Nacionalni ceterum censeo

Prvi sam put u Azerbajdžanu bio pred dvadeset godina. Kao ekspert Vijeća Europe inspicirao sam tamošnje zatvore. Bila je to vrlo siromašna zemlja. Unutrašnjost je bila slična opisima Kurdistana iz romana K. Maya, a Baku, glavni grad, izgledao je kao tipični, zapušteni postsovjetski grad. Putovanje u Azerbajdžan bilo je nezaboravno iskustvo koje je nagovještavalo što će se dogoditi nekih budućih dana. Ti su dani došli. Sjećam se, odveli su me i na neku pustopoljinu, štapom napravili rupu u zemlji i približili joj upaljač. Zasjao je plamen plina koji je sukljao iz rupe. Danas je ta zemlja zahvaljujući bogatstvu plina i nafte te pametnoj ekonomskoj politici postala nešto sasvim drugo: relativno bogata, prosperitetna i samosvjesna država. Ljubazni domaćini, topli ljudi, vodili su me na razna mjesta, od skromnih škola, muzeja, starih utvrda, novih gradilišta, pa do brojnih spomenika kulture, čak su me pozvali i na jednu svadbu. Posebno mjesto u tamošnjoj kulturi ima perzijski pjesnik Jamal ad-Dīn Abū Muḥammad Ilyās ibn-Yūsuf ibn-Zakkī, rodom iz Gandže, drugog najvećeg grada Azerbajdžana, poznat pod imenom Nizami Ganjavi. Živio je u XII. stoljeću i ostavio je djela koja su svjetska baština. Ali doslovno sva mjesta koja sam bio posjetio, na ovaj ili onaj način, mapama, sloganima, fotografijama, napomenama domaćina, neizostavno su upućivala na jedno: Gorski Karabah je, nakon raspada SSSR-a, oteti dio naše domovine i kad-tad, ovako ili onako, vratit ćemo ga u okrilje zemlje. Ceterum censeo.

Svi naši u jednoj državi

Povijest znamo. Uz vojnu i političku podršku Rusije Armenija je 1991., protivno međunarodnom pravu, de facto Gorski Karabah i još dio međunarodno priznatog Azerbajdžana, ukupno oko 16% njegova teritorija učinila svojim, zamotavši priču u celofan nepriznate, navodno samostalne države Artsakh. Temelj za to tražen je u pravu naroda na samoodređenje i formalnom statusu autonomne oblasti toga kraja u Azerbajdžanu u doba SSSR-a.

Armenija, zemlja bogate kulture i tradicije, narod istaknutih umjetnika, sportaša i gospodarstvenika, imala je tešku povijest. Kroz stoljeća, Armenci su preživjeli strašne pokolje i progone koji su mnoge Armence odveli u dijasporu, iznimno prepoznatljivu i uspješnu. Ah, kakav je samo velemajstor bio Tigran Petrosjan! Ili kakva je samo glazba genijalnog Arama Hačaturjana! Koliki se dive tenisaču Agassiju, pjevaču Aznavouru, zvijezdi Kim Kardashian ili slavnoj Cher. Ima Armenaca i u Hrvatskoj, sve vrijedni i uspješni ljudi. Da, tu je i moj prijatelj, hrvatski državljanin Gari Kasparov, prvak nad prvacima šahovskog svijeta. Ali sva ta povijest i kultura nisu spriječile da zov načela “svi naši u jednoj državi”, koje je i na Balkanu ostavilo krvav trag, ne dovede do jednog od najdugotrajnijh konflikata novije povijesti. Sukob Armenije i Azerbajdžana, malo zamrznut, malo odmrznut, onda vrlo vruć, donio je brojne žrtve s obje strane i patnje mnogim nedužnim ljudima, ubijenim, ranjenim i protjeranim. Od 1994. nakon njihova prvog rata, Grupa Minsk otaljavala je svoj posao, da se pregovorima provedu odluke UN-a o potrebi vraćanja okupiranih teritorija Azerbajdžanu. Rezultat nula.

Vremena su se promijenila

Ali u 30 godina puno se toga promijenilo. Azerbajdžan je ojačao, ekonomski i vojno. Glavni grad Baku, koji su dijelom gradili najpoznatiji svjetski arhitekti, dijelom futuristički, dijelom obnovljene tradicije, sasvim je uz bok najljepšim europskim prijestolnicama, od mnogih i atraktivniji. Gospodarski i vojno, Azerbajdžan je danas daleko ispred Armenije. Poželjan je saveznik mnogima, pa i Rusiji. Zato Rusija, a i zbog mogućnosti nepredvidive eskalacije sukoba, ovaj put nije stala na stranu Armenije. Zadovoljila se time da u razrješenju spora bude jedini moderator. Diplomacija Azerbajdžana odigrala je bitnu rolu. Ishod je bio očekivan, Azerbajdžan je ostvario značajne pobjede i armensku stranu doveo do ruba vojne katastrofe.

Konačno, razboritost, možda iznuđena, svakako je dobrodošla

I onda je armensko vodstvo učinilo jedinu razboritu stvar. Pristalo je, uz posredovanje Moskve, na mirovni sporazum koji znači odustanak od ambicija u Gorskom Karabahu i početak njegove reintegracije u Azerbajdžan. Neke usijane glave u Armeniji tako što naprosto ne mogu prihvatiti. Valjda žele još rata, još krvi, još poraza.

Razborita je i velikodušna odluka azerbajdžanskog vodstva. Umjesto da iskoriste očitu nadmoć te da potpuno skrše protivnika, izabralo je pregovore. Reintegracija neće biti laka, ni brza. Razboritost znači i pristanak da se s Armencima u Azerbajdžanu gradi tolerantno društvo i poštuju manjinska prava. Razboritost znači prepoznati da je došlo vrijeme da, uz poštovanje međunarodnog prava, dvije susjedne zemlje okrenu stanicu svoje povijesti, da umjesto ratom, pregovorima i trajnim mirom grade, koliko god to sada izgledalo nevjerojatno, neke bolje, dobrosusjedske odnose.

I tu dolazimo do analogije s mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja. Osobno, posebno uz dan kada se sjećamo pada Vukovara i svih onih strahota koje su se događale u ratu, smatram da je Erdutski sporazum najveća ratna pobjeda, i Hrvata i Srba. U procesu reintegracije nema mjesta isključivosti, revanšizmu ili trijumfalizmu. Mudro i pravedno vođen proces mirne reintegracije zaslužuje svaku podršku, pa i onu Europske unije i drugih sila. Iznad svih, možda ljudski razumljivih emocija te vrste, mora stajati čvrsta želja za mirom i suživotom. Želim Azerima i Armenima, dvama divnim narodima koji su toliko propatili, da prouče naš proces mirne reintegracije i da zajedničku budućnost grade na svojim najboljim tradicijama, slikovito, onoj Hačaturjanovoj i Nizamijevoj, ne na onoj ratničkoj.