Vrh države u državi

Najviši sud u državi, Vrhovni sud Republike Hrvatske, neovisno o činjenici da mu je u kaznenim stvarima neke od najvažnijih ingerencija „oteo“ novoosnovani Visoki kazneni sud, trebao bi uskoro dobiti novog predsjednika/icu. Simbolično, a i po ingerencijama, onim upravnim, te faktičnom utjecaju koji ima, predsjednik Vrhovnog suda predsjednik je svih sudaca, naravno uz ograde koje takva kvalifikacija nužno ima zbog specifičnosti pravosuđa i neovisnosti sudaca u suđenju. Ne jednom, pravosuđe sam nazvao državom u državi. Zašto? Zato što je to jedina vlast u standardnoj trodiobi vlasti zapadnih demokracija (zakonodavna, izvršna i sudska) koja kontrolira sve druge vlasti, a nju, osim u ekstremnom slučaju kriminalnog ponašanja sudaca, a i tada s velikim teškoćama, ne kontroliraju druge vlasti. Kad govorim o kontroli pravosuđa, tu nikako ne mislim na proces donošenja sudskih odluka koje jesu i moraju biti izvan dosega bilo koga osim pravosuđa. Naravno, osim ako te odluke same po sebi nisu kriminalne. Ali ako su sudske odluke masovno debelo zakašnjele, ako mnoge od njih teško mogu izdržati ozbiljniju stručnu kritiku, ako su okolnosti donošenja odluka „neobične“ i ako pravosuđe ne uživa ni elementarno povjerenje građana, ako suci za suce biraju one koji su daleko od najboljih kandidata, ako ponekad štite nerad (nadam se, nesvjesno) i kriminal svojih kolega, onda druge dvije vlasti, radi dobrobiti države i društva, naprosto moraju nešto učiniti.

A zakonodavna i izvršna vlast ne čine ništa. Osim pokoje alibi reforme koju možemo okarakterizirati „fejk“ reformama, promjenama procesnih i organizacijskih propisa koje ne nose ništa što bi ozbiljnije omogućilo bolji rad pravosuđa, još manje da bi sasjeklo nerad i sve ono ružno o čemu bruji javnost, pa i sami nešto kritičniji suci kada s njima razgovarate u četiri oka. Javno, za suce je pravosuđe izvrsno i na svaku kritiku ili pokušaj da se iniciraju ozbiljnije reforme, skaču kao jedan vičući da su oni neovisni i da netko želi dokinuti neovisnost pravosuđa. O razmjerima nekritičnosti i odsustva bilo kakve razumne kontrole pravosuđa, barem kada je riječ o korupciji, najbolje govore slučajevi u kojima su neki suci organizirali pravu koruptivnu mrežu i „izmuzli“ enorman novac za sebe i kompanjone kroz više od desetljeća sustavne pljačke. Periodična i rigorozna sigurnosna provjera i kontrola imovinskog stanja sudaca tek su jedan od potrebnih odgovora na taj problem. Pravda u Hrvatskoj čeka da se pojavi vlada spremna iskoristiti instrumente koji joj stoje na raspolaganju da sruši bedeme države u državi i od pravosuđa napravi visokostručnu, samostalnu i odgovornu treću granu vlasti.

Je li pravosuđe neovisno o politici?

Za sadašnje stanje u pravosuđu odgovorna je, prije svega, politika, zapravo, sve vlasti do sada, neka više, neka manje. Ozbiljno je kriva i Europska unija. Još od vremena početka naše državnosti pa do danas, njihova je pozicija o hrvatskom pravosuđu bila pogrešna. Istina je, u prvim godinama naše države, posebno u ratno i poratno vrijeme, pravosuđe je dijelom bilo pod jakim utjecajem politike. Posebno, politika je onom neslavnom akcijom Državnog sudbenog vijeća na čelu sa sucem Potrebicom „očistila“ pravosuđe od navodnih komunista i Srba, zapravo od ponajboljih kadrova, i ostvarila snažan utjecaj na njegov rad.

Pod dojmom te čistke i tadašnjeg stanja pravosuđa, EU nije prepoznala, ne prepoznaje ni danas, velike promjene koje su se dogodile nakon što je Hrvatska, štiteći neovisnost pravosuđa, izgradila sustav u kojemu pravosuđe ne samo da nije ugroženo od politike, već je postalo svojevrsna tvrđava neodgovornosti, država u državi, jedina od triju vlasti koja bira samu sebe, sama ocjenjuje svoj rad, sama (vrlo iznimno) sankcionira nerad. Danas, često prepoznatljiva povezanost pravosuđa i politike (čitaj: HDZ-a) nije više rezultat dominacije politike nad pravosuđem, nego dio njihova nelegitimnog pakta na štetu građana, države i pravde. Zato predsjednik Milanović ima priliku prijedlogom predsjednika/ice Vrhovnog suda, iz samog pravosuđa ili izvan njega, učiniti do sada najveći reformski iskorak: na čelo pravosuđa dovesti osobu koja neće konformistički čuvati nelegitimni status države u državi, već ozbiljno poraditi na reformi pravosuđa.

Milanović ante portas

Ustav Republike Hrvatske vrlo precizno u članku 116. stavak 2. kaže: „Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, na prijedlog Predsjednika Republike Hrvatske bira i razrješuje Hrvatski sabor.“

Dakle, predlaganje predsjednika Vrhovnog suda izvorna je ustavna nadležnost predsjednika Republike, ničim ograničena. Iz Ustava proizlazi, predsjednik predlaže Saboru koji, nakon što je dobio prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog odbora, obavlja izbor. Ustav ne kaže čak ni „u skladu sa zakonom“, još manje sam predviđa neku posebnu proceduru. Jedino ograničenje koje predsjednik ima po prirodi stvari su materijalni uvjeti za izbor predsjednika VSRH koje predviđa zakon, poput pravničkog obrazovanja i radnog staža. I tako je bilo do 2018. godine kada je saborska većina promjenom Zakona o sudovima neustavno ograničila izvornu predsjedničku ovlast, propisujući da postupak inicira Državno sudbeno vijeće javnim pozivom, što Ustav ne predviđa. Štoviše, Zakon u članku 44. stavak 4. od predsjednika Republike suprotno Ustavu traži da on pribavi prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog odbora Hrvatskog sabora.

Dakle, propisuje nešto što je izričito u suprotnosti s Ustavom koji predviđa drukčiju proceduru: predsjednik predlaže Saboru kandidata, a onda Sabor prije donošenja odluke traži prethodno mišljenje svog nadležnog odbora i Opće sjednice Vrhovnog suda. Te su promjene, zapravo, suptilni način pritiska na predsjednika Republike i njegovo kapacitiranje prilikom formiranja prijedloga za predsjednika VSRH. Osobno, nemam nikakve dileme – navedene odredbe Zakona o sudovima o izboru predsjednika Vrhovnog suda su neustavne.

Nije to prvi put da Vlada / Sabor ograničava izvorne ovlasti predsjednika Republike ili da to pokušava učiniti. Slične odredbe sumnjive ustavnosti sadrže i Zakon o obrani, Zakon o pomilovanju, pa i neki drugi propisi. Istina, i Milanovićeva je vlada pokušala ograničiti izvorne ovlasti predsjednika. Ali to nikako nije razlog da sada odlučno ne stanemo u obranu njegovih izvornih ovlasti. Naime, Ustav je kao ovlaštenog predlagatelja za izbor predsjednika VSRH predvidio predsjednika Republike upravo zbog načina njegova izbora (neposredni izbor građana) i njegove Ustavom određene izvanstranačke pozicije. Želio je jedinom dužnosniku takvog profila dati ovlast da predlaže čelnika pravosudne vlasti koji bi morao biti potpuno neovisan o politici i imati vrline koje ga čine dostojnim da bude na čelu sustava koji dnevno odlučuje o iznimno važnim pravima i obavezama građana i drugih subjekata.

Svako ograničavanje te izvorne ovlasti otklon je od ideje o neovisnom pravosuđu, ali i međusobne kontrole unutar trodiobe vlasti. Milanović je već najavio da ga se ne tiče poziv koji raspisuje DSV jer da je neustavan i da će on predložiti, neovisno o pozivu, osobu koju smatra najboljom, stručno i moralno, uz naznaku da bi to mogla biti i osoba izvan sudačkih redova. Ako bi Milanović zaista uspio naći takvu osobu, to bi mogao biti najvažniji reformski potez u pravosuđu ikada. Takva bi osoba morala moći inicirati veliku reformu koja bi potpuno promijenila narav današnjeg pravosudnog sustava. Osim neustavnosti odredbi Zakona o sudovima, na Milanovićevoj je strani i hijerarhija pravnih normi.

Državna tijela, kako to čine i sudovi kada sude, odlučuju na temelju Ustava i zakona. Ustav je, dakle, ne kao u doktrini bivše Jugoslavije pravna norma koja se ne primjenjuje neposredno, već putem zakona koji ga opredmećuju, nego skup neposredno primjenjivih normi najvišega ranga koje su po snazi iznad zakonskih normi. Zato Milanović mirne duše može reći da će on donijeti odluku neposredno primjenjujući Ustav kao višu pravnu normu od one zakonske. Uostalom, i ja sam tako postupio u svome predsjedničkom mandatu kad sam shvatio da je procedura predviđena Zakonom o pomilovanju vrlo komplicirana i ograničavajuća u odnosu na izvornu ustavnu ovlast predsjednika.

U jednom sam se trenutku suočio s činjenicom da molbe za pomilovanje stoje i više od godinu-dvije u Ministarstvu pravosuđa koje je taj zakon interpoliralo između tražitelja pomilovanja i predsjednika Republike. Događalo se da molbe za pomilovanje, posebno one koje su imale zaista humanu i opravdanu podlogu, stoje toliko dugo da postaju besmislene. Zato sam o takvim molbama odlučivao ne čekajući savjetodavno mišljenje iz Ministarstva. Zanimljivo, tada nitko od vladajućih ili oporbe nije na takvu praksu imao primjedbi.

Konačno, načelno govoreći, za izbor predsjednika VSH, kao i suce Ustavnog suda, forma natječaja je pogrešna. Odluka je ionako politička, a natječaj daje lažnu sliku transparentnosti i konkurentnosti. Zato se, vidjeli smo, nije na ovaj javni poziv javio, osim sadašnjeg predsjednika, ni jedan sudac. Kao što se na natječaje za suce Ustavnog suda malo i nerado javljaju ponajbolji kandidati, svjesni da odlučuje politika, a ne struka te da nema potrebe da se izlažu stresnom postupku u kojemu ih čekaju neugodnosti, najčešće i poraz od nekada i potpuno nedostojnih kandidata u koje je, po nekom neznanom kriteriju, politika uprla prst.

Pet mogućih scenarija

Na Milanovića se već sručila lavina kritika jer, kao, ne poštuje zakon. A da bi, ako ga smatra neustavnim, trebao inicirati ispitivanje njegove ustavnosti te do tada po njemu postupati. Takvu je poruku dobio i od saborske većine čiji je eksponent g. Bačić objavio da Sabor neće prihvatiti kandidata koji nije prošao postupak predviđen Zakonom. I zašto mu, pitaju, ako već ima kandidata, ne pošalje poruku da se javi na poziv i time ispuni formalnu pretpostavku mogućeg izbora.

Prvi je scenarij da Milanović, svjestan da ne može glavom kroz zid i da nije dobro da Vrhovni sud bude bez predsjednika, predloži jednog od troje kandidata. Bez obzira na to što među njima možda i ima netko tko bi mogao ono što priželjkujem, biti katalizator ozbiljnih promjena, takva je vjerojatnost ravna nuli. Milanović neće pristati na to da ga DSV ograničava u izboru, posebno što se cijeli rat koji se rasplamsao oko izbora predsjednika VSH može interpretirati i kao odmjeravanje snaga predsjednika i Vlade, a takav bi se ishod mogao smatrati pobjedom Vlade u namjeri da ograniči izvornu ustavnu ovlast predsjednika. Osim toga, Milanović je već rekao da on ne vidi nekog od prijavljenih kandidata kao budućeg predsjednika ili predsjednicu VSRH.

Drugi scenarij, da Milanović ne predloži nikoga uz obrazloženje da postojeće kandidate ne smatra dobrima te da zatraži od DSV-a da raspiše novi poziv, isto nije osobito vjerojatan. Naime, i u tom scenariju Milanović bi pristao na kljaštrenje izvornih ovlasti predsjednika Republike. Loše je što bi nas taj scenarij vjerojatno uveo u određenu pravosudnu krizu u kojoj kroz dulje vrijeme, do neke ozbiljne promjene političke klime, ne bismo imali predsjednika VSRH, već bi tu dužnost obavljao zamjenik sadašnjeg predsjednika Sesse, sudac Mrčela, inače nesklon snažnijim reformskim zahvatima.

Treći scenarij, u kojemu bi predsjednik Milanović predložio kandidata neovisno o raspisanom pozivu, sigurno bi doveo do toga da Sabor odbije njegov prijedlog, vrlo vjerojatno uz lavinu kritika i napada na predsjednika zbog navodnog kršenja zakona. Nakon toga vratili bismo se na drugi scenarij jer je teško zamisliti da bi Milanović promijenio svoje stajalište o raspisivanju poziva.

U četvrtom scenariju, kao i u trećem, Milanović predlaže kandidata neovisno o raspisanom pozivu, ali s premijerom nalazi neki kompromis te njegov prijedlog, uz nešto kritika zastupnika, vjerojatno više iz redova desne i lijeve oporbe (osim SDP-a) prolazi. Za samo pravosuđe to bi bio dobar scenarij, ali zasad nije osobito vjerojatan. Ipak, scenarij nije nemoguć jer se iza zatvorenih političkih vrata mogu dogoditi i događale su se i najnevjerojatnije nagodbe.

Peti je scenarij da ili predsjednik ili Vlada iniciraju ispitivanje ustavnosti spornih odredbi Zakona o sudovima. Nakon odluke Ustavnog suda može se očekivati da sve zaraćene strane prihvate stav Ustavnog suda, makar se s njime i ne slagale. Pri tome Vlada, čitaj: HDZ, ima puno više izgleda za pobjedu pred Ustavnim sudom zbog do sada prilično jasno iskazane sklonosti Ustavnoga suda sadašnjoj vladi i vladajućoj većini. Kako bilo, čeka nas zanimljiva epizoda u odmjeravanju snaga predsjednika države i Vlade, koja bi, nažalost, reformu pravosuđa mogla odgoditi na dulje vrijeme. Dakako, ako za nju, posebno u HDZ-u, uopće bude volje.