Radni nacrt Zakona o medijima koji je pripremilo Ministarstvo kulture i sada je u javnoj raspravi, Hrvatsko novinarsko društvo (HND) ocijenilo je kao pokušaj onemogućavanja slobode medija u Hrvatskoj. Predsjednik HND-a Hrvoje Zovko ocjenjuje kao neprihvatljivu, prije svih ostalih, „odredbu koja nakladniku daje pravo da svojevoljno i bez ikakvog obrazloženja ne objavi novinarski prilog, čime se krše osnovna načela novinarske profesije. Takvu odredbu možemo jedino tumačiti kao uvođenje izravne cenzure i nezapamćeno omogućavanje zadiranja nakladnika i u uredničku neovisnost i novinarske slobode … HND, naravno, ne misli oduzeti pravo uredniku bilo kojeg medija da ne objavi neki tekst. Ali postoji neka dobra praksa prema kojoj on to mora obrazložiti novinaru, odnosno autoru teksta“. (Nacional, 1. 8. 2023.)

Ocjena koja priznaje da urednik ima pravo ne objaviti tekst i da samo „dobra praksa“ zahtijeva da obrazloži ne-objavu, može izgledati kao prenemaganje nad odlijepljenom trepavicom. Ali samo onom tko ne može shvatiti da su mediji glavna instanca javnosti iznad pravosuđa, a to znači i države, i to zato što autoritet i medija i pravosuđa ovisi isključivo o dobrim razlozima. A da bi razlozi mogli biti dobri, moraju prije svega biti razlozi, a za to opet moraju biti objavljeni.

Da vlast ne bude opravdana time što je postavljena da vlada, nego time što vlada dobrim razlozima – objavljenima, dakako – hrvatski su pravnici tražili i postizali u olovna vremena.

UDBA I UPRAVNI SUD

Najbolja hrvatska pravna knjiga ikada napisana, „Diskreciona ocjena“ Ive Krbeka (1937.), nastala je – govorili su njegovi suvremenici, a i sama knjiga to pokazuje – iz autorova prosvjeda protiv tajnosti tadašnje vlasti. Nije prihvatila autorov prijedlog da se u Zakon o upravnim sporovima (ZUS) unese odredba da je upravni sud (US) nadležan odlučivati o zakonitosti svakoga upravnog akta, uključujući onaj koji u sebi sadrži slobodnu (diskrecionu) ocjenu upravnog organa. Sud, po Krbeku, ne bi, dakako, bio nadležan za odlučivanje o tome je li upravna slobodna ocjena svrsishodna (za to može biti nadležan samo viši upravni organ), nego je li ocjena u okviru zakona. A to je moguće samo ako je u aktu obrazložena, a akt dostavljen strankama spora. Krbeku je uspjelo u ZUS druge Jugoslavije (1952.) unijeti odredbu da je upravni sud nadležan za odlučivanje i o zakonitosti upravnog akta koji sadrži upravnu slobodnu ocjenu. Može se činiti da mu je to uspjelo samo zahvaljujući tome što se 1948. otvorila kratkotrajna prilika (da Jugoslavija dokaže, prihvaćajući zapadna pravna mjerila, da je vrijedna američke vojne pomoći). No Krbeku je uspjelo i da Jugoslavija 1963., kao prva i jedina komunistička zemlja, uvede ustavno sudovanje. Štoviše, da uvede i ustavnu tužbu. Ukinuta je 1971. jer se Partija bila prešla. Za prvog predsjednika Ustavnog suda SFRJ postavila je Blažu Jovanovića, člana Politbiroa, no pravnika, i to doškolovanog u Zagrebu. Pa se on zaigrao i počeo Ustav SFRJ ozbiljno provoditi.

Tako je i US SRH počeo ozbiljno provoditi ZUS. Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP) imao je slobodnu ocjenu da upravnim aktom građaninu ne izda ili mu uzme putovnicu zbog razloga državne sigurnosti, ali ne i dužnost da te razloge navede u upravnom aktu. Građanin je imao pravo tražiti da US u upravnom sporu ocijeni zakonitost takvog akta. US je, kako bi to mogao, tražio od SUP-a da mu dostavi obrazloženje akta obećavši da će biti dostupno samo US-u. SUP je odgovorio da ne može zbog razloga državne sigurnosti. US je na to odgovorio da je pouzdan, što potvrđuje i činjenica da je republički SUP dao suglasnost na imenovanje predsjednika SUP-a. SUP je i na to odgovorio da ne može zbog razloga državne sigurnosti. US je na to obavijestio SUP da će tražiti od zakonodavca da ukine zakonsku odredbu kojom se građaninu daje pravo pokretanja upravnog spora protiv akta SUP-a kojom mu se odbija ili uzima putovnica. SUP je upozorio US da će takvim zahtjevom ugroziti ugled SFRJ u svijetu. Na to je US tražio od SUP-a da mu dostavi obrazloženje akta, SUP odgovorio da ne može itd. sve do 1990.

BISKUP, VSRH I USUD

U predmetu Travaš, raspravljanom 2010. – 11., jedno od mišljenja traženih od Ustavnog suda RH (USUD) navelo je, među ostalim, sljedeće:

„Vrhovni sud u svojoj presudi o predmetu Revr 499/08 vjerojatno je počinio povredu prava na pravično suđenje, uključeno u članak 6 Konvencije, time što je ocijenio da je za pravnu valjanost otkaza ugovora o radu od strane hrvatske javne škole učitelju katoličkog vjeronauka dovoljno da je dijecezanski biskup oduzeo učitelju mandat te da pritom nije važno da li je biskup za oduzimanje mandata imao valjane pravne razloge, počevši s tim da je ustanovio relevantne činjenice po kanonskom pravu. Presuda temeljena na takvom rasuđivanju povreda je prava na pravično suđenje jer dopušta samovolju, a tim dopušta i diskriminaciju zabranjenu člankom 14. Konvencije. Takvo rasuđivanje je, uz to, znatno ispod postignute razine rasuđivanja hrvatskog pravosuđa. Naime, još je Upravni sud Socijalističke Republike Hrvatske u upravnim sporovima protiv rješenja organa unutrašnjih poslova o oduzimanju ili uskraćivanju putovnica donesenih na temelju zakonski dopuštene slobodne, tj. diskrecione ocjene, koju Sud nije bio ovlašten ocjenjivati, tražio od tih organa da svoja obrazloženja rješenja, iako su bila državna tajna, dostave Sudu, uz prijetnju da će tražiti od Sabora da nadležnost Suda u takvim predmetima ukine i time naruši ugled države u svijetu.“

USUD nije prihvatio citirano mišljenje. Takvim rasuđivanjem dvije najviše pravne vlasti RH pale su ispod razine Upravnog suda SRH. Stoga ne iznenađuje što je Ministarstvo kulture RH izradilo Radni nacrt Zakona o medijima koji uskraćuje novinarima pravo na obrazloženje. Ali zvoni na uzbunu.