Velika urota

Sjećam se, već davne 2000. u Split je uplovio veeeeliki brod američke Šeste flote. Ta je moćna flota, i po brodovlju i po broju vojnika i civila, stacionirana u Napulju i ima zadaću bdjeti nad slobodom, pravdom i demokracijom, ili kako kažu zli jezici, nad interesima SAD-a u zemljama Sredozemlja i okolice. Posebno me kao zakletog mirotvorca impresionirao njihov jazz band, pandan našoj sjajnoj klapi Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj.

Održao je niz prekrasnih koncerata američke muzike, pobivši onu zlobnu tezu prema kojoj je vojno u odnosu na redovno pravosuđe isto što i vojna u odnosu na „običnu“, simfonijsku glazbu. Iako, ako je o našem pravosuđu riječ, ta bi se pošalica lako mogla obrnuti. Eto, naše inspekcije, pa ni pravosuđe, preko desetljeća nisu riješile sporove oko prelijepe Vruje. Taj biser prirode podno Dubaca, na zapadnom početku Biokova, danas je poznat po navodno bespravnoj gradnji poduzetnika Latkovića. A onda, otkriveno je tko je i što je učinio da stanje bezakonja traje tako dugo. Troje predsjednika! Troje predsjednika, dvoje bivših i jedan sadašnji, godinama je prijateljevalo s poduzetnikom, bili su njegovi intimusi i štitili ga od moćne i pravedne ruke pravde. Zapravo, radili su na tome da se sveto hrvatsko tlo otuđi od naroda i preda tajkunu. Troje predsjednika, kao ona slavna tri tenora, skladno i virtuozno, svojom je moći natkrilo poduzetnika i učinilo ga nedodirljivim pravdi. Počinili su veleizdaju. Jest da su oni već davno bili osuđeni kao veleizdajnici pred slavnim sudom, Hrvatskim nacionalnim etičkim sudištem na čelu s velikanima domoljublja Šeparovićem, Jurčevićem, Tomcem i ostalim likovima prevelikog hrvatskog srca. Ali, očito, njihove su osude imale slab specijalno preventivni učinak kakav se očekuje od presude. Tri tenora opet kuju urotu!

Sedma sila, Sedma flota

Moderne države, još od Francuske revolucije, utemeljene su na trodiobi vlasti, zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj, trima društvenim silama koje su odvojene, ali se i međusobno nadziru. Međutim, već je Napoleon uočio da postoji četvrta sila – novine, danas mediji raznih vrsta – moćna i nemilosrdna u borbi za pravdu i nadzor tih prvih triju vlasti. U nekim drugim državama i društvima, utemeljenim na staležima, novinari su smatrani četvrtim staležom.

Nema demokracije bez slobodnih i neovisnih medija. Kasnije, iako je moć medija zapravo rasla, na rang listi sila stjecajem okolnosti pali su neopravdano nominalno na sedmo mjesto moći, pa ih se danas podcjenjivački naziva sedmom silom.

Na, kažu, bespravnu gradnju reagirala je skupina ekološki osviještenih ljudi, entuzijasta i ljubitelja prirode. Zaista, dobro je da u Hrvatskoj još postoje entuzijasti koji žele sačuvati naša prirodna bogatstva i na tome im skidam kapu. Jedino, teza koju je izrekao njihov najistaknutiji član Boris Dežulović, o tome kako je bespravna gradnja omogućena prijateljstvom i zaštitom troje predsjednika, barem kada je riječ o meni, naprosto je izmišljotina.

Sedma flota u akciji

Elem, na urotu protiv zakona i otuđenje svete hrvatske grude trebalo je odvratiti ozbiljnom silom. Mnogi su očekivali Šestu flotu. Ali vjerojatno vodeći se onom Šešeljevom „da išta vrijedi, bila bi prva, ne šesta“, u akciju je poslana Sedma flota. I to ne ona američka, najveća flota s Dalekog istoka, ta bi bila preslaba. Nego Sedma flota sedme sile, velika i moćna. Združene medijske snage krenule su u akciju da spriječe urotu i potpuno razotkriju troje predsjednika, troje urotnika. Danima govore o uroti. Nema medija koji nije spomenuo ulogu trojke u zloj „operaciji Vruja“. Evo, samo prošloga vikenda glavne mainstream novine donijele su i po tri osvrta – što velikih tekstova, što crtica – kojima upozoravaju na urotu. Krakovi urote se šire. Čujem, neki su mediji prepoznali i sudjelovanje bivše premijerke Jadranke Kosor.

A protiv Sedme flote nema obrane. Uzalud govorim, Latkovića sam sreo najviše dva ili tri puta u više od deset godina. Da, bio sam kao predsjednik jednom u Vruji, ali ne privatno i ne na odmoru, već u improviziranom studiju TV Jadrana da na poziv dam intervju. Jest, čovjek, vrlo ugodan i druželjubiv, počastio je pićem i nekom „mezom“, ali to je sve.

I nisam, kako su propitivali neki mediji, prespavao u njegovu rezidencijalnom objektu. Posjet u koji sam iz svoje Baške Vode došao brodom, a ne danas spornom cestom, nije trajao više od dva, dva i pol sata. Da, i ušao je Latković sa svojom firmom, kao i gotovo svi koji su se javili, u program gospodarske diplomacije. Navodno je na nekim tržištima imao uspjeha koji može tome zahvaliti. Nakon toga, još jedan ili dva usputna susreta, zaista se ne sjećam, takvih je bilo bezbroj. Iako, bio sam čest gost TV Jadrana, i danas sam, u njihovu zagrebačkom studiju. Ali Sedma flota puca iz svih oružja. Dnevne novine, portali, mali ekrani iznose neupitni zaključak: prijatelj sam Stipe Latkovića i štitim ga.

Specijalac u akciji

Valjda Sedma flota nije bila zadovoljna time što, eto, poričem krivnju i očito sudjelovanje u uroti. Pa je došao specijalac, on, Vinko, Vinko Vuković. Pa me rečeni gospodin nazvao i počeo raspravu o Vruji predbacujući mi što sam uopće išao tamo gdje je bespravno građeno. I ne prihvaća da se u posjetima predsjednika ne provjeravaju građevinske i uporabne dozvole objekata. Da je to redovni posao upravnih tijela i da Ured predsjednika nema resurse, a nema ni potrebu provjeravati takve svari. A predsjednički protokol provjerava vodi li se kakav kazneni postupak protiv osoba s kojima će se on sresti. Vinko Vuković ne odustaje, njegovo je pravo misliti kako bi trebalo provjeravati građevinske dozvole objekata. Recimo, ide predsjednik u Lisinski, često sam išao, a službe zatraže građevinsku dozvolu, zašto ne i uporabnu. Isto u Saboru, u HNK-u, u sportskoj dvorani, u svakoj tvornici ili drugoj firmi. Ili da se prije šetnje nekom ulicom provjere građevinske dozvole za usputne zgrade, pa i samu cestu.

Ali, kaže on, eto, Latković je počinio kazneno djelo. Moje objašnjenje je da u vrijeme kad sam išao u Vruju, nije bilo ni istrage, ni optužnice, još manje presude protiv njega. Ne da se Vinko. Pa objavi kako ja smatram da uništavanje zaštićenih prirodnih dobara nije kazneno djelo, o čemu, naravno, nisam rekao ni riječi. I još je hrabri i agresivni Vinko Vuković inzistirao na mojoj krivnji, jer, eto, nisam provjerio građevinsku, pa je insinuirao da dugotrajnost sporova koje vodi Latković i koji se protiv njega vode proizlazi iz našeg prijateljstva. Kojeg prijateljstva? Onoga od dva i pol sata!? I onda, vrhunac istražiteljskih sposobnosti specijalca Sedme flote. Odučio se na ingeniozno trik-pitanje: vidim li kad idem autom za Bašku Vodu bespravnu gradnju u Vruji kod Dubaca? Mislim si ja – kako bih vidio, zaista ne vidim – i to mu kažem. A on, Vinko Vuković, pokaže to u svom briljantnom udaru Sedme flote u Slobodnoj Dalmaciji kao zatvaranje očiju pred strašnom istinom. A siroti Vuković, iako novinar, pazite sad, Slobodne Dalmacije, ne zna da odvojak s autoceste za Bašku Vodu nije kod Dubaca, već kod Baškog Polja, skoro deset kilometara dalje, odakle se Vruja ni dalekozorom ne vidi.

I tako, razgovor s Vukovićem nekako je priveden kraju, a meni upitnik iznad glave. Što je, zapravo, Vuković htio? Nije rekao da traži intervju ili izjavu pa pomislih da prikuplja građu za svoj već impresivni serijal, ne sasvim beskoristan, o Vrulji u Slobodnoj Dalmaciji.

A kad tamo, sutradan, eto detaljnog intervjua sa mnom, očito nastalog snimanjem našeg razgovora. Naravno, bez da me veliki novinar Vuković obavijestio da se razgovor snima. Nije da se odričem ičega što sam rekao u tome razgovoru, ali nije profesionalno, nije red snimati bez privole. A kao veeeeliki stručnjak za kazneno pravo, Vinko mi u tekstu i o tome daje lekciju. Ipak bi mogao znati da je tajno snimanje razgovora kazneno djelo. Naravno, neću ga prijavljivati, ali neka se zna što Sedma flota radi.

Sedmoj sili i njenoj Sedmoj floti na znanje

Akcija agenta Sedme flote dala je rezultat. Prošlog su se vikenda na njegov uradak u Slobodnoj direktno ili indirektno referirale gotovo sve značajnije novine. Makar crticom, poput Ivane Jakelić u Obzoru Večernjeg lista koja govori o predsjednicima prijateljima Latkovića, ili Edija Jurkovića u Jutarnjem koji je (neistinito) istaknuo da smatram kako bespravna gradnja u Vruji nije kazneno djelo. Čak je i poslovično oprezni Mirko Galić rekao kako se predsjednici (pa i ja) ne trebaju odreći svojih prijatelja (sic!), ali da ne trebaju podržavati njihova djela. Iako, izgleda da Sedma flota ima i petu kolonu. Bilo je ozbiljnih, analitičkih tekstova, bez neutemeljenih tvrdnji o prijateljstvu i zaštiti troje predsjednika, izdajničkih, poput onog vrlo informativnog teksta g. Maria Pušića u Jutarnjem. Zapravo, izdajnik ne razumije da je bolje za novinu „umočiti“ troje predsjednika, nego napisati argumentiran tekst utemeljen na činjenicama.

Velika je i moćna sedma sila i njena Sedma flota. Ali usudio sam se zapucati u njenom pravcu pa sam v. d. glavnog urednika Slobodne Dalmacije e-mailom upozorio da sam razotkrio agenta Sedme flote i upoznao ga s njegovim neprofesionalnim i tendencioznim postupcima, tražeći da moje pismo objavi kao demanti agentova teksta. Ipak, Sedma je flota velika i moćna i moj se pucanj tek dotakao njenog oklopa i kapnuo u more. Ni pisma, ni razglednice, ni objave demantija, ni odgovora, još manje isprike.

Zato, ovako javno, evo moje poruke sedmoj sili i njenoj Sedmoj floti, na znanje i ravnanje:

Ne podržavam nikakvu bespravnu gradnju ili kakvu drugu nezakonitost i nisam poduzeo ama baš ništa što bi bilo kome, pa ni g. Latkoviću, pomoglo u sumnji na bespravnu gradnju.

Nisam prijatelj g. Latkovića, već njegov poznanik. Sreli smo se svega dva, tri puta. Kao predsjednik u Vruji sam bio jednom, na dva i pol sata u improviziranom studiju TV Jadrana.

Molim ponizno Sedmu flotu da ne puca nasumice i ne gađa ciljeve koji to nisu. To joj brane međunarodno ratno i humanitarno pravo, a i novinarska etika.