Uništavatelj ili hranitelj spolnog zlostavljanja?

“Mi imamo naš Etički kodeks koji je odličan herbicid za kukolje na Sveučilištu”, dvostruko je nevjerodostojna izjava Damira Borasa, rektora Sveučilišta u Zagrebu, prenesena od TV N1 27. siječnja 2021. Dao ju je povodom tvrdnji tridesetak pripadnica Sveučilišta – mahom studentica – da su proteklih godina bile spolno zlostavljane od nekih nastavnika Sveučilišta, počevši s onima s Filozofskog fakulteta i Akademije dramskih umjetnosti.

Protučovječni postupak

Nevjerodostojna je prvo po tome što je upravo Borasov prvi prorektor ishodio od Ustavnog suda RH Odluku U-III-2991 od 8. studenoga 2018., kojom: „Ustavni sud ocjenjuje da (etički, op. i.p.) postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku, razmatran kao cjelina, nije bio vođen na način da je podnositelju osigurao pravično suđenje i da je podnositelju u postupku pred Etičkim povjerenstvom povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava” (da “svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela”); “Pravo na žalbu (čl. 18. st. 1. Ustava) i sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti (čl. 19. st. 2. Ustava)” Tako su manama etičkog postupka podnositelju povrijeđena ne samo postupovna prava čovjeka, nego i pravo na čast i ugled.

Sam rektor Boras svoju je ocjenu da je Etički kodeks „herbicid“ na kraju svoje izjave značajno ograničio tvrdnjom, po prilici, da je prije desetak godina optuženo dvadesetak nastavnika Sveučilišta za zloupotrebe u ocjenjivanju studenata, imena svih su ocrnjena, neki su zbog toga izgubili akademske karijere, a na kraju je samo dvoje nastavnika osuđeno. Neće li do još goreg učinka dovesti „herbicidni“ postupak protiv nastavnika optuženih za spolno zlostavljanje?

Zlostavljanje kao normala

Borasova izjava nevjerodostojna je i po tome što EKSZ izrijekom tolerira opasnosti spolnog zlostavljanja kad u čl. 12. st. 4. propisuje: “… odnosi spolne i druge intimne naravi između članova akademske zajednice koji počivaju na pristanku i uzajamnom poštovanju smatraju se područjem privatnosti te nisu sami po sebi kršenje Etičkog kodeksa. Treba, međutim, izbjegavati situacije u kojima takvi odnosi između članova akademske zajednice mogu dovesti do kršenja pravila Etičkog kodeksa o objektivnosti i nepristranosti i sukobu interesa, posebno u odnosima između članova akademske zajednice koji su u neposrednom hijerarhijskom odnosu koji uključuje ocjenjivanje tuđeg rada i dostignuća i/ili odlučivanje o statusu, profesionalnom napredovanju, pogodnostima i nagradama.”

Primjedbe od 20. 3. – 7. 4. 2007. na sadržajno sličnu odredbu Nacrta EKSZ-a, koje Senat Sveučilišta prihvaćajući EKSZ 15. 5. 2007. nije htio razmotriti (iako je troje od sedmero članova Odbora za statutarna pitanja Sveučilišta Primjedbe prihvatilo), ocijenile su da ta „odredba omogućuje i legalizira teške zloupotrebe kad se primijeni na niz odnosa između članova sveučilišne zajednice, naročito na odnose nastavnika i studenata, čiji su sudionici osobe s različitim statusom i različitom moći pa je stoga teško zamislivo da strane tih odnosa koje imaju viši status i veću moć ne pogoduju strane koje imaju niži status i manju moć (ovdje se ne predlaže da se zabrane spolni odnosi između nastavnika i studenata, nego samo to da se ne propagiraju kao nešto normalno)“.

Granice prava

Društvene odnose „izvan iskustva pravnika čine odnosi koji se sastoje od izvanjskih ponašanja, ali se ipak odvijaju isključivo ili pretežno u uvjetima koji objektivno onemogućavaju javnu kontrolu i primjenu fizičkog nasilja kao osobenih tehnika političkog i pravnog poretka“ (Visković, Pojam prava, 1976, 1981, tč. 40). Odnosi spolnog zlostavljanja sveučilišnih studentica/ata od sveučilišnih nastavnica/ka u pravilu su takvi odnosi. Stoga je nastojanje da se takva zlostavljanja sankcioniraju pravno podjednako nesvrhovito kao i nastojanje da se sankcioniraju etički. No praksa većine zapadnih sveučilišta pokazuje da ih je itekako moguće pravnim sredstvima prevenirati te kršenje prevencije sankcionirati. Najjednostavnije je i najučinkovitije da nastavnik i student/ica ne smiju nikada biti u službenoj prostoriji sami iza zatvorenih vrata.

Primjedbama na nacrt EKSZ-a iz 2007. ocijenjeno je, među ostalim, da „Nacrt ne uređuje druge teške zloupotrebe prava koje su mogle i trebale biti uređene već Statutom Sveučilišta, primjerice, odredbama da ispiti iz svih temeljnih preddiplomskih nastavnih predmeta trebaju biti polagani anonimno (pod šifrom) i pisano, da student ima pravo birati predmete koje će upisati ili barem, u granicama mogućnosti (koje je dopustivo provjeravati u sveučilišnim postupcima odlučivanja), nastavnike predmeta i sl., kako bismo se napokon barem približili načelima humboldtovskog sveučilišta“. Vrijeme je da se tome doda da svaki pisani ispit treba biti ocjenjivan i od vanjskoga anonimnog ispitivača te da isključivo povjerenstvo može provesti usmeni ispit (oboje moguće ako se ograniči broj pristupa istom ispitu, uslijed kojih je hrvatsko visoko obrazovanje u velikoj mjeri dopisno, a ne studijsko, i ispitno tj. „bubantsko“).

Granice etike

Krajnje je vrijeme da hrvatska sveučilišta svoje etičke kodekse, koji su nakon Odluke U-III-2991 ionako postali usporedni ali neprilični stegovni (disciplinski) propisi, ukine. Treba ih zamijeniti: prvo, sustavnim stegovnicima i stegovnim povjerenstvima; drugo, posebnim upravnim postupkom ocjenjivanja i, u slučaju prigovora plagijata ili sl., ponovnog ocjenjivanja znanstvenih radova i doprinosa od uredništava i recenzenata znanstvenih izdanja te stručnih povjerenstava za izbore u znanstvena zvanja i njihovo oduzimanje; treće, etičkim kodeksima koji uređuju jedinu građu pogodnu za profesionalnu etičku procjenu, a to je ocjena opasnosti znanstvenih djelovanja za zdravlje i život ljudi i drugih živih bića i njihov okoliš.