Mračni srednji vijek

Iako ima i drukčijih razgraničenja, povjesničari se većinom slažu da je srednji vijek na lenti vremena smješten između antike (starog vijeka) i novog vijeka, omeđen padom Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine i otkrićem Amerike 1492. godine. Mračni srednji vijek. Ipak, u tih više od tisuću godina bilo je mnogo veliki djela i umova. Stvorena su remek-djela književnosti, likovnosti i glazbe, sagrađene prelijepe građevine. „Carmina Burana“, Dante i njegova „Božanstvena komedija“, prelijepa japanska pjesnikinja Ono no Komachi, arapski poeta Nizami Ganjavi, glazba Palestrine i Orlanda di Lassa, sveučilišta od kojih neka i danas djeluju… sigurno nisu zaslužili da ih se smatra mrakom srednjega vijeka. Ali srednji vijek sigurno možemo smatrati mračnim zbog ozbiljne društvene regresije u odnosu na antiku. Deurbanizacija, upadi barbara, okrutni feudalni sustav i svemoć Crkve koja je i kroz inkviziciju institucionalizirala nasilje, praznovjerje i vjerski fanatizam, nepismenost, kuga i mnoge druge tada neizlječive bolesti, križarski i drugi ratovi i pokolji u božje ime, gotovo permanentni ratovi u Europi, siromaštvo i glad najširih slojeva, neznanje, dogmatizam i otpor znanosti, pravna i stvarna drastična diskriminacija velikih dijelova čovječanstva, posebno žena, lomače na kojima su spaljene mnoge „vještice i čarobnjaci“ te heretici i otpadnici, tortura kao redovno dokazno sredstvo u primitivnom kaznenom pravosuđu, učinili su srednji vijek mračnim. Srednji vijek dokaz je da čovječanstvo, ili barem njegovi dijelovi, ne napreduje pravocrtno, uzlaznom linijom, to se posebno odnosi na pojedine države koje su nastajale, razvijale se, ali i propadale, ne samo u burnom srednjem vijeku, već kroz cijelu povijest. Uostalom, i sami smo svjedoci takvih procesa.

Trump i SAD kao paradigma

Izbori u SAD-u i sve što se događalo prije i poslije njih, cijeli Trumpov mandat, dobro su znani. Rasističku, diskriminacijsku, agresivnu i često bezobzirnu desničarsku, populističku i nedemokratsku politiku dosadašnjeg predsjednika, prokazivali su mnogi, uzalud. Pod Trumpom, SAD je odustao od multilateralizma, nametao sankcije, svemu i svakome, često bez razumnog razloga, čak i tužitelju Međunarodnog kaznenog suda. I, već sam pisao o tome, zveckao je oružjem, čak i nuklearnim, ubijao vojne čelnike priznatih država s kojima SAD nije u ratu i to na teritoriju treće zemlje, ucjenjivao cijele države, devastirao neke od pozitivnih tekovina vlasti svog prethodnika Obame (zdravstvena reforma, npr.), prisluškivao svoje saveznike iz EU-a, izveo SAD iz važnih međunarodnih sporazuma, poput klimatskih. Ponašao se kao pravi srednjovjekovni ravnozemljaš pričajući besmislice o koroni i izlažući svoje građane masovnoj zarazi. Naštetio je ugledu i interesima SAD-a i njegovim nekada vodećim pozicijama na mnogim područjima. Pritom, bilo je očito da njegovo „America First“ dobrim dijelom funkcionira kao „Me first!“ Osobni, obiteljski i prijateljski interesi često su bili i iznad onih državnih. Trumpova je politika podijelila SAD, ali i cijeli svijet. Izbori i ono što se događalo poslije njih, sve do nečuvene i nasilne pobune, nose vrlo ozbiljne i razarajuće političke posljedice, bez obzira na njenu dijelom operetnu narav koja je više bila rezultat nesposobnosti i stihijnosti u organizaciji, nego Trumpovih namjera. Očito, ono čega su se mnogi bojali tijekom njegova mandata – iskreno, i ja – da će Trump „stisnuti krivo dugme“ i započeti kakav veliki, možda i nuklearni rat, danas se boje mnogi i u samom SAD-u. Vjerojatno je sad kasno za tako što i teško da bi piramida vlasti danas to provela, čak i da dobije Trumpovu naredbu. Ali da se Trump na to odlučio pred šest mjeseci ili godinu dana, tko zna kako bi danas izgledao svijet. Ima nešto što a posteriori možda brine više od činjenice da se uopće moglo dogoditi da takav lik dobije američke izbore i najveću moć na planetu Zemlji u ruke. Do ovih izbora mogli smo se tješiti da su možda američki glasači, mnogi siromašni i pritisnuti egzistencijalnim problemima, naivno povjerovali da je upravo multimilijarder Trump, vrh vrhova društvenog establishmenta, taj koji je pozvan djelovati protiv sustava. Zaprepašćuje da je „taj i takav“ Trump, nakon četiri godine vlasti potpuno razgolićene naravi, dobio, osim pobjednika Bidena, najveći broj glasova u američkim predsjedničkim izborima ikada, njih čak preko 74 milijuna. Ipak, i protivnici Trumpa bili su vrlo motivirani pa je ta brojka bila samo, rekao bih, čak 46,9 posto ukupnih glasova. I ne samo to, za Trumpa se glasno navijalo diljem svijeta, neki i iz EU-a, poput Orbána, čak i s pozicije „glavnih“ igrača svoje zemlje. Štoviše, nakon svega, još mnogi, poput Trumpovih fanatika u SAD-u, vjeruju da je pokraden na izborima i pravdaju nedemokratsko i barbarsko ponašanje njega i njegovih pristaša nakon izbora.

Čeka li nas novi srednji vijek?

Dio javnosti, ne samo one ultradesne i ravnozemljaške, otvoreno je navijao za Trumpa, tako i u nas i u drugim državama. Sjetimo se, svijet nije EU. I danas postoje iznimno represivni režimi, ekstremizam svih vrsta, siromaštvo i neznanje stanuju širom globusa, a nedemokratske tendencije vidljive su i u samom EU-u. Zato, nije li još 1993. godine francuski analitičar Alain Minc bio u pravu kada je navijestio da svijet ide k novom, mračnom srednjem vijeku? Naravno, ne u tehnološkom smislu, već u političkom i općedruštvenom, da prestane držati do znanja, demokracije i napretka? Je li Trump tek najočitiji signal napuštanja demokratskih vrijednosti za koje smo mislili da mogu samo uzlazno? Jesu li rastući nacionalizmi, rast ravnozemljaštva, rast nelegitimnog upliva religije u politiku, kao degradacija brojnih demokratskih i civilizacijskih stečevina, predvorje novog srednjeg vijeka? Je li nam budućnost vrijeme ravnozemljaša, šatoraša, antivaksera, trumpovaca, fašista, isilovaca i sličnih? Samo se mogu nadati da svjedočimo tek nesretnoj, kraćoj epizodi otklona od vrijednosti koje je Zapad gradio tako dugo i uz mnoge žrtve. I bio na njih s pravom ponosan.