Najava da će Vlada u Sabor pustiti izmjene Kaznenog zakona kojima bi se ustašovanje i četnikovanje tretiralo kao kazneno djelo sa zapriječenom kaznom zatvora, ravna je čudu. Iako se premijer Plenković, pa i mnogi drugi u vladajućoj koaliciji deklariraju kao antifašisti i, kao, ograđuju se od ustaštva i ustaških simbola, iako je i Ustavni sud veličanje ustaštva i arlaukanje ustaškog „za dom spremni“ označio kao protuustavno, hrvatska stvarnost nešto je sasvim drugo. Praksa isticanja ustaškog znakovlja, bogata revizionistička publicistika dijelom financirana i javnim novcem, brojne objave na internetu, propovijedi i mise posvećene ustaškim zločincima koje bi ih trebale pretvoriti u junake, prava su slika odnosa države i utjecajnog dijela društva prema fašizmu i ustaštvu s jedne, te antifašizmu i narodnooslobodilačkoj borbi s druge strane.

Na pravnom planu Visoki prekršajni sud i niži mu prekršajni sudovi promijenili su do tada ipak relativno ustaljenu praksu makar i blagog kažnjavanja uzvika „za dom spremni“ te ga praktički u cijelosti dekriminalizirali. Policija više ni ne podnosi optužne prijedloge za isticanje ustaških simbola. Da li iz uvjerenja ili zbog zdrave logike da je riječ o besmislenom poslu koji će ionako završiti zastarom ili oslobađajućom presudom, gotovo da je nevažno. Skandaloznim pravnim shvaćanjem sjednice sviju sudaca Visokog prekršajnog suda, kojim su zgaženi zakon i Ustav, koje se pozvalo i na nesretno parapravno mišljenje Vladina povjerenstva o ipak iznimnoj mogućnosti da se uzvik „za dom spremni“ koristi, bila je srušena i zadnja brana ustašovanju.

Uzaludna je bila nada da će barem Vladi vrlo blisko Državno odvjetništvo ustati sa zahtjevom za zaštitu zakonitosti i omogućiti Vrhovnom sudu da barem deklaratornom presudom stane na kraj novoj praksi. Međutim, lakonski su u DORH-u – naravno, pogrešno, ali ne i slučajno – izbjegli intervenciju, podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, s obrazloženjem da je riječ o činjeničnim, a ne o pravnim pitanjima. Da, u sramotnim odlukama sudova bilo je spornih činjeničnih, ali i gomila još i više spornih pravnih pitanja na koja je DORH morao reagirati.

Srećom, predsjednik Milanović je snažnom gestom, odlaskom s obilježavanja akcije Maslenica na kojem su se kočoperili junaci u zadomaškim majicama te povlačenjem vojske s toga skupa, uz poprilično odobravanje javnosti, pokazao da ipak ustašofilija nije (još) potopila Hrvatsku. Teško je reći što se to dogodilo pa da je Vlada, koja je toliko vremena žmirila pred ustaškim simbolima, čak i na događajima s državnim protokolom, odlučila u Kazneni zakon unijeti odredbe kojima za ustašovanje i četnikovanje predviđa kaznu zatvora. Mnogi još uvijek ne vjeruju da Vlada misli ozbiljno i da će se pod pritiskom brojnih desnih medija, nekih braniteljskih udruga, dijela Crkve, snažnog desnog krila HDZ-a i halabučenja ultradesničara, ipak povući. Ili se neki nadaju, neki boje, da će, kao i do sada, biti nastavljena ista praksa. Snažni povijesni revizionizam koji od pobjednika radi poražene, od junaka koji su bili protiv Hitlera čini zločince, a od Hitlerovih sluga junake.

Kako bilo, Vladu i premijera Plenkovića valja pohvaliti što su konačno odlučili učiniti ono što je trebalo učiniti prvoga dana nove hrvatske države. Što su odlučili kao kazneno djelo tretirati veličanje ideologija koje su Hrvatskoj donijele toliko zla, i to ne samo svrstavši se tijekom Drugoga svjetskog rata uz Hitlera i Mussolinija i čineći zla koja se naprosto ne smiju zaboraviti. Što su, konačno, odlučili i kaznenim pravom zaštititi vrijednosti iz našega Ustava na kojima počiva ideja današnje slobodne i demokratske Europe.

Znam, protivnici promjene Kaznenog zakona kritizirat će, i u medijima i u Saboru, Vladu, prigovarati da ni SDP-ove vlade nisu učinile tako što. Istina je i velika šteta što, ako to već nisu htjele ili mogle sve one HDZ-ove vlade, kažnjavanje ustašovanja i četnikovanja nije uveo SDP. Ali, istina je, SDP je uvijek bio jasno na strani antifašizma, protiv ustašovanja i četnikovanja. Zato se nadam da u Saboru, kad se bude raspravljalo o izmjenama Kaznenog zakona, neće biti suvišnog prepucavanja i prozivanja tko i kada što prije jest ili nije rekao ili učinio.

Za takve rasprave postoje druga mjesta i drugo vrijeme od onoga u kojemu bi Sabor trebao donijeti jedan od politički i civilizacijski najvažnijih zakona, onaj koji jasno kaže gdje je mjesto onima koji slave i veličaju ustaštvo ili četništvo. U zatvoru. I takvu odluku zajedno trebaju izglasati svi oni koji Hrvatskoj žele dobro. Bez obzira na stranačku pripadnost, takva je većina zastupnika. Naravno, ako inventivno pravosuđe i revizionističke politike opet ne nađu način da udruženim snagama zaobiđu Ustav i zakon. Bit će to moguće samo ako se osvijesti da je, kao što je devedesetih bilo ispravno boriti se protiv Miloševićeva fašizma, četrdesetih bilo ispravno biti protiv Hitlera, ne s njim. Ako se shvati da su antifašistička borba i Domovinski rat dvije strane iste medalje.