Bio je drukčiji, opasan

Kad je tada budući predsjednik Trump u kampanji uskliknuo „America first!“ dalo se naslutiti da je riječ o vrhunskom marketinškom sloganu. I zaista, tom sentencom Trump je omađijao veliki dio javnosti. Iako je dobio dva, tri milijuna glasova manje od Hillary Clinton, američka su mu, nama neobična, izborna pravila omogućila pobijediti favoriziranu Clinton. America first! Obećao je Trump da će se brinuti samo o interesu SAD-a, interesu kako ga on razumije, beskompromisno, bezobzirno. Vladao je kao nitko prije njega, kao šoumen, lažov ili kako bi naš Andrija Hebrang rekao, čovjek koji ne govori istinu, čovjek kojemu su mediji pobrojili tisuće laži. Da, i kao globalni kauboj kojemu nije bio problem zveckati nuklearnim oružjem, dronom ubijati sebi nepoćudne legalne zapovjednike legalne vojske druge države s kojom njegova nije u ratu. Nije mu bilo teško prihvatiti ni da policija ubija američke državljane, naravno tamnopute, nenaoružane i nedužne. Nije mu bio problem uništiti ni možda najvažniju Obaminu reformu, onu zdravstvenu. Ni ucjenjivati strane države, poput Ukrajine, da se uključe u njegov osobni rat s Bidenom. Me first! Nije mu bilo teško ni biti nečovjek i djecu meksičkih migranata odvajati od roditelja. Zaprepašćuje, ali i pokazuje bijedu demokracije, ne samo u SAD-u, kako je on, milijarder – da, baš on – zaštitnik sirotinje i protivnik establišmenta. Bio je najmoćniji čovjek svijeta, čovjek od čije je opasne hirovitosti svijet strahovao i bio natjeran zaboraviti sve dobro koje je SAD dao čovječanstvu. Da neće stisnuti krivo dugme, ono za nuklearni napad? Ili podrivati svoje saveznike i prijatelje iz Europske unije, prisluškivati im šefove? Ili razvaliti međunarodne institucije jer ne plešu kako on želi? Američke je interese branio napuštanjem multilateralizma i u međunarodnim odnosima afirmirao načelo „quod licet lovi, non licet bovi“. Naravno, Jupiter je on, okrunjen aureolom zaštitnika američkih interesa. America first!

Podijelio je SAD, podijelio je svijet

Trump je duboko podijelio i Ameriku i svijet. Demokratski svijet je zazirao od njega, bojao ga se. Ali neki su, donekle i Europska unija, konačno razumjeli da ne smiju ovisiti o SAD-u. Prijatelji i partneri – da, svakako, potrčci nikako! Nije isključeno da će upravo Trumpov mandat biti otponac za emancipaciju Europe i njeno pozicioniranje kao prave velesile. Po mnogo čemu ona to i jest, prije svega po snazi združene ekonomije, inovacijama, znanstvenom potencijalu… Ali ne i po fragmentiranoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, nedostatku unutarnje kohezije, političke i institucionalne. Iako zbog statusa najveće velesile izbor predsjednika SAD-a ima velike posljedice na cijeli svijet, predsjednički izbori ipak su unutarnja stvar SAD-a. Pristojni europski lideri, premijeri i predsjednici, članovi vlade, iako su imali svog favorita, o tome nisu govorili. Ispravno! Osim nekoliko autoritarnom desnilu sklonih čelnika kojima Trump nije bio samo idol, nego i svojevrsni politički kišobran, pa i gromobran.

Srušio je lijepe mitove

„Slučaj Trump“, njegovi izbori, posebno ovi drugi koje je izgubio, pa i cijeli njegov mandat, razgolitili su mnoge mitove o američkom društvu i američkoj politici. Prvo, mnogima izvan SAD-a teško je razumljivo da netko tko je dobio dva, tri milijuna glasova manje na izborima, poput Trumpa kad je pobijedio Clinton, postane predsjednik. Naravno, znalci za to imaju obrazloženje, ono povijesno i vezano uz američki federalizam. Ali već na ovim izborima, opasnost da netko tko ima globalno manju podršku može postati predsjednikom, generirala je mnoge rasprave o kvaliteti američke demokracije. Posebno formalna pravila izbora, a još više njihova provedba, takvi su da unatoč prebrojenim glasovima, još ima onih koji misle da Trump neće lako iz Bijele kuće. Neredi i sukobi pratili su izbore, kao da nije riječ o državi s, navodno, najrazvijenijom demokracijom. Poraženi Trump tvrdi da je on pobjednik, da je pokraden i prevaren. Štoviše, za takve besmislice ima i nezanemarivu podršku dijela Amerikanaca. Ovi izbori mogli bi srušiti i drugi mit, onaj o neovisnosti američkog pravosuđa i njegovoj navodnoj depolitiziranosti. Zaista, možemo li uopće zamisliti posljedice toga da, kao onda kada su sudovi na Floridi u predsjedničkim izborima 2000. godine između Ala Gorea i Georgea Busha odlučivali o rezultatu izbora po stranačkom opredjeljenju sudaca, sada u nekoliko država učine isto? Trump je uspio srušiti i drugi mit, onaj o SAD-u kao carstvu ljudskih prava. Scene brutalnih policijskih likvidacija građana slobodno su se mogle pripisati nekoj afričkoj ili južnoameričkoj diktaturi, nikako navodnom šampionu ljudskih prava. Šampionu koji ima nelegalno mučilište Guantanamo, najveću stopu zatvorenika na planetu, još vidljivu rasnu diskriminaciju…

Novi predsjednik, nova nada

Ipak, Amerikanci su izabrali Bidena, potpuno drukčijeg čovjeka. U nekoliko susreta ostavio je na mene odličan dojam, posebno na sastanku u Bijeloj kući. Ne sumnjam, i on ima agendu u kojoj je „America first“. A što bi drugo za cilj imao predsjednik bilo koje države? „Moja domovina first!“ Ali to nikako ne znači biti kao Trump. Uz interes SAD-a, nadam se, imat će u hijerarhiji vrijednosti i „peace first, human rights first, decent life for everyone first“ i još štošta „first“. Politika je kompromis brojnih vrijednosti i interesa. Oni kojima je cilj puki politički i ekonomski interes, vulgarno smišljen, ostanu zapamćeni kao predsjednici koje je njihova zemlja, a i svijet, s dužnosti ispratila s veseljem – ili čak kao političari iza kojih je svijet postao gorim mjestom no što je bio prije njih.