Nakon desetljeća izostanka reforme zdravstva, koje je povremeno prekidano provalama pritisaka kakvi su sadašnji štrajk liječnika, stradanja pacijenata poput novinara Matijanića, opet prijeteća nestašica osnovnih lijekova, povremena otkrića korupcije u KBC-ima i – jedino stalno – deficit HZZO-a, treba se napokon pitati: u kojoj smo fazi puzećeg zauzimanja nosivih dijelova hrvatskoga javnog zdravstva od privatnika? Da je pitanje primjereno, upućuje mnoštvo pokazatelja. Za razliku od javnog zdravstva, koje je u sve većoj krizi, privatno cvate. Ne samo zbog slabosti javnog, nego i kao njegov parazit. Država je ne jednom dala privatnome opremu te mu nerijetko šalje i plaća javne pacijente. Nerijetki liječnici iz javnog zdravstva rade također u privatnome. Dio primarne zdravstvene zaštite obavljaju javne ustanove dok je drugi, iz nikada od države objašnjenih razloga, dat u koncesije privatnicima.

Nije riječ o puzećem preuzimanju, tj. povoljnim kupovinama sve većeg broja vlasničkih udjela (umjesto plaćanja pune cijene za većinski dio). Nije, jer hrvatsko javno zdravstvo (još) nije pretvoreno u javna poduzeća pod nazivom trgovačkih društava (kao što su tako pretvoreni HŽ ili HEP). Puzeće zauzimanje je funkcionalni ekvivalent koji se sastoji u tome da se iz „mete“ izvlače imovinske i neimovinske, vidljive i neprimjetne koristi. Stalno puzi, da „metu“ trajno crpi, a da je ne iscrpi (barem ne prerano). Da je u poodmakloj fazi, pokazuje, prvi put u 33 godine neovisne RH, pojava prave desnice, one koja je otvoreno protiv javnog zdravstva, a time i socijalne države zajamčene Ustavom RH.

Desnica

Već dugo se najveći dio hrvatske ljevice, koja se raspala u SDP, Stranku rada i solidarnosti, Socijaldemokrate, Možemo i sl., pretvorio u „lijeve liberale“, koji su neizravni ali uporni rušitelji socijalne države i nehotični graditelji kapitalizma. Socijalna država moguća je samo ako postoji međugeneracijska solidarnost, koja je opet moguća ako plodna žena ima 2,2 djece (ili više, jer staraca je sve veći broj), a po dosadašnjim iskustvima ima ih ako živi u raznospolnom braku i obitelji, zaštićenima Univerzalnom deklaracijom o čovjekovim pravima i Paktom o građanskim i političkim pravima te Ustavom RH. „Lijevim liberalima“ nije do toga. Uz to, svi su, što mlađi to više, „zeleni“, tj. za očuvanje planeta Zemlje. Pitanje za koga, uzme li se u obzir da u Hrvatskoj živi 350.000 pasa i 400.000 mačaka, zajedno više od školaraca. Stoga je učinak „lijevih liberala“ neoliberalan. Pogoduje financijskom kapitalu, koji je nametnuo politiku ponude (proizvodnju financijskih špekulacija) umjesto potražnje (proizvodnje roba i usluga). Ljudi u razvijenim državama su mu preskupi, preorganizirani, a i prekomotni za izrabljivanje (toliko koliko su mu uopće potrebni, izdašniji su oni u Africi, Bangladešu i slično).

Kao što „lijevi liberali“ nisu ljevica tako ni Domovinski pokret nije po svom hrvatovanju desnica. Potrošen je jer je, slično već iščezlome Živom zidu, izrastao iz nepriznavanja pravnog poretka i uglavnom se nepriznavanjem hrani (podrobno: mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, čija provedba sporazumima javnih tužiteljstava u „regiji“ zabranjuje gonjenje ratnih zločina; kad se DORH, da ugodi HDZ-u kako mu DP ne bi uzeo birače, ogriješio o Konvenciju, poput Panikovskog u „Zlatnom teletu“, srbijansko javno tužiteljstvo hitro je optužilo hrvatske pilote iz 1995. – a Hrvateki se prave naivnima, kao, „otkud sad to?“) Prava desnica je ona koja ukida ograničenja kapitalu, pa tako i socijalnu državu, počevši s njezinim javnim zdravstvom. Pojavila se u Mostovu Savjetu za zdravstvo kao kritika Beroševe reforme s ocjenom da to nije reforma jer zadržava monopol HZZO-a. Još izričitije u redovima DP-a kritikom libertarijanca Božjeg Djela, tj. drvenog željeza, koja nalazi neprimjerenim da 30 % zdravstvenih osiguranika plaća za preostalih 70 %. I jedno i drugo je izravna najava rušenja socijalne države. Kako je to još jedina moguća funkcija DP-a, razumljivo je da je ponudio savez Mostu.

Iseljavanje

Evo triju slučajeva koja nikakva reforma zdravstva ne može riješiti. No može i treba ih prepoznati kao teškoće koje daleko nadilaze zdravstvo te ih kao takve početi obuzdavati.

Prva je iseljavanje zdravstvenih stručnjaka. Predsjednica Hrvatskoga liječničkog sindikata okomila se na Državu što veže specijalizante poput robova (jer svaki je dužan nakon specijalizacije raditi u javnoj ustanovi koja ga je uputila na specijalizaciju više godina ili joj vratiti veliki iznos). Samu sebe je porekla kad se javno i ona upitala „otkud sad to?“ jer ti su isti liječnici i sestre u Hrvatskoj besplatno završili najskuplje studije, a smiju se, ne vrativši i ne plativši nikome ništa, iseliti na Zapad za mnogo višu plaću nego u Hrvatskoj pa to i masovno čine. Od 1963., kad je počeo sadašnji val iseljavanja najkvalificiranijih iz Hrvatske, nijedna hrvatska vlada nije bila spremna prepoznati problem, nekmoli ga početi rješavati. Tako su hrvatski političari djelatni podupiratelji razvoja Zapada na račun zaostajanja Hrvatske, a sve uz nesumnjivu podršku birača (je li netko tražio od hrvatskih iseljenika koji nam dolaze pametovati da prvo vrate to što je Hrvatska uložila u njihovo zdravlje i obrazovanje?).

Druga je preopterećenost liječnika i sestara, pogotovo u primarnoj službi, administracijom. Naoko je lako rješivo tako da dio administracije obavljaju činovnici, kao što to već dijelom čine u bolnicama. Zanemare li se povećanje i raspodjela troška, pitanje je kako bi se to moglo uklopiti u unutarnje iseljavanje, ono unutar hrvatskih javnih službi. L. M., ex-tajnik Elektroprimorja, prije pet desetljeća prikazao ga je ovako: Institut za elektroprivredu umjesto znanosti radi razvojne projekte, projektni uredi nadzor, nadzorne službe izgradnju, izgradnja održavanje, a održavanje u oštariji pije. Ako je primjer stran i star, onaj vrhunske medicine to nije. Nema radno vrijeme u znanosti, ali obavlja hitnu službu u koju svaki pacijent ima pristup bez uputnice liječnika primarne zaštite, a nakon hitne ide preko reda na specijalistički pregled. Ministar zdravstva D. N., koji je to pokušao obuzdati, brzo je skončao.

Birokracija

Treća teškoća je birokratska vlast nad javnim zdravstvom. Oslanja se više na liječnike kojima je do toga nego na političke stranke, nekmoli birače. U socijalnoj državi je neizbježna. Posljedice je ovdje dopušteno dočarati samo izmišljenim slučajem, u nastavku na gornji prigodno elektrificiranim: u odjelu za intenzivnu njegu koji izgleda i funkcionira kao space shuttle (počevši s tim da se dekubitus nikada nije dogodio) nestala je struja iz glavnog voda, a odjelni generator se ne pali. Sestre ručnim mjehovima upuhuju zrak pacijentima koji su ostali bez dovoda kisika.

Prof. X., šef space shuttlea, pokušava sam osposobiti vod i generator. Napokon se pojavljuje dvojac jampeka. U privatnoj bolnici dovoljan razlog za istočasni otkaz i kaznenu prijavu. Da izbjegne takva natezanja, Relja Bašić je napravio Teatar u gostima. Jer kad je Šovagović izlazio na scenu HNK, kulisenšibera Franceka ni bilo budući je klal prasca. Zato su u Teatru u gostima sami Šova i Relja jedan drugome gurali kulise. Sestre, iskusne poput potonjeg dvojca, umjesto da rumene došljake ukore i prijave, srdačno pitaju „Kaj je majstori, bu struje?“ Kako je slučaj izmišljen, dopušteno ga je objasniti teorijom zavjere. Ravnatelj bolnice, da bi namirio sve interesente u javnoj nabavi, treba suradnju šefa tehnike. Pa potonji slobodno može zapošljavati ljubavnike svoje punice.

Osiguranje

Temelj je socijalne države strogo odvajanje javnoga i privatnoga zdravstvenog osiguranja. U Hrvatskoj je uglavnom već provedeno. To za razliku od Njemačke, u kojoj, prvo, onaj tko izabere privatno, dužan je plaćati premiju osiguranja samo privatnom osiguravatelju te nema pravo koristiti usluge javnog zdravstva (primarne zaštite, bolnica, itd). Drugo, njemački osiguranik koji je izabrao javno obvezatno zdravstveno osiguranje ima ga pravo uzeti od jednoga od desetak privatnih osiguravatelja, od kojih svaki za to osiguranje naplaćuju istu visinu premije, a plaća po državno propisanoj tarifi svaku uslugu pokrivenu obvezatnim javnim osiguranjem koju je njegov osiguranik dobio od javnog zdravstva (privatni osiguravatelji koji pružaju javno zdravstveno osiguranje natječu se za osiguranike svojim dopunskim osiguranjima). Takvo odvajanje očito nije sretno, jer npr. troškovima pandemije tereti državni proračun. Važnije, u ekonomski manje razvijenoj zemlji s brzostarećim stanovništvom, kakva je Hrvatska, prvo rješenje moglo bi dovesti do takvog smanjenja uplata u HZZO da bi taj mogao postojati još samo kao od države subvencionirani fond socijalne pomoći (što ionako dijelom jest, a treba prestati biti). Drugo je rješenje za malu zemlju kakva je Hrvatska još opasnije. Treba se čuvati onih koji će razrađenim računima predlagati prihvat bilo kojega od tih dvaju rješenja, pokazujući, primjerice, da neko ugledno (pogotovo strano!) osiguravajuće društvo može dati bolje uvjete obvezatnoga javnoga zdravstvenog osiguranja nego što to može dati HZZO (to je matematski nemoguće; posredne koristi navodnim smanjenjem ukupnih troškova zdravstvenog osiguranja dovele bi postupno do ovisnosti o stranim osiguravateljima, nad kojima RH nema nadležnost, kao što je već nema nad bankama u Hrvatskoj). Shodno navedenom, HZZO smije ulagati samo u javno zdravstvo i plaćati samo njegove usluge.

Dva kolosijeka

Njemačko razdvajanje javnog i privatnog kolosijeka u javnim bolnicama, barem takvo kakvo je bilo na stupnju današnjega razvoja Hrvatske prije pol stoljeća, dobra je praksa koju možemo slijediti. Svaki pacijent koji plaća premiju obvezatnoga javnog osiguranja ima pravo na jednaku uslugu sa svakim drugim takvim osiguranikom. Onaj tko hoće posebnu uslugu plaća za nju javnoj bolnici vlastitim sredstvima ili dopunskim osiguranjem. Posebnu uslugu smiju pružati samo vodeći liječnici, od kojih svaki, ovisno o svom rangu (npr. profesor, primarijus), ima pravo određeni dio svoga radnog vremena i bolničkih sredstava (npr. kreveta) koristiti za pacijente koji su njega izabrali za posebne usluge te na razmjerni dio cijene tih usluga koje su pacijenti platili javnoj bolnici. Stoga i ona, a ne samo liječnik, odgovara za pacijenta. Samo se po sebi razumije da liječnik zaposlen u javnoj bolnici ne smije raditi za privatno zdravstvo niti kao dodatno samozaposlen. Nešto na tragu takvog razdvajanja počeo je uvoditi ministar zdravstva A. H. u RH prije četvrt stoljeća, ali je to ubrzo napušteno.

Na pitanje treba li primarnu zdravstvenu zaštitu svu dati u koncesije liječnicima ili je treba pružati i javno zdravstvo, dijelom odgovara sadašnji nestanak liječnika primarne zaštite. Vjerojatno treba omogućiti onim liječnicima koji su za to zainteresirani da budu koncesionari. Tamo gdje ni tako nije moguće popuniti ordinacije primarne zaštite, treba ih održavati i poticati kao dio javnog zdravstva.