Izjave predsjednika Republike o odnosu Hrvatske prema ratu u Ukrajini potakle su ponovno pitanje: treba li Ustavom predsjednika razvlastiti?

Novi poticaj dale su Milanovićeve izjave: da RH ima dužnost da se brine prvenstveno o vlastitoj sigurnosti, potom o NATO-u, a tek onda o EU-u, i to jednako kao i svaka druga članica EU-a; posebice, da RH nema pravnu dužnost obučavati ukrajinske vojnike, a nema ni moralnu jer nema mogućnosti. Milanovićeva do sada dosegnuta razina izjava je da se nije sastao s Nancy Pelosi, drugom zamjenicom predsjednika SAD-a, za njezina posjeta Zagrebu, jer “to nije moja razina, to nije hamburger, to je nothingburger”. Ubrzo su mediji ocijenili da je Milanović već tim izjavama (pogotovo ako se pribroji druženje s Miloradom Dodikom kao saveznikom u rješavanju položaja Hrvata u BiH) samog sebe isključio iz mogućnosti da razgovara s predstavnicima SAD-a. Razvlaštenje bi se sastojalo u tom da se smanje ovlasti na formalne (povjeravanje mandata za sastav vlade pod točno propisanim uvjetima, npr. stranci koja ima najveći broj zastupnika u Hrvatskom saboru, što bi mogao činiti i saborski pisar; protokolarne dužnosti) te posredan izbor, od Sabora.

Predsjednik uravnotežuje

Društveni problemi koje pravo rješava gotovo beziznimno imaju više središta, poput složene paukove mreže. Potezanje jedne niti napinje čitavu mrežu, i to svaki njezin dio drugačije. Primjerice, nedostatak lijekova izaziva povećanje bolesti i smrtnosti, ali i manju zaposlenost, smanjenje troškova za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, procvat groblja, brži prijenos vlasništva nekretnina na nasljednike i s njih na inozemne kupce itd, itd… Složeni problem je najpogodnije rješavati općim ugovorom čije su strane oni koje problem najviše tišti. Zapadnoeuropske države postale su krajem XIX. stoljeća, a pogotovo nakon 1945., mnogo uspješnije u rješavanju svojih problema od SAD-a time što su bile korporativne: sve temeljne odluke o ekonomskom i socijalnom razvoju donošene su sporazumima vlada, poslodavaca i sindikata, a parlamenti su zakonima te odluke razrađivali. I donošenju zakona prethode sporazumi. Prvo koalicijski, potom vladajuće koalicije koja predlaže zakone i oporbe koja predlaže amandmane.

Najjača strana općeg ugovora, a to je da je kompromis zainteresiranih, ujedno je i najslabija. Do ugovora je moguće doći samo pregovaranjem, koje je uspješno samo ako je tajno. Stoga oni koji su zastupani ne znaju zašto su stekli samo neka dobra (npr. povišicu) i za što su žrtvovana druga (npr. božićnica). Središte politike je, neizbježno, tajna diplomacija.

Živjeti je moguće samo pojednostavljivanjem problema. Pravno se to čini aktima kakvi su presude (npr. da netko jest ili nije kriv) i referendumi (npr. da li se politička zajednica osamostaljuje u državu ili ne). Predsjednik Republike Hrvatske po ustavnim promjenama iz 2000. takvo je pojednostavljenje. Ima vlast u pitanjima vanjskih poslova, obrane i špijunaže (npr. treba li odgovoriti na vojnu prijetnju), na koja se u većoj mjeri od ekonomskih, socijalnih i kulturnih razborito odgovara s “da” ili “ne”. Birači znaju da biraju njega, a ne stranku čije se vodstvo može promijeniti i njezin program koaliranjem izjaloviti. Zbog toga što vlast ima sam, može je vršiti manje tajno. Tako Predsjednik RH ne samo da ograničuje Vladu RH nego javnošću snaži demokraciju i drži politički sustav u ravnoteži.

… i otvara javnu raspravu

Iako su gore navedene i slične Milanovićeve izjave o odnosima Hrvatske prema Ukrajini i Rusiji te EU-u i SAD-u uglavnom pogrešne, otvaraju mogućnost za javnu raspravu o tim odnosima. Koja je u Hrvatskom saboru i čak u hrvatskim medijima samocenzurom isključena. Poput jednostranosti rasprava o odnosima Hrvatske i Srbije 1990-ih. Naprimjer, vodeći dnevnik naručio je kratki odgovor na pitanje “Ima li Putin pravo kada kaže da želi nezavisnost za ‘Donjecku NR’ i ‘Lugansku NR’. po uzoru na samostalnost Kosova?”. No nije objavio odgovor: “Intervencije u Srbiji 1999. i Ukrajini 2022. te priznanje Kosova, Donjecka i Luganska više su u skladu s blokovskim pravom koje je vladalo za hladnog rata. Američki pravnici Franck i Weisband su u ‘Politika riječi’ 1971. pokazali da opravdanje jedne supersile slijedi druga.“ Što bi tek bilo da je odgovor spomenuo rat SAD-a pod Bushom mlađim kojim je, na krivotvorenim dokazima, uništen Irak? Ili pitanja: bi li Rusija zaratila s Ukrajinom 24. 2. 2022. da su Njemačka i Francuska ustrajale (a Velika Britanija im se otvoreno pridružila) u protivljenju širenju NATO-a u Ukrajinu?; i kad već nisu ustrajale, bi li zaratila da se Njemačka i prije i, štoviše, nakon ruske aneksije Krima 2014. nije učinila toliko ovisnom o ruskom plinu? Zašto se Njemačka protivi poštivanju Daytonskog sporazuma o BiH, kojim Hrvati drže ravnotežu s Bošnjacima zato da bi zajedno unutar BiH držali Republiku Srpsku, koja već godinama sa Srbijom klizi prema Rusiji, da zapadni Balkan postane nova Ukrajina?

… a može nas i sačuvati

Da ustavna dioba izvršne vlasti u RH funkcionira, pokazao je Zlatko Dizdarević, pravnik, politolog i BH diplomat, kazavši na N1 da Plenković i Milanović vode politiku prema BiH kao dobar i loš policajac (za to ne moraju biti u dogovoru, važno je da djeluju u istom cilju). A da je taj duet uspješan, priznao je i komentator Jutarnjeg lista napisavši da je Plenković utjecao na to, a Milanović „nije štetio“, da Visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt promijeni izborni zakon da bude više u skladu s daytonskim ustavom. Da je ustavna dioba uvedena 2000. dobra, pokazalo je odmah Veleposlanstvo SAD-a. Ocijenilo ju je lošom jer vanjske poslove ne vodi samo jedan. Podsjetilo je na Čehoslovačku 1939. Vanjske poslove vodio joj je samo predsjednik Republike. Skončala je tako da su Göring i Ribbentrop ganjali predsjednika Háchu oko stola dok nije potpisao isprave da se pretvara u njemački protektorat. U Njemačkoj se još 1972. raspravljalo o tome jesu li Háchini potpisi pravno obvezujući.

Iz gore navedenog ne slijedi da trenutačni obnašatelji dvoglave izvršne vlasti RH načinom međusobnog općenja te, posebno, općenja Vlade sa Saborom, ne zloupotrebljavaju Ustav i da time ne ugrožavaju i nacionalnu sigurnost.

Redoviti profesor prava u trajnom zvanju (u. m.) i znanstveni savjetnik u polju politologije Sveučilišta u Rijeci i u Zagrebu