Dva nastavnika ustavnog prava hrvatskih pravnih fakulteta, Đorđe Gardašević (Nacional, 6. prosinca 2022.) i Mato Palić (N1, 2. prosinca 2022.), ocijenila su da nije protivan Ustavu RH prijedlog Vlade RH da Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom donese odluku da RH obučava ukrajinske vojnike. Pritom i jedan i drugi ponavljaju da temelj za odluku o obuci stranih vojnika Vlada nalazi u st. 3. i 5. čl. 7. Ustava, a Predsjednik u st. 9. čl. 7. Ustava. Po st. 3. i 5., odluku donosi Sabor na prijedlog Vlade uz prethodnu suglasnost Predsjednika, a ako je nema, dvotrećinskom većinom. Po st. 9., odluku donosi Vlada uz prethodnu suglasnost Predsjednika.

MEĐUNARODNO PRAVO?

Pravno i političko težište čl. 7. je u međunarodnopravnim uvjetima za primjenu bilo kojega od navedenih stavaka. St. 3. propisuje: „Oružane snage država saveznica mogu prijeći granicu i ući u Republiku Hrvatsku ili djelovati unutar njezinih granica u skladu sa sklopljenim međunarodnim ugovorom, na temelju odluke Hrvatskog sabora…“ No i st. 9. propisuje: “Oružane snage država saveznica mogu prijeći granice…“ Gardašević izrijekom navodi da Vlada treba „nedvosmisleno pokazati jesu ili ispunjeni bitni uvjeti za njegovu primjenu“ te da „u idealnom obliku, ono što bih volio vidjeti je bilateralni međunarodni ugovor vojne naravi između Hrvatske i Ukrajine“. Iz čega, te ostaloga što piše u Ustavu a Gardašević komentira, slijedi da je u najmanju ruku dvojbeno postoje li međunarodnopravni uvjeti za primjenu bilo kojega od st. 3., 5., 7. i 9. članka 7. Ustava.

Pod pretpostavkom da takvi uvjeti postoje, negdje u pravu NATO-a ili EU-a, treba se pitati tri stvari. Koji je odnos Predsjednika i Vlade u uređivanju obrane? Zašto odluku o obuci treba donijeti Sabor na prijedlog Vlade (po st. 3., 5., 7. čl. 7.), a ne Vlada uz prethodnu suglasnost Predsjednika (po st. 9. čl. 7.)? Koja je posljedica donošenja odluke važne za obranu RH od strane Sabora na prijedlog Vlade, zbog toga što se Predsjednik s prijedlogom te odluke nije suglasio?

KLINIČAR I ADMINISTRATIVAC

Gardašević navodi da Ustav samo sažeto određuje odnos Predsjednika i Vlade. Nakon ustavnih promjena 2000. godine u miru ga je teško odrediti, a ako se tako dočeka novi rat, moglo bi biti prekasno. Dr. Ostojiću i njegovim socijaldemokratima koji bi podržali prijedlog Vlade, korisna je usporedba s odnosom kliničkoga i administrativnog ravnatelja u otpuštanju pacijenata iz bolnice. Propovijedana etika kliničkog liječnika kaže da je dužan liječiti svakog pacijenta svim raspoloživim sredstvima osim ako postoji priječi pacijent. Protivno tome, svaki bolnički liječnik, od šefa sobe naviše, svakoga jutra donosi javnozdravstvenu odnosno političku odluku o tome koje će od pacijenata, uključujući one kojima bi bolnička skrb još itekako dobro došla, otpustiti, i to zato da oslobodi krevete za pacijente koji će se samo vjerojatno pojaviti, a kojima će možda ta skrb biti manje potrebna nego onima otpuštenima. Klinički ravnatelj bolnice određuje koliko kreveta treba svakoga dana isprazniti u pojedinom odjelu. To doista čini prilagođujući politiku propovijedanoj etici, tj. što manje – i neodređenije – to bolje (vidi pobliže dr. House). Administrativni ravnatelj, koji usklađuje poslovanje s novcem, postavlja u tom kliničkom ravnatelju jasne granice. No kao što administrativni ravnatelj ne može donositi kliničke odluke, ne može ni Vlada one Predsjednika, pogotovo ne one kao vrhovnog zapovjednika. Vlada je tu da ga ograničava u ime birača i poreznih obveznika, ne da zapovijeda i vodi obranu.

POTPALA NERAZMJERA

Razmjernost je opće načelo prava. Traži da svako djelovanje treba biti razmjerno učinku koji se djelovanjem nastoji postići. Nužna obrana je ona koja je razmjerna opasnosti, tj. ne služi se većom sile od one koja je nužna za otklanjanje neposredne opasnosti. Vozač je dužan voziti primjereno konkretnom stanju na putu, a ne brže ili pretjecanjem ili s presnažnim svjetlima.

Načelo vrijedi i za pripremu i vođenje obrane RH. Očito je da st. 9. čl. 7. Ustava uređuje vrstu pripreme obrane koja je po stupnju jačine (opasnosti i mjera da se otkloni) manja od stupnja jačine vrste pripreme obrane po st. 3. i 5. čl. 7. Da je prva manje jačine, pokazuje to što o njoj odluku donose Predsjednik i Vlada, dočim o drugoj odluku donosi i Sabor. No postoji i treći stupanj pripreme. Po st. 2. čl. 101. Ustava, „U slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kad su tijela državne vlasti onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti, Predsjednik Republike može, na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, donositi uredbe sa zakonskom snagom“. Napokon, postoji i četvrti stupanj, a to je sama obrana. Po. st.1. istog članka, „Za vrijeme trajanja ratnog stanja Predsjednik može donositi uredbe sa zakonskom snagom na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskog sabora“. Ako ne zasjeda, Predsjednik može takvim uredbama uređivati „sva pitanja koja zahtijeva ratno stanje“.

I Palić i Gardašević vode računa o razmjernosti, ali nerazmjerno. Zašto da RH priprema obranu po drugom stupnju jačine (st. 3. – 5.), a ne po prvom (st. 9.)? Palić navodi međunarodne obveze (koje nisu pokazane) i to što je Rusija ionako RH proglasila neprijateljskom zemljom. Previđa da spor postoji ako jedna strana tvrdi da je u sporu. Manji je ako druga ne tvrdi da je i ona u sporu. Gardašević, pak, ističe: „Globalna situacija u rangu je kubanske krize, a dvotrećinska saborska većina jamči najveći stupanj društvenog konsenzusa.“ Previđa da ta ista većina preglasavanjem Predsjednika RH pokazuje da ga ne drži pouzdanim za treći stupanj pripreme i, pogotovo, četvrti, onaj obrane u ratu, te da ga, upravo zbog ranga krize, treba hitno smijeniti.

Poput pubertetlija koji za Novu godinu bacaju mine zaostale od rata u vatru, Vlada možda nema namjeru srušiti državu. No radi na tom. Nije dobro da joj ustavni pravnici potpaljuju vatru.