O državnim obveznicama koje bi bile distribuirane građanima govorilo se godinama. Konačno, 8. ožujka 2023. godine izdane su obveznice koje je upisalo nešto više od 43.000 hrvatskih građana u ukupnom iznosu od 1,35 milijardi eura. Ti će građani na prvu obljetnicu izdanja obveznica dobiti isplatu prvog kupona od 3,65 posto, a na drugu obljetnicu glavnicu i drugi kupon od 3,65 posto. Nitko u financijskoj industriji nije mogao niti zamisliti da je potencijal baš toliki, uključujući mene. Znali smo da hrvatski građani u štednji u domaćim bankama drže 35 milijardi eura. Znali smo i da je najveći dio toga na štednji a vista, dakle, bez kamata. Ali zaista nitko, a tako je posvjedočio i premijer na potpisu ugovora o uvrštenju obveznica na Zagrebačku burzu, dakle, ni Vlada s ministrom Markom Primorcem nije razmišljala o takvim sjajnim brojkama. Ilustracije radi, pogledajmo kako se to prije radilo.

Država se kroz godine morala zaduživati jer je postojao deficit odnosno manjak sredstava dostupnih u državnom proračunu u odnosu na izdatke. Kroz godine isto tako, nekad smo bili u deficitu, a neki put u suficitu. Veliki uspjeh prethodnog ministra financija Zdravka Marića bio je preokretanje trenda deficita u suficit nakon financijske krize koja je započela 2008. godine, a kod nas završila otprilike sedam godina kasnije, 2015. Kratko razdoblje suficita dovelo nas je u sjajnu poziciju od 73,2 posto državnog duga u odnosu na bruto društveni proizvod, koju je brzo srušila kriza zbog pandemije covida-19. No znamo kako to ide – država upravlja svojim sredstvima upravo kao mi svojim tekućim računima. Nekad smo u plusu, nekad u minusu. Pa kada država ode u minus, zbog raznih razloga, posegne za kreditima (rjeđe) ili za državnom obveznicom (češće).

Premijer Andrej Plenković, ministar financija Marko Primorac i Ivana Gažić potpisali su 8. ožujka ugovor o uvrštenju državnih obveznica na Zagrebačku burzu. FOTO: Zeljko Hladika/PIXSELL

Državna obveznica je način zaduživanja države. Samo što država, umjesto da ode u banku, što je građanima jedino na raspolaganju, izađe na tržište i posudi sredstva od stotinu, tisuću ili 42.000 investitora. Investitori mogu biti institucionalni, odnosno mirovinski ili investicijski fondovi koji donose odluke o ulaganju umjesto samih građana, a mogu biti domaći ili strani. U povijesti je naša država uvijek izdavala obveznice i prodavala ih domaćim ili stranim institucionalnim investitorima. Ove godine, prvi put, naša država odlučila je posuditi potrebna sredstva od svojih građana. Zašto je to dobro i zašto bi bilo sjajno da se to ponovi?

PREDRASUDE

Na portalima sam pročitala tisuće komentara. Jedan je bio da se država željela zadužiti povoljnije u Hrvatskoj od svojih građana nego u inozemstvu. Netočno – upravo su institucionalni investitori koji su dopunili izdanje s 500 milijuna eura osigurali da i mali investitori dobiju upravo tržišne stope. Zato je kamata povećana s najmanjih 3,25 posto na 3,65 posto. Drugi je bio da su investitori tako mogli zaobići pravila sprječavanja pranja novca. Netočno – svatko tko je investirao novac prvo je morao isti uplatiti na račun, u jednoj od više od 500 dostupnih poslovnica, odnosno, podlijegao je istoj kontroli kao bilo koja druga uplata u banci. Neki su građani govorili da bi investirali kada bi točno znali na što će se novac koji su investirali potrošiti.

Kriva pretpostavka – novac tako prikupljen je generalne namjene i koristit će se u skladu s proračunom za opće potrebe države: mirovine, investicije, dječje doplatke i ostale uobičajene izdatke države. Nije ni očekivano ni posve uobičajeno da netko tko kupuje državnu obveznicu točno zna na što će država potrošiti novac. Stopa inflacije viša je od kamatne stope na obveznice pa onda ulaganje u obveznice nije racionalno. Netočno – jer, koja je alternativa? Kada bi, primjerice, postojala usporediva investicija sa stopom višom od inflacije, onda bi ona sigurno bila atraktivnija, ali ona u trenutnoj situaciji jednostavno ne postoji. Dakle, manji je oportunitetni trošak uložiti u državnu obveznicu po 3,65 posto nego novac držati a vista po stopi nula posto.

Ako bi inflacija u ovoj godini bila, primjerice, pet posto, onda ste očuvali 98,65 posto svoje ušteđevine, a ako ste je ostavili na štednji a vista, sačuvali ste 95 posto. Usput budi rečeno, rizičnost banke u kojoj držite depozit veća je od rizika države, jer veća je vjerojatnost da će propasti jedna banka nego država, makar i na teoretskoj osnovi. Nedavno je velika vijest bila da je propala Silicon Valley Bank, ali Sjedinjene Američke Države nisu propale, zar ne?

I to je cijela istina o državnim obveznicama.

DOBROBIT

Možda je i najveća dobrobit od upisa obveznica isključivo domaćih investitora u tome što će novac koji će država isplatiti za kamate, ostati u Hrvatskoj. U Hrvatskoj će u dvije godine ostati oko 135 mil. EUR kamata koje će se u određenoj mjeri koristiti za razvijanje investicija, pa možda i potrošnju, ali ostat će u Hrvatskoj.

Građani su, osim toga, dobili na raspolaganje novu investicijsku klasu jer većina štednje građana do danas su bili ili depozit ili nekretnine te nešto, većim dijelom slovom zakona, u mirovinskoj štednji. Danas građanin može odlučiti što mu se više isplati. Ulaganje u nekretnine vrlo je nefleksibilno – trebamo značajna sredstva da kupimo bilo koju nekretninu, a kad je jednom kupimo, ne možemo unovčiti samo njen dio. Za razliku od toga, kada kupimo obveznice, možemo prodati samo mali dio te investicije ako nam iznenada zatreba.

‘Nije ni očekivano ni posve uobičajeno da netko tko kupuje državnu obveznicu točno zna na što će država potrošiti novac’, objašnjava Ivana Gažić. FOTO: Sasa Cetkovic

Za nas na tržištu kapitala ova aktivnost države bila je važna jer je skrenula fokus javnosti na burzu, što se nije dogodilo od 2007. godine i javne ponude Hrvatskog Telekoma. Uz mobiliziranje značajnog dijela štednje, dalo nam je i potvrdu naše teze da zainteresiranih investitora ima, a da nam je samo potrebna „dobra roba“ kako bi se i oni uključili na tržište.

Bilo bi zanimljivo vidjeti demografske podatke investitora i nadam se da će biti objavljeni. Zasad znamo da je najmlađi investitor imao 19, a najstariji 99 godina. Ono što bi nam moglo više reći o strukturi jest kojeg su spola, iz koje županije dolaze, o kojim se individualnim iznosima radi. Tada bismo puno bolje mogli analizirati i razgovarati o tome koliki potencijal još postoji i kako se pojedini investitori ponašaju.

Za sada je promet ovom državnom obveznicom zanemariv. To pokazuje da su investitori ozbiljno shvatili poruku države da je preporučljivo obveznice držati do dospijeća, s čime se mi na Zagrebačkoj burzi slažemo, ali i ističemo da ako u bilo kojem trenutku želite unovčiti svoje ulaganje, upravo zbog burze to i možete. S obzirom na broj investitora koji su sudjelovali u ovom izdanju, racionalno je očekivati da će trgovanja u nekoj mjeri ipak biti. Ovo će osobito biti aktualno ako se, primjerice, država odluči na još izdanja državnih obveznica ili čak dionica u državnom vlasništvu, pa građani postojeće obveznice odluče prodati onima koji ih možda nisu uspjeli upisati u prvom krugu i uložiti u te nove vrijednosne papire.

‘Možda je i najveća dobrobit od upisa obveznica isključivo domaćih investitora to što će novac od kamata ostati u Hrvatskoj’

I tako se stvaraju likvidnost i tržište. A upravo živo tržište, s puno investitora i instrumenata, garantira da će država i u teškim ekonomskim okolnostima osigurati izvore financiranja za lokalne kompanije. U posljednjoj velikoj financijsko ekonomskoj krizi 2008. godine brže su se oporavile upravo države koje su imale razvijeno tržište kapitala. Razlog tome je što banke u krizi uvijek „zatvore pipu“ novih financiranja i čekaju bolja vremena. Upravo tada tržišta kapitala daju najbolje od sebe – financiraju baš one projekte koji omogućavaju da se ekonomija izvuče iz krize.

ZAKLJUČNO

Zbog svega nabrojenog Zagrebačka burza ima vrlo pozitivan stav prema izdanju prvih „narodnih“ obveznica u povijesti hrvatske države. Nadamo se da će građani uvidjeti da je tržište kapitala zdrava i potentna alternativa za njihove ulagačke opcije. Isto tako, ovo je prilika da država uvidi kako je listanje na tržište kapitala otvaranje puta transparentnosti i privatizaciji preostalih tvrtki u državnom vlasništvu, kojih je još uvijek više od 200. Zagrebačka burza je spremna i s burzama u Sloveniji i Makedoniji, kojima smo vlasnici, odnosno suvlasnici, možemo podržati i regionalne poduzetničke poduhvate. Svijetla ulagačka budućnost je pred nama, trebamo je samo prigrliti.