Kant i Hegel među nama

Reče onomad Immanuel Kant (1724. – 1804.) – što ih više promišljam, dvije stvari ispunjavaju me sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem, zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni. “Kantolozi”, filozofi i laici, različito su promišljali značenje te popularne Kantove misli – i s različitim uspjehom. S druge strane, Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770. – 1831.), njegov mlađi kolega filozof, zadivio je mnoge svojim panlogizmom kao radikalnim racionalizmom – tezom da je ideja bit svega te dijalektikom kao trojedinstvom teze, antiteze i sinteze.

Naravno, kolumna nije mjesto na kojemu bi se laik poput mene bavio velikim filozofima i njihovim djelom. Ali treba reći da hrvatska stvarnost, ona društvena, posebno politička i pravosudna, nudi novi pogled na Kanta i Hegela – realističan, prizeman i mračan, zapravo inventivan i revizionistički. Uz dozu samoironije, možda i veseo i zabavan. I pitamo se je li Kant možda, čitajući u tim svojim zvijezdama budućnost Hrvatske dva stoljeća kasnije, predvidio da će Hrvatska pokazati što zapravo znači njegova mudra misao. I je li Hegel mogao znati da će njegov racionalizam i dijalektika u hrvatskoj praksi dobiti sasvim novu, neočekivanu dimenziju. Zato, poželio sam pisati o nekoliko ponajboljih primjera hrvatskog doprinosa razumijevanju Kanta i Hegela. Ali, znamo, filozofiranje ne trpi ograničenje u obliku zadanog broja znakova, kakvim me sputava glavni urednik Nacionala, pa razmatranje o našoj politici, pravosuđu, Kantu i Hegelu moram napisati u više nastavaka. Iako, ni to skribomanu poput mene neće biti dovoljno.

U prvome, bavit ću se doprinosom SDP-a hegelijanstvu i Kantovoj misli. Sigurno ne mogu mimoići ni našu stožernu stranku HDZ, čiji je doprinos razumijevanju moralnog zakona posebno impresivan. Konačno, pravosuđe nam je neiscrpan izvor moralnosti, zaštitnik zakona i doajen logičke misli. A i meni, zapravo, takav pristup ipak odgovara. Od jedne, napravit ću barem dvije, tri kolumne.

SDP i Hegelova dijalektika

Teza je, naizgled potpuno nesporna, da stranke ne mogu imati političkog uspjeha bez brojnog članstva i mnoštva simpatizera, bez snažnog terenskog rada. Antiteza bi bila (s kojom se jako ne slažem) da se građani trebaju kloniti politike i da ih od nje treba odvraćati. Nakon analize i argumentacije, koje u ovome slučaju ne bi trebale biti osobito mudre i naporne, ljubitelji klasičnog hegelijanstva zaključili bi vjerojatno da politička apstinencija šteti građanima i društvu općenito te da stranka koja želi biti relevantna mora učiniti sve da privuče što više članova i glasača. Programom, praktičnim rješenjima, slogom, inventivnošću i zagovaranjem vrijednosti koje smatra temeljem uspješnog i humanog društva (da ih sada ne nabrajam, pretpostavljate koje bi to vrijednosti, slagali se s njima ili ne, trebala zagovarati jedna socijaldemokratska stranka). Da, i temeljna je postavka stranke koja ima ambiciju biti prvak hrvatske političke utakmice, ostvarivanje dobrih izbornih rezultata, pobjedničkih, i da nikada ne smije biti zadovoljna drugim mjestom. Kako sam jednom rekao, mora htjeti biti Jugoplastika (trostruki prvak Europe u košarci), a ne Drugoplastika. Naime, duhoviti Splićani taj su nadimak dali voljenome klubu nakon nekoliko uzastopnih drugih mjesta u prvenstvu bivše države.

Tako bi danas, da je tu i da se bavi politikom, vjerojatno zaključio Hegel. Ali vodstvo moga SDP-a, na čelu s Peđom Grbinom, pokazalo je veliku inventivnost i hegelijanskom dijalektičkom sustavu dalo novu dimenziju. Kažem, moga SDP-a, iako nakon što je i mene Glavni odbor „raspustio“, nisam siguran kakav mi je status. Vodstvo SDP-a je iz navedene teze i antiteze izvelo sjajnu, u politici dosad neviđenu sintezu, suprotnu svakom očekivanju, sintezu kojom će stranku odvesti u siguran uspjeh. Sintezu nad čijom su briljantnošću i inovativnošću mnogi socijaldemokrati i analitičari ostali zapanjeni – a bio bi to i Hegel da je tu kao filozof i politički analitičar. Prvo, rezultat lokalnih izbora – koji zbog ukupnog broja glasova i vijećničkih mjesta, posebno zbog rezultata u četiri najveća grada (čak i u dobitnoj Rijeci), mnogi smatraju kolosalnim neuspjehom – nešto je sasvim drugo. Čelnici stranke otvorili su nam oči i pokazali da je, zapravo, riječ o gotovo neočekivanom uspjehu. Njihova ozarena lica kad govore o tome naprosto zrače optimizmom i potiču entuzijazam.

Dojam da dajući takve izjave u ustima drže krišku limuna ili kakav feferon, samo je zlomisao onih oporbenjaka u stranci. Upravo zato što to stranke nikada ne rade kad su slabe, nego kad su uspješne i jake kakav je danas i moj SDP, SDP je raspustio članstvo svoje najveće organizacije (još jedne) i nastavio davno započetu sjajnu praksu da ljudima koji žele pristupiti SDP-u uopće ne odgovara na poslane pristupnice. Možda ta praksa nije najpristojnija, ali je jako demokratska. Jer što bi bilo s našom demokracijom da baš svi uđu u SDP!? I ovako je previše članova.

Osim toga, unutarstranačku idilu i slogu koja je danas tako karakteristična, možda bi neki novi, nepoznati ljudi, posebno kakvi intelektualci koji stalno nešto filozofiraju, mogli poremetiti. Mogli bi i donijeti kakve nove, pogubne ideje i upropastiti izvrsnu socijaldemokratsku platformu za XXI. stoljeće koju danas zagovara SDP. Zamislite što bi bilo da i oni požele biti članovi kakvih mjesnih odbora i da istaknu svoju kandidaturu za ta mjesta!? I da već na narednim izborima ugroze sve one kandidate koji su tako sjajno prošli na zagrebačkim lokalnim izborima.

Nadalje, možda bi ti novi ljudi tražili da se dokine temelj unutarstranačke demokracije, sustav šalabahtera koji je danas jamstvo da će članice i članovi, po svom najboljem znanju i uvjerenju, na stranačke dužnosti izabrati najbolje od nas. Konačno, logičan je zaključak da sloga i razgovori, pokušaj kompromisa, a i autoritet vodstva koje bi možda moglo dokončati unutarstranački građanski rat, nisu pravi put. Prestanak svađa, podmetanja i sukoba svakako bi loše djelovao na motivaciju članstva, a i na uvjerenje birača da je upravo SDP stranka, posebno ona među lijevima, koja može jamčiti reforme, svladati korupciju i donijeti blagostanje. Rezultati izbora u Zagrebu to najbolje pokazuju. Birači su hametice glasali za SDP tako da su na biračkim listićima zaokružili Možemo! Naime, nije dobro izvršnu vlast povjeriti tako uspješnoj stranci koja je osvojila čak četiri vijećnička mandata. Takva stranka mora nadzirati procese i s primjerene distance dizati ruku za ispravne odluke koje donese Možemo!.

Zato, logično je, dijalektika nudi samo jedan logičan izbor. Valja što više ljudi izbaciti iz stranke i spriječiti da neki novi u nju ulaze. Unutarstranački građanski rat mora dobiti institucionalnu formu, postati statutarna kategorija i trajati neprekidno, biti svojevrsni perpetuum mobile, pokretačka sila stranke koja tako uvjerljivo pokazuje da ne želi više biti druga na političkoj sceni. Odlučno je krenula u bitku za treće, četvrto ili peto mjesto. A možda i trijumfalno nestane s političke scene, onako kako se to dogodilo nekim drugim srodnim strankama u Europi. Zvjezdano nebo nad strankom, politički poraz pred nama.