Kako to da ni guverner HNB-a, ni Vlada RH, ni Branko Grčić, glavni ekonomist SDP-a, nakon govora prvoga u New Yorku pa u Saboru, ne vide (ili se prave da ne vide?) apartmanizaciju kao uzročnik inflacije u protekloj godini? Slažu se da su uzroci marže trgovačkih lanaca, a nitko od njih (a i od komentatora, osim nedovoljno izravno Željka Ivankovića) ne spominje naš Bahamski trokut: više turista u 2022. nego ikada ranije, no promet restorana niži 30 posto, očito zato što je većina turista boravila u iznajmljenim apartmanima i u njima kuhala kupujući hranu u trgovačkim lancima. Protivno prognozama, neće nestati nego će se povećati idućih godina. Bezdan unutar trokuta produbljuje se time što nisu samo trgovački lanci, nego i sve veći broj apartmana, od kojih su mnogi još u gradnji, u vlasništvu stranaca. Tako da iako je najveći dio inflacije domaćeg porijekla, ipak na neki način proizlazi iz inozemstva, od stranih turista koji malo troše, a i završava u inozemstvu, u dobiti stranih trgovaca. Očito je i kome šteti: stanovnicima Hrvatske koji imaju najmanje prihode te ne mogu više kupiti ni hranu, kojoj su turisti svojom potražnjom digli cijenu. Šteti i boljestojećima, pogotovo mlađima koji pokušavaju doći do stanova čije su cijene povećane i zbog inflacije izazvane stranim investitorima u nove apartmane.

Ekonomija, pa tako i financije, paukova je mreža u kojoj povlačenje jedne niti izaziva veću ili manju napetost svih ostalih. To mogu vidjeti te objasniti i predvidjeti, do neke mjere, samo ekonomisti. No kad ne vide ili ne priznaju očito, treba se barem pitati: koji su pravni i politički uvjeti trokuta?

Povjerenje i porezi

Hrvatskoj bi turizam bio koristan da je stranaca manje, a troše više na robe i usluge stvorene od poduzetnika i zaposlenika koji su hrvatski državljani. Prvi par uvjeta je taj da strani trgovački lanci kupuju hranu od malih hrvatskih proizvođača, i to putem zadruga koje od lanaca mogu ishoditi višu otkupnu cijenu jer mogu veći dio prodati neposredno na zelenoj tržnici. No ni prvi član tog para nije moguće postići. Naprimjer, što više domaći poduzetnik preuzima najveći lanac, to manje otkupljuje „dodleke“ i zamjenjuje ih krumpirom iz Egipta. Drugi je par uvjeta da hrvatski vlasnici apartmana ne nude samo uslugu smještaja nego barem polupansione te da se i u tu svrhu udružuju u zadruge, od kojih svaka uključuje desetke apartmana i restoran. Ni prvi član tog para nije moguće postići. A još je manje moguće postići to da se, ne samo OPG-ovi nego i obiteljski mali turistički poduzetnici, udružuju u zadruge.

Kad je Grčka razvijala svoj turizam, prije sedam desetljeća, poduzetnici su bili glave obitelji te zapošljavali sve njene bliže i čak daljnje članove. U Hrvatskoj se obiteljsko poduzetništvo u socijalizmu nije smjelo razvijati. Danas se više ne može razviti jer su se obitelji smanjile i rastočile. Jedina mogućnost za razvoj maloga turističkog poduzetništva su zadruge.

Očit je razlog zbog kojega je u Hrvatskoj u bilo kojoj djelatnosti teško utemeljiti i, pogotovo, uspješno voditi zadruge. Svaka ustanova (institucija), od kupnje iz ruke u ruku do gigantskog koncerna, uključuje povjerenje. Čak kad pekar daje perec, a kupac euro, jedan to učini prije drugoga, s povjerenjem da će dobiti protuvrijednost natrag. Nakon što dobije protuvrijednost, u idući posao spreman je uložiti više povjerenja itd. U Hrvatskoj vlasnici apartmana očito nemaju povjerenja jedni u druge, da zajedno nude pune usluge smještaja. Iako za to nemaju razlog koji imaju drugi poduzetnici. Potonji su krajnje oprezni i škrti u davanju povjerenja jer im se u lancu u kojemu trguju pojavljuje javna vlast, koja nerijetko traži mito i ne plaća dugovano. Razlog zbog kojega se hrvatski vlasnici apartmana ne udružuju u zadruge koje nude pune usluge smještaja jest taj što ih država na to ne potiče. Potaknuti ih može samo tako da ih visoko oporezuje ako nude samo uslugu smještaja, manje ako nude polupansion, a najmanje ako nude puni pansion i druge sadržaje (npr. igrališta) i pritom zapošljavaju članove obitelji i/ili hrvatske državljane.

Renta i korupcija

Razlog zbog kojega nitko od političara ne predlaže da se visoko oporezuje iznajmljivanje – a i samo posjedovanje – apartmana je politički, i to ideologijski i koruptivni.

SFRJ je bila temeljena na društvenom vlasništvu, čija je vladajuća doktrina, zapisana u Ustavu i zakonima, bila ta da je društveno vlasništvo prirodna pretpostavka udruženog rada. Budući da je prirodna, poput vjetra i kamenja, besplatna je. Kad je pronicljivi dio komunističke elite, zahvaljujući pomirbi radi obrane, 1990-ih preuzeo svu vlast zaposlivši si i svoje dotadašnje doušnike, pretvorio je i privatizirao društveno vlasništvo ogolivši tvornice do gole zemlje. Njih je prodao, a radnike otpustio. Nešto drugačije je to učinjeno s agrokombinatima pa zbog toga danas trgovački lanci prodaju stranu, a ne hrvatsku hranu. Po istom obrascu djeluju i današnji vlasnici apartmana. Ne iznajmljuju samo apartmane, čiji su vlasnici, nego prirodu – sunce, plaže i more – i starine, od Arene do Zrinjevca. Ti su, kao što se to kazalo za društveno vlasništvo, „svačiji i ničiji“, to jest vlasnicima besplatni. Pritom se ističu iznajmljivači apartmana u višestambenim zgradama. Jer one se u financijskom kapitalizmu ne mogu samofinancirati iznajmljivanjem (amortizacija ubrzano gubi vrijednost), nego ulaganjima onih koji u stanovima stanuju i/ili ih za to ostavljaju svojoj djeci.

Vlast ogrezla u korupciji može se održati samo tako da kvari one o kojima ovisi, pogotovo demokratski. Zbog toga je aktualnoj vlasti izdašnije da promijeni zakonom izborne jedinice tako da u njima više glasova imaju vlasnici apartmana, nego da ih oporezuje za to što žive od prirode i starina te time podižu cijene hrane i stanova drugima.