Pečorinov Weltschmerz

Davne 1839. godine Mihail Jurjevič Ljermontov napisao je roman „Junak našeg doba“. To romantično, a ipak s književne točke gledano prevratničko djelo bilo je dio obavezne literature mnogih generacija. Hrabra i neobična struktura djela i otklon k psihološkom realizmu učinili su Ljermontovljev roman velikom književnom uspješnicom. Glavni junak Grigorij Aleksandrovič Pečorin paradigma je čovjeka koji kao obrazovani aristokrat i mladi časnik carske vojske ima sve pretpostavke biti društveno priznat i uspješan, predisponiran za uspon na ljestvici ruske nomenklature. Ali njegov nihilistički duh, melankoličan i ciničan, a opet snažan, odlučan, hrabar i kreativan, čini ga nezadovoljnikom koji život trati na isprazne ljubavne avanture i prijevare koje nanose bol osobama oko njega, neke i uništavaju. Nezadovoljan je i život mu je dosadan. Osjeća se neshvaćeno i usamljeno. Weltschmerz, svjetska bol mlade generacije zbog razočaranja svijetom i nemoći da se svijet promijeni, u Pečorinu ima pravog reprezentanta. Čitajući o Pečorinu u Ljermontovljevu romanu, kao da čujem melankolične, a ipak fatalističke zvukove „Pikove dame“, nešto kasnije napisane opere Pjotra Iljiča Čajkovskog. Fizički opis Pečorina – plava kosa, crna brada i crne obrve – koji Ljermontov karakterizira kao izraz plemenitosti, bio je važan element njegove omiljenosti kod dama čija je srca nemilosrdno lomio hineći ljubav koju, zapravo, nije osjećao.

Naše doba i naša junakinja

U naše doba, u Hrvatskoj, naslov Ljermontovljeva romana emancipirao se od samog njegova djela. Junacima našeg vremena nazivamo one za koje smatramo da su zaista zadužili Hrvatsku. Tako je pod tim naslovom „Junaci našeg doba“ snimljen film o našoj nogometnoj reprezentaciji nakon njena briljantna uspjeha u Moskvi. Svaka čast nogometašima, ali danas imamo junakinju našeg doba, ženu čiju samozatajnu, a tako vrijednu i važnu pravničku i profesorsku karijeru nisu pratila svjetla reflektora, ni sponzorska izdašnost, ni glamur stadiona, filma ili glazbene scene. Junakinja je profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu Zlata Đurđević, netom od Hrvatskog sabora neizabrana za predsjednicu Vrhovnog suda. Detalje nesmiljenog političkog i osobnog rata predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića znamo. Znamo i rezultat. Ali vrijedi vidjeti sličnosti i razlike Ljermontovljeva vremena i junaka njegova doba i našeg vremena i njegove (naše) junakinje.

Pečorinov i naš svijet (hrvatsko društvo) karakteriziraju beznađe i rezignacija. Kod nas zbog slabog napretka i loše ekonomije, nejednakosti ljudi i nepravde. Zbog korupcije i otimačine pod okriljem politike. Zbog siromaštva mnogih. Zbog egzodusa mladih i obrazovanih u zemlje bolje budućnosti. Zbog društvene regresije i napuštanja europskih vrijednosti. Zbog ustašofilije i nazadnog klerikalizma. Zbog korone i potresa. Zbog nesigurnosti i neizvjesne budućnosti. U svemu tome, pravosuđe kao da je personifikacija takvog stanja, čvor u kojem se preklapaju osobni i javni problemi na način koji izaziva nepovjerenje građana, sumnju u pravdu i zakonitost.

I onda se, za mnoge niotkuda, pojavila Ona, junakinja našeg doba. Potpuno različita od Ljermontovljeva Pečorina. Obrazovana i marljiva. Uporna i neustrašiva. Uvjerena da je svijet (Hrvatsku) ipak moguće promijeniti i da pravosuđe, koje mnogi smatraju jednim od najvećih krivaca za naš domaći Weltschmerz, može biti stručnije, neovisnije, brže i pravednije. Prihvatila je poziv predsjednika Milanovića da bude njegova kandidatkinja za predsjednicu Vrhovnog suda i da s te važne pozicije pokuša pomoći da se pravosuđe, odmetnuto od društva i s gardom države u državi, pravosuđe kojemu malo tko danas vjeruje unatoč mnogim časnim i poštenim sucima, učini boljim, vrijednim našeg povjerenja. Pa je profesorica Đurđević sačinila program, ambiciozan i pomalo utopistički, kasnije i otvoreno pismo pri kraju izbornog procesa. U tim dokumentima, koje vrijedi pročitati, izložila je brutalnu, nesmiljenu dijagnozu sadašnjeg stanja u pravosuđu te dala preporuke za promjene nužne da pravosuđe bude bolje, drukčije. Uvjerljivosti njene argumentacije kao naručena je došla recentna korupcijska afera u pravosuđu za koju mnogi smatraju da je tek mali vrh velikog korupcijskog ledenog brijega. Smatram, početak i kraj svake reforme pravosuđa, kaže to i Đurđević, promjena je sustava u kojem suci biraju sami sebe, zli bi jezici rekli, svoje sinove, kćeri i prijatelje bez kriterija struke. Sustava u kojemu sami sebe vrednuju i sami odlučuju o svojoj odgovornosti. Još je mnogo toga što bi trebalo učiniti. Objavljivati sve presude i omogućiti da budu lako dostupne na internetu, uvesti egzaktne kriterije za napredovanje, ojačati edukaciju, promijeniti mnoge zakone, uključivši one o organizaciji sudova, uvesti periodične sigurnosne procjene sudaca i tužitelja, promijeniti mnoga postupanja koja usporavaju sudske postupke… Da ne ponavljam, puno se o svemu tome pisalo.

Imperija uzvraća udarac

Postoje dvije teorije o tome zašto Zlata Đurđević nije izabrana. Jedna govori da je njen izbor propao zato što je premijer Plenković želio pokazati predsjedniku Milanoviću da je ipak on gazda, da sav onaj verbalni rat koji su vodili ipak završava njegovom pobjedom. Druga teorija, mislim ispravna, prihvaća sukob predsjednika i premijera kao jedan od razloga. Ali kao glavno ističe kako moćni vrh pravosuđa – koji nije podređen, kako mnogi misle, već je partner HDZ-u – naprosto nije htio dozvoliti da na čelo pravosuđa dođe osoba izvan redova sudaca. Posebno ne osoba koja je vrlo kritična prema pravosuđu, spremna na bitne promjene, koja je kao pravnica u svojoj struci jača od svakog od čelnih sudaca našeg pravosuđa. Združenim snagama pravosudnog vrha, Vlade, HDZ-a i pridruženih im desničara raznih stranačkih dresova te novinara-navijača razasutih ne samo po opskurnim desnim portalima, već i po mainstream medijima, na Zlatu Đurđević organizirana je jedna od snažnijih difamacijskih kampanji.

Kao, program joj nije dobar, a kritike pravosuđa su joj, u najmanju ruku, neprimjerene. Pa da je prekršila zakon kad je pristala sudjelovati u postupku na prijedlog predsjednika Milanovića. A nije ni Hrvatica, krv joj je nečista. Pa je, kažu pa lažu, podržavala neizručenje Perkovića. I pisala je loše zakone i još koješta. Baš koješta. Ipak, od svih sudionika projekta „Srušimo Zlatu“ najviše sam zgrožen Ustavnim sudom. Ustavni sud svojom odlukom o ustavnosti ključne odredbe Zakona o sudovima, očigledno neustavne i suprotne dosadašnjim odlukama Ustavnog suda, udvornički je vladajućoj politici i protivnicima reforme dao ključni alat za obračun sa Zlatom Đurđević. A Zlata Đurđević je znala već na početku priče kako će izgledati kraj, da neće biti izabrana. Da će biti izložena harangi i da će na njenu glavu pasti mnoge uvrede, klevete i kante smeća, onog intelektualnog i moralnog. Ali junački je odlučila ne podviti rep i sebi život učiniti ugodnijim, već sudjelovati u postupku do samog formalnog kraja te otrpjeti sve one podmukle i prljave udarce koje su joj namijenili protivnici promjena u pravosuđu, čuvari postojećeg pravosudno-političkog imperija. Zašto? Zato da bi u široj javnosti osvijetlila dimenzije problema koje Hrvatska ima s pravosuđem, da otvori put nekome tko će imati više sretnih zvijezda u izbornoj proceduri, a imati iste ili slične poglede na potrebu temeljite reforme pravosuđa. Pa ni jednog trenutka nije ustuknula, nije se dala uplašiti ili impresionirati autoritetom saborskih zastupnika, ministara, sudaca ili utjecajem pojedinih medija. Otklonila je i ponudu, lažnu i licemjernu, političkog etnobiznisa da je uzme u zaštitu. Jer njoj je etnicitet privatna stvar, ne profesija. Zato je Zlata Đurđević junakinja našeg doba. Potpuno različita od Pečorina. Da ih je barem više takvih.