom začepimo nos i… glasamo. HDZ su i domoljubi i europejci, i demokršćani i (nacional)socijalisti. Obećavaju i poslove i zapošljavanje, a i borbu protiv korupcije. Možemo! su i zeleni, i lijevi, i liberali, i populisti. Sve. SDP je sve, a više nije ništa. Sve naše stranke nalik su na Stranku istine Alana Forda: „Mi ništa ne obećavamo te to i ispunjavamo.“ Još manje poduzimamo. „S nama ste mirni jer mi smo – I NIŠTA I SVE!“

Kampanja nudi izbor između izazova i rijeka, „ha-ha, hi-hi“ stranačkih pjesmuljaka i spotova. Suze mi krenu kad se sjetim koliko je rafinirano bilo „političko doba Ive Sanadera“ kad su loši glazbenici bili plaćeni da ne pjevaju, kad nam političko evanđelje nisu širili ekshibicionisti s influenser-sljedbom, kada je i pljačka izgledala „umiveno“. A tek slijedi zadnji tjedan kampanje koji će jamačno iznjedriti neku zvijezdu političke kognitivne disonance.

Kampanja bez sadržaja. Jest, prošlo je vrijeme partijskih programa na stotinjak stranica masnog tiska na papiru velike gramaže. Ali danas, pak, nema baš ništa! Magla rezignacije dovedena do krajnosti: nitko ništa ne pita pa nitko niti ne odgovora. Nema ideja. Najmanje provokativnih. Sve uokvireno davno izraubanim lažima, otrcanim obećanjima stoput korištenim. Nema eksplozije sadržaja, samo taštine. Namjesto uvjerljivih ljudi koji nose promjene, uvjerljiva je samo količina improvizacije i populizma. Rekoh, kad ne dobiješ što trebaš ili želiš – fasuješ iskustvo. Ali bolje i iskustvo nego šaka u oko, zar ne? Ili ruka u džep. Pardon, na to smo se već navikli.

Što bi mene zanimalo? Kao pravnik s profesionalnim interesom za institute socijalne države, rado bih da mi netko kaže kako će jačati usluge javnog zdravstvenog sustava i omogućiti građanima brži im pristup. Volio bih da netko pojasni ima li dopunsko osiguranje ikakvu svrhu osim prikupljanja više novca i da čujem stav treba li ga zadržati. Želio bih od političkih aktera čuti hoće li nastaviti različito oporezivati i doprinosno tretirati rad ako se obavlja u radnom odnosu ili studentskim radom, kao ugovor o djelu ili autorsko djelo? Može li se turističko iznajmljivanje oporezivati kao rad? Žele li urediti najam umjesto poticanja gradnje i kupovine nekretnina? Zanima me vide li političari potrebu interveniranja na tržištu rada i kako? Što bi mijenjali u Zakonu o radu? Treba li dječji doplatak usmjeriti svima, u zamjenu za porezne olakšice? Ima li smisla mijenjati mirovinsku formulu ili treba intervenirati povremenim ili trajnim dodacima? Konačno, kako financirati intervencije u mirovinski sustav?

Evo prigode i za populizam: misle li da javnu medijsku kuću treba nastaviti financirati RTV pristojbom? Ili iz proračuna? Nešto treće? Uopće, ispunjava li HRT svoju društvenu svrhu? Dalje, trebaju li nam ovako uređeni javni bilježnici?

Jeste li zapazili koji odgovor na ta i takva pitanja? Ja nisam.

Što čine političke opcije? Ponašaju se po receptu „saslušaj i obećaj“. Radije će nuditi utješnu laž no da nas upute u kompliciranu istinu. Populizam ljudima nudi ono što im je draže. Jer za to ne trebaju trud i mukotrpan rad. Samo, to je diverzija politike i demokracije, oblik društvene izdaje. Manipulacija koja vodi nepovjerenju u demokraciju, nameće besmislenost biranja. Malo nedostaje da se pojavi ideja kako nam izbori nisu potrebni. Skupi su, dijele, a nemaju učinka.

Borba za političku vlast u nas je borba za simboličku dominaciju. Vlast u kojoj ne koristite snagu u pravu svrhu. Nije smisao mijenjati društvo, već biti na poziciji moći. Naši politički akteri radije će biti poduzetnici političke pozicije: ti često nedostojni ljudi bez kvalifikacije samo žele posredovati među interesima ekonomskih elita. I zbrinuti se. Okoristiti se. I to uvijek isti ljudi. Takva se moć udružuje s medijima koji od političke praznine stvaraju spektakl, ali bez sadržaja, onaj u kojem je politička borba gluma, jer programi su gotovo identični, djelovanja nema, sve samo farsična gluma.

Što činiti? Pazite kome dajete glas! Promislite. Dajete im budućnost. Možda odustajete od vlastite. Opasna stvar.