Nove poze i novi likovi

Jedna od popularnih definicija krokija određuje ga kao “brz i nedovršen crtež živog modela”. Kroki, kao i mnoge druge riječi, ima i svoje transpozicije izvan matičnog područja, umjetnosti. Nastaje brzo, u dahu, jednostavnim potezima olovke ili kista. Model mijenja pozu i ubrzo nastaju novi i novi krokiji. Kažu da je to mijenjanje poze ugodno za model jer ne mora biti u istom položaju duže vrijeme.

Naša pravna država, model, nikad dostignut ideal, ne samo hrvatske države, već i čovječanstva, ne mijenja stalno samo pozu, već i lik. Kod nas je to posebno očito. Mijenjanje poze i lika demokratske pravne države pokazatelj je stalnog unaprjeđenja ljudskih prava, pravne sigurnosti i pozitivnih društvenih vrijednosti koje često nazivamo europskima.

Kod nas nije uvijek tako. Naš model, naša pravna država, zna se i nakreveljiti, ružno pogledati one koji je s nadom i pouzdanjem iščekuju, ili na svoje lice navući masku ravnodušnosti. Nije to vidljivo samo kod velikih, popularnih tema, poput korupcije, gospodarskih mega-kaznenih djela, organiziranog kriminala ili teškog obiteljskog nasilja s kojima naša božica pravde ima ozbiljnih problema.

Kroki prvi: čarobni napitak i zaštita potrošača

Muči li vas visoki tlak, zujanje u ušima ili nekontrolirano mokrenje, možda kakva teška kožna bolest, dijabetes, čak i onkološki problem? Krcati su portali, ali ne samo oni, već i velike oglasne stranice mainstream medija vrištećih poruka kako za vaš problem postoji siguran lijek. Za razliku od “službene medicine”, eto, ima vrhunskih stručnjaka koji znaju. Čak sugeriraju da službena medicina i farmacija namjerno opstruiraju izlječenje od kakve bolesti. Nude čudotvorni pripravak koji rješava zujanje u ušima, tlak, kožne probleme, inkontinenciju, čisti jetru, popravlja inače nepopravljiv vid. Model oglašavanja je sličan. Ne štedi se na prostoru. Na portalima je ponuda popraćena dugom, iscrpljujućom pričom o bolesti, baš onakvoj kakvu vi imate. Oglas je praćen brojnim pohvalama prezadovoljnih mušterija. Naravno, i napomenom kako je riječ o metodi koju je izmislio neki mega-poznati i uspješni profesor doktor ili akademik, šef kakve klinike ili instituta koji svojim ugledom i uspješnošću jamči da ćete od njegova preparata ozdraviti. Ali ako provjerite detalje oglasa, gotovo u svima možete utvrditi isto.

Prvo, da najčešće nije moguće vidjeti koja tvrtka stoji iza ponude. Tvrtki, ako se i spominje kakav naziv, ne možete ući u trag. O genijalnom profesoru doktoru, svjetski poznatom, guglanjem ne možete naći ništa, ili vas poveznica vodi do nekog poznatog doktora čije ime i djelatnost nemaju nikakve veze s ponudom i čiji je ugled fake poveznicom zloupotrebljen za prijevaru građana. Oglasi skoro uvijek kažu kako je ponuda vrlo ograničena i da zato čudotvornog napitka nema u apotekama. Morate ga naručiti i platiti pouzećem. Nema žiro-računa, nema adrese, nema podataka o mogućnosti reklamacije. E-mail adresa je generirana negdje daleko, najbolje na kakvom otočju. Zapravo, nema načina da identificirate tko, imenom i prezimenom, ili koja tvrtka sa svojim podatcima o adresi, OIB-u ili žiro-računu stoji iza čudesne ponude. I tako već godinama čudesni napitci i tretmani mame ljude nudeći “medikamente” o čijoj efikasnosti ili barem neškodljivosti nema nikakvih jamstava i podataka. U pravnoj bi državi čovjek očekivao da resorno ministarstvo i državni inspektorat u roku keks otkriju prevarante i da zabrane ovakve oglase. Pravna država kojoj su usta puna zaštite potrošača, koja je razvila mehanizme zaštite, recimo, ako kupite negdje kakve cipelice, gotovo do besmisla, na ovakvu prijevaru koja se tiče zdravlja ljudi, godinama ne trza. Čudi me da i strukovne udruge liječnika i farmaceuta šute. Ne znam je li porezna uprava pokazala interes. Plaća li se na ovaj, očito, dobar biznis kakav porez? Sumnjam. U ovom krokiju pravna država je okrenula glavu u stranu, gleda negdje u daljinu, a prijevaru koja teče godinama naprosto ne vidi. Ili, možda, ne želi vidjeti.

Kroki drugi: plaćaju li samo budale porez?

Nedavno su mediji donijeli novo izdanje liste poreznih dužnika. Tzv. listu srama smislio negdašnji ministar financija Slavko Linić da dužnike određenim javnim pritiskom motivira na plaćanje poreza. Svakog 31. listopada novo izdanje liste utemeljeno na Općem poreznom zakonu. Čista naiva. Lista je sve dulja, a imena i iznosi otpadaju s liste uglavnom zastarom poreznog duga. Istina je, pojedine tvrtke pa i pojedinci duguju zbog ozbiljnih problema u poslu. Neki ostaju bez radnog mjesta. Druge je, recimo obrtnike, bolest mogla spriječiti da rade i plate porezni dug. Ali kad pogledate listu, stane vam pamet. Kod pravnih osoba vodi tvrtka dužna preko 200 milijuna kuna. Nije platila gomilu raznih poreza, ali ni preko 150 milijuna obaveznih davanja. Koliko li je tu neuplaćenih mirovinskih prihoda radnika ili duga podfinanciranom zdravstvu!? Iza te tvrtke, kolona onih koji duguju milijune poreznih kuna, tridesetak s više od 10 milijuna duga. Mnoge od njih su u stečaju. Rekli bi, očekivano. Ali potpuno je neočekivana lista poreznih dužnika fizičkih osoba. Skoro 200 građana duguje preko milijun kuna, još toliko blizu milijuna. Šampion duguje preko 48 milijuna. Koji to biznis ima građanin kojemu je samo porezni dug toliki!? I kakva je reakcija pravne države? Objavljuje listu koja bi, kao, trebala motivirati likove da plate dug. Kako je uopće bilo moguće da se nakupi toliki porezni dug? Je li Ured za sprječavanje pranja novca pogledao kakav je to biznis fizičkih osoba iza desetmilijunskih poreznih dugovanja? Je li DORH provjerio postoji li kakva kriminalna djelatnost, utaja poreza ili slično? Viđali smo kaznenih postupaka zbog, slikovito, par falših putnih naloga. I u ovom krokiju pravna država gleda u krivom smjeru. A sličnih je krokija previše.