Greta Thunberg: ime koje se posljednjih petnaestak dana gotovo svakodnevno pojavljuje u gotovo svim važnim medijima diljem svijeta. Zbog nje mediji s posljednjeg UN-ova summita o klimatskom zagrijavanju nisu uobičajeno bili usmjereni na “visoko njegovane tehnike licemjerja”, nego su odzvanjali jasnim i iskrenim govorom u kojem su dječje izravno označeni problem, krivac i moguće rješenje.

Riječima “Kako se usuđujete? Ukrali ste mi snove i djetinjstvo ispraznim riječima” mediji su pridavali važnost visokog moralnog autoriteta. Još prije summita izvještavali su o prosvjedima u kojima su diljem svijeta sudjelovali milijuni mladih. Nakon summita također, svaki božji dan. Takva audijencija nije samo izazvala pohvale, nego i snažne negativne reakcije. Jedni je izdižu prema laureatima Nobelove nagrade, oni nasuprot uskraćuju joj osobnost i sve pripisuju skrivenim silama, začinjajući to uvredama. To se prelilo i u hrvatske medije. Komentari čitatelja otišli su u njezinu vrijeđanju i omalovažavanju korak, dva, tri… dalje. Rijetko koji kritičar nije se očešao o Gretino zdravstveno stanje.

A njezina biografija svjedoči o pravom osobnom podvigu koji bi mogao biti uzor mnogima. Imala je dramatičnih problema u odrastanju. Držala se povučeno, osjećala nemoćno, rijeko je i s kim razgovarala. U jednom trenutku povukla se iz škole i patila doma.

„Kad sam bila mlađa, u školi nam je učitelj pokazao filmove o plastici u oceanu, izgladnjele polarne medvjede i slično. Plakala sam gledajući ih. Ostali su bili zabrinuti dok su gledali film, ali kad je završio, počeli su razmišljati o drugim stvarima. Ja to nisam mogla. Te su se slike zaglavile u mojoj glavi“, kazala je nedavno za The Guardian.

Dugi i strpljivi razgovori roditelja s Gretom rezultirali su obratom: uvjerila je majku, švedsku opernu pjevačicu Malenu Ernman, da se odrekne putovanja zrakoplovima, a oca Svantea, glumca i autora, pridobila da postane vegan. Aktivizam se proširio i izvan obitelji: nakon katastrofalnih požara na Sjeveru, 20. kolovoza prošle godine, započela je štrajk pred švedskim parlamentom i nakon početne usamljenosti, počela dobivati podršku. Pretvorilo se u valove štrajkova “Petkom za budućnost”.

To je moguće u Švedskoj u kojoj je stvaranje odgovornih individua cilj obrazovanja i u kojoj djeca uživaju znatno veća prava. Priča bi mogla poslužiti kao primjer uspjeha jedne suvremene obitelji. No, naizgled paradoksalno, bespoštedne i neprimjerene kritike na račun Thunberga stižu najviše iz krugova koji se zaklinju u obiteljske vrijednosti. Zašto?

Stvar ima duboke svjetonazorske razloge. Američki lingvist i jedan od rodonačelnika kognitivnih znanosti George Lakoff kaže da na stvaranje odnosa prema svijetu kod ljudi presudno utječu nesvjesne kognitivne strukture koje on naziva okviri. Te strukture, koje poprimaju fizički oblik krugova neuronskih stanica u našem mozgu, usmjeravaju kako razmišljamo o svijetu oko nas. Pojedinačni okviri pozivaju na emocije, iskustva i često ponavljane medijske okvire i tako nove dolazne informacije usmjeravaju u kontekste i koncepte koje možemo razumjeti, kaže Lakoff.

Okvirima bitno upravljaju dva suprotstavljena moralna sustava: konzervativni i progresivni. Konzervativni moralni sustav počiva na nizu pojmova koji se protive okolišnim shvaćanjima, poput iz Biblije naslijeđenog da je čovjek iznad prirode i da je ona tu da služi ljudskim potrebama. Također, konzervativne moralne strukture imaju povjerenja u tržište i financijske elemente, čak i kad se radi o zelenoj ekonomiji. Konačno, one uvijek traže izravne dokaze, a globalno zagrijavanje daje samo posredne odgovore, ističe Lakoff.

Nasuprot njemu, progresivni moralni sustav počiva na empatiji, fiziološki nas povezuje s drugim bićima i stvarima u prirodnom svijetu, što nas navodi na to da u prirodnom svijetu vidimo urođenu vrijednost. Također, počiva na osobnoj odgovornosti, odnosno na brizi za sebe i druge, te etici izvrsnosti koja nas poziva da svijet učinimo boljim.

Ti su kontradiktorni moralni sustavi u središtu političkog sukoba oko okoliša. Veliki dio javnosti značajno je bi-konceptualan, ali je pitanje do koje je mjere razvio sklonosti prema okolišu, kaže Lakoff i ističe da je važno poticati i aktivirati progresivne okvire okoliša.

Pogrešno je misliti da će se svijet promijeniti čak i kad znanstvenici iznesu argumente, o čemu svjedoči iskustvo Ala Gorea. U Hrvatskoj, statistički katoličkoj zemlji, okolišni svjetonazor ignorirali su čak i kad je kao put spasenja preporučen preko Papine enciklike Laudato si.

To nije šala. Ljudi trebaju prihvatiti jedan od najdubljih prevrata u modernoj povijesti. Vodeći povjesničar okoliša Roderick Nash smatra da je ekološki prevrat u tome kako čovjek shvaća svoje mjesto u prirodi jednak heliocentričnom Kopernik-Galilejevu prevratu i Darwinovu učenju o evoluciji.

Zato je važno da se tom pitanju ne pristupa u kompromisima, što mediji vole, nego idealistički, naglašava Lakoff i dodaje: idealizam mobilizira i predstavlja protutežu moralnim kompromisima. Greta Thunberg je na tom valu.

Društvo može krenuti u različitim smjerovima, ovisno o tome koliko su ljudi svjesni svojih mogućnosti i koliko su spremni svoj interes uskladiti s općim dobrom. Mnogima sigurnije djeluje svijet tradicije, posebno jer ih na nj zbog svojih interesa navode zagovornici kapitala. No taj svijet nema rješenje za ove probleme. Kad se na to gleda iz Hrvatske, treba odabrati između svijeta Mile Gojsalić, heroine i mučenice iz turskog doba koja se zapalila zajedno sa skladištem baruta u pašinom taboru u Gatima te je u novije doba reafirmirana u pojam nacionalne slobode, i svijeta samosvjesne mlade švedske aktivistkinje Grete Thunberg, heroine ekološkog doba.