Sada davne 1969. godine, točnije njenog 20. srpnja, prvi je čovjek, Neil Alden Armstrong, stupio na površinu Mjeseca. Kao momčić, gledao sam taj događaj na crno-bijelom TV-u. I sjećam se riječi Neila Armstronga, prvog čovjeka koji je zakoračio na Mjesec: ‘’To je malen korak za čovjeka, velik za čovječanstvo’’.

Vladajuća koalicija kojoj je okosnica savez HDZ-a i SDSS-a, jedne izrazito hrvatske stranke i druge srpske stranke, one koja zastupa manjinske političke interese, zajedno u vladajućoj koaliciji trebali bi zastupati, sukladno svojim programima, i globalne nacionalne interese Republike Hrvatske. Naravno, onaj atribut „izrazito hrvatske“ eufemizam je za često vidljiv nacionalizam koji se manifestira i relativizacijom negativnog povijesnog nasljeđa NDH. S druge strane, SDSS često trpi optužbe da je eksponent srpskog nacionalizma. Pritom se često zaboravlja da u HDZ-u mnogi zaziru od ustašluka i da mu je osnivač Franjo Tuđman bio partizan i general JNA. Zaboravlja se i da je čelnik SDSS-a Milorad Pupovac odigrao pozitivnu ulogu u vrijeme završavanja Domovinskog rata, posebno u vrijeme kada je Hrvatska dovršavala pregovore o članstvu u Europskoj uniji. Naravno, postoji i druga strana medalje, ona s kritikama o nacionalizmu, političkim trgovinama i nedosljednosti. Kako bilo, dva brata-partnera HDZ i SDSS najstabilniji su politički saveznici u cijeloj povijesti hrvatskog parlamentarizma i demokracije. HDZ ni s jednom drugom strankom nije bio u tako dugom i stabilnom partnerstvu kao sa SDSS-om. Ako pomirenje smatramo vrhunskim nacionalnim interesom, nema bolje vijesti od ove o stabilnom savezništvu dviju nacionalnih, po mnogima i nacionalističkih stranaka.

Ali glasačima jest drago da im je stranka na vlasti, no partnera baš i ne vole. Osobito ih dijeli rat u kojemu su i Hrvati i Srbi stradali od ruke onih drugih. Istina je, Hrvatska je vodila obrambeni rat. Ali mnogi stradali Srbi, isto hrvatski državljani, nisu imali ama baš ništa s agresijom i žrtve su zločina, baš kao i Hrvati koji su stradali od ruke agresora, Srbije ili njihovih lokalnih suradnika. Zato partnerske, nacionalno obojene stranke moraju riješiti težak problem. Jasno im je da je iznimno važna zadaća pomirenja Hrvata i Srba. Važno je i pomirenje sa Srbijom. Ali entuzijazam u tome izaziva otpor dijela javnosti. Za buduće izbore važno je da partneri svoje biračko tijelo drže u uvjerenju kako baš oni štite nacionalni interes. HDZ interes Hrvata koji još imaju reminiscencije na velikosrpsku politiku i strahote agresije, a SDSS Srba, hrvatskih državljana kojima je ugrožen nacionalni identitet i manjinska prava, realno i izloženih ustašofilskim nasrtajima koji su sve, samo ne rijetka pojava. Zato HDZ zatvara oba oka pred ustašofilijom, poput davanja imena ulicama po ustaškim zločincima, ne odobrava, ali tolerira ustašku ikonografiju, posebice ustaški poklič ZDS, aktivno sudjeluje u projektu revizije povijesti Drugog svjetskog rata. S druge strane, SDSS glasno govori o ustašofiliji, slavi antifašizam, kritizira i s pravom govori o diskriminaciji Srba. Ali ne povlači političke konzekvence. Vlast je slađa od principa. Slikovito, ujutro sa zgraža nad toleriranjem ustaških simbola i protusrpskom retorikom u medijima, u grafitima i pjesmama, popodne s nekima od protagonista tih pojava diže ruke u Saboru. Jutrima je s pravom govorio o isključenosti Srba i njihovoj segregaciji, posebno u Vukovaru, popodnevima učinio sve da zajednička škola za mlade Srbe i Hrvate u Vukovaru koju je financirala norveška vlada, utemeljena na modernom nastavnom programu koji spaja, a ne dijeli mlade ljude, nikada ne zaživi. Pa je Hrvatska morala Norveškoj vratiti novac koji je ova uzalud ulupala u projekt koji nitko nije želio, ni SDSS, niti njegov partner u vlasti HDZ.

Nova Plenkovićeva vlada, ona HDZ-a i „manjinaca“, čitaj SDSS-a, shvaćajući važnost pomirenja, učinila je neke simbolične, ali važne geste. Ponajprije, potpredsjednik Vlade Boris Milošević, SDSS-ov kadar, prvi je iz te stranke koji je u ime Srba sudjelovao u kninskoj proslavi Oluje. Drugo, najviši državni dužnosnici, premijer i predsjednik, posjetili su mjesta na kojima su u ratu ubijeni civili srpske nacionalnosti.

Pa je potpredsjednik Vlade Milošević došao Vukovar, u Kolonu sjećanja, na obilježavanje njegova stradanja. Predsjednik Srbije Vučić, umjesto jastrebova koji su sva sjećanja na rat u Hrvatskoj znali popratiti neumjesnim komentarima i optužbama za ustaštvo i genocid kao hrvatski work in progress, u Vukovar je poslao izaslanika Verana Matića. Njegova antiratna povijest čini žaljenje koje je izrekao, a i to što je kleknuo pred spomenikom na Ovčari kada je s delegacijom SDSS-a polagao vijenac, iskrenim. Međutim, dan prije, komemoracija za civilne srpske žrtve u Vukovaru sa simboličnim spuštanjem vijenca u Dunav pretvorila se u mali dramolet. Najava da će tome činu biti nazočan i državni tajnik, HDZ-ov Zvonko Milas, inače branitelj i zapovjednik našeg topništva u obrani Vukovara, pokazala se preuranjenom. Očito je HDZ procijenio da je takva gesta ipak previše, da će neki od njihovih glasača tu poruku shvatiti kao izdaju i napuštanje domoljublja. Pa je Pupovac, više nego benevolentno i kolegijalno, svojim koalicijskim partnerima dao alibi, ustvrdivši da je informacija o Milasovu sudjelovanju pogreška ili nesporazum i da on nije ni trebao biti sudionik. Pa je komemoracija prošla bez uzvratne geste s HDZ-ove strane. Ali to nije smetalo jastrebove, gradonačelnika Penavu i njegovu zamjenicu Ivanu Mujkić, da se osjete uvrijeđeno i izdano i sa zgražanjem ne upitaju sebe i javnost kome se to u spomen spušta vijenac u Dunav!? Dobro, HDZ se nije usudio ići do kraja. Kao što se i SDSS, odnosno Pupovac, nije usudio osobno doći u Knin i Kolonu sjećanja u Vukovaru. Mogu razumjeti da je politički interes važan. A i prevažna utakmica za pomirenje ne traje samo jednu komemoraciju. Ali zabrinjava da, deset godina nakon što je na Ovčari bio predsjednik Srbije Tadić i izgovorio riječi žaljenja i isprike, nakon što je prije deset godina najviši državni vrh pohodio stratišta nevinih civila-Srba, ni HDZ, ni Vlada, niti SDSS nisu imali snage i kuraže Penavi i Ivani Mujkić odgovoriti na pitanje o tome kome se stavlja vijenac u Dunav. To govori u kojoj mjeri je zadnjih godina Hrvatska upala u društvenu i moralnu regresiju. Nisu im imali hrabrosti reći da se vijenac stavlja nevinim civilima koje je ubila zločinačka ruka skrivajući se iza lažnog domoljublja. I da je došlo vrijeme da se više ne lažemo o zločinima. I da, kada govorimo o nepoznatoj sudbini nestalih, gotovo polovica nestalih nesretnika čiju sudbinu ne znaju njihovi bližnji jesu Srbi, naši sugrađani, od kojih velika većina nije imala ništa s agresijom i zločinom koji je činila druga strana. Zato, parafrazirajući Armstronga, valja reći da je ispravna i iskrena komemoracija svih naših žrtava, i onih na hrvatskoj strani i na srpskoj strani, ne dirajući u istinu o agresiji i obrani od nje, za vladajuću koaliciju još prevelik korak. Ujedno, to je premalen korak za Hrvatsku koja četvrt stoljeća nakon rata više ne bi smjela živjeti u začaranom krugu mržnje i biti talac onih koji za pomirenje, očito, naprosto nisu sposobni ili koji od mržnje i dalje žele živjeti kao profiteri. Ni talac onih koji imaju moć promijeniti stvari, ali se to boje učiniti.