Ekonomski problemi, odnosno, depresija koja se valja Hrvatskom od 2009. uzela je svoj danak u kumulativnom padu BDP-a od 15 posto, ogromnoj nezaposlenosti posebno mladih ljudi (oko 44 posto) i rastu javnog i vanjskog duga, a posebice zaduženosti građana. U takvom ambijentu logično bi bilo da su na prvom mjestu u svim raspravama i nastupima upravo ekonomski programi i rješenja koja se nude.

No ekonomski programi stranaka koje se natječu na parlamentarnim izborima, slični su kao jaje jajetu. Posebno se to odnosi na SDP i HDZ. Kada malo bolje čovjek razmisli, to i nije čudno jer te dvije stranke, odnosno, njihove vlade provodile su od 1993. godine do danas potpuno isti model ekonomske politike. Taj model je u svojoj suštini antiinflacijski, koji je nakon uspješnog svladavanja inflacije 1993. – 1994. godine trebao biti zamijenjen. Međutim, on je na sceni ostao sve do danas i kao takav ima u sebi ugrađene prorecesijske mehanizme. Njegov glavni oslonac i temelj su fiksni devizni tečaj kune prema euru i stabilnost cijena. Zašto sam uvodno opisao ukratko program za koji svi znaju ili bi trebali znati? Upravo zato što treba naglasiti da ni SDP-u ni HDZ-u nije palo na pamet da barem ovom prigodom promijene filozofiju svojih ekonomskih programa.

U njihove programe ugrađeni su interesi istih onih skupina, lobija kojima je od 1993. do danas jedinima bilo dobro. S druge strane, izvoznici i općenito domaći proizvođači godinama su bili pritiskani nerealnim tečajem kune, skupim kreditima i ostalim zaprekama koje su urušavale njihovu konkurentnost. Naravno, veliki teret gospodarstvu je glomazna i neučinkovita birokracija.

HDZ IMA PROGRAM NUMEROLOŠKI OBILJEŽEN KAO “5+”, iz čega se odmah vidi da je on marketinški pripremljen kao instant program koji javnost samo treba popiti bez ozbiljnog propitivanja sadržaja. A kakav je sadržaj? Ciljevi u tom programu su konfliktni. Kažu da će osigurati stope rasta BDP-a od pet posto, a umirovljenicima i ostalim socijalnim skupinama žele povećati primanja. Odakle? No ključno je pitanje na koje nije ponuđen odgovor: kojim instrumentima i mjerama HDZ namjerava ostvariti stopu rasta od pet posto? Navode se, doduše, investicije u raznim sektorima, rast osobne potrošnje i ostalo. Postavlja se dalje pitanje: iz čega će se financirati tako velike investicije i kako potaknuti potrošnju građana koji nemaju što trošiti ili onih koji imaju, a u strahu su od budućnosti. Na to se ne daje odgovor, iako se kaže da će privući iz EU-a pet milijardi eura. Upravo se tu vidi prava nemoć HDZ-a, jer ovisnički računa samo na pomoć sa strane i jer je povlačenje sredstava iz EU fondova postalo ovisnička mantra koja sve može riješiti. To je potpuno neodgovorno i kratkog intelektualnog dometa. Nisu imali snage reći da treba reformirati monetarni i bankarski sustav u smislu značajnog snižavanja kamatnih stopa i povećanja likvidnosti poduzeća. Ne govore ni o pogrešnoj kreditnoj politici banaka koja je prije svega okrenuta potrošnji i financiranju uvoza, a ne razvoju domaće proizvodnje. Taj ključni dio oni i dalje ne diraju, kao uostalom i SDP.

Obje stranke žele visoke stope rasta BDP-a, što je razumljivo i opravdano jer Hrvatska samo za kamate na javni dug godišnje mora plaćati preko 10 milijardi kuna, što je oko 3,2 % BDP-a. Prema tome, svaka stopa rasta ispod 3,2 % ide u smjeru širenja dužničkog ropstva. SDP se busa u prsa stopom rasta BDP-a od 0,5 %, što je incidentna i privremena pojava koja se nemilo koristi u predizborne svrhe. Za stopu rasta BDP-a od 0,5 % ne treba uopće imati vladu jer se radnici i poslodavci sami snalaze i racionalno ponašaju. Čak bi se moglo reći da bi bilo bolje da takve vlade uopće nema jer bi bilo manje grešaka koje opterećuju poslovni sektor. SDP-ov predizborni moto “Hrvatska raste” pomalo je otužan i prkosi zdravom razumu. Dakle, kako riješiti deflaciju koja smanjuje prihode poduzeća, a time povećava nezaposlenost, proizvodnju i na kraju BDP? Za to je nužna ekspanzivnija monetarna politika koja bi rezultirala značajnim snižavanjem kamatnih stopa na kredite i time pokrenula potrošnju, ali i investicije. O tome ove dvije stranke ništa ne govore jer bi time otvorile pitanje funkcioniranja i misije Hrvatske narodne banke. One nemaju snage za takav zahtjev, ali ni rješenja koje bi bilo konzistentno. Sve kada bi one to i zatražile, ne znaju to operativno provesti niti bi im interesne skupine, koje njima upravljaju već 20 godina, to dopustile.

Bez monetarne reforme i repozicioniranja HNB-a unutar ukupne ekonomske politike, nema ni govora o izlasku iz depresije. Nikada nije bio manji broj ukupno zaposlenih u Hrvatskoj, tako visok javni i vanjski dug, tako dugo razdoblje pada BDP-a i tako velika nezaposlenost mladih ljudi. Upravo zato treba pokrenuti mehanizme i instrumente ekonomske politike koji će povećati agregatnu potražnju, investicije, proizvodnju, zapošljavanje i na kraju BDP. U tom zatvorenom i osjetljivo povezanom lancu, za svaku varijablu je potrebno definirati potrebne mjere. Pojedinačni zahvati i kozmetičke promjene ništa ne mogu bitno promijeniti. Beskrajno kopanje samo po državnom proračunu također ne donosi rješenje. Nije ključni problem što imamo deficit, već što su stope rasta BDP-a godinama negativne. U takvom ambijentu svi ključni pokazatelji postaju negativni. Umjesto da se okrenu drugim rješenjima, SDP i HDZ ostaju na poziciji interne devalvacije kao jedinog načina rješavanja krize. Interna devalvacija ide na štetu radnika, ruši im životni standard, smanjuje motivaciju i povećava broj nezaposlenih. Taj rigidni neoklasični ili neoliberalni ekonomski koncept nigdje nije uspio pa neće ni u Hrvatskoj.

ZA USPJEŠAN IZLAZAK IZ KRIZE HRVATSKOJ je potreban dogovor sindikata kao predstavnika radnika s jedne i poslodavaca s druge strane. No kako za stol staviti predstavnike 314 sindikata i 54 udruge poslodavaca? Taj dio mora se obaviti kako bismo u Saboru konačno definirali koji oblik kapitalizma se želi razvijati. Na to pitanje nema odgovora od stjecanja neovisnosti. Zato ovo što imamo nije poželjni kapitalizam, već “crony kapitalizam” u kojemu su se stopili najveći poduzetnici s političkim strukturama. To je najopasniji i najbolesniji sustav koji onemogućuje razvoj tržišta, demokracije i slobode. Pokušajte pokrenuti neki posao u Hrvatskoj pa ćete vidjeti što je ostalo od tržišta i kako su suptilno razvijeni mehanizmi kontrole i onemogućavanja konkurencije.

Ekonomski program MOST-a upravo polazi od deflacije i nezaposlenosti kao glavnih ograničenja rasta i razvoja. Tome se mora podrediti sve. Usmjerit ćemo investicije u energetski sektor (nekoliko hidroelektrana), dvije termoelektrane i alternativne izvore električne energije. Pored toga, investirat će se u navodnjavanje poljoprivrednih površina sa sadašnjih 5 % na 15 do 20 % za četiri godine. Priprema neobrađenog državnog zemljišta također će donijeti značajne investicije. U segmentu infrastrukture završit će se autocesta do Dubrovnika i Pelješki most, što će oživjeti građevinski sektor. Privatni sektor slijedit će državne investicije jer će biti uključen u njih i biti će ohrabren. Njemu također treba omogućiti jeftine izvore financiranja.

U POLJOPRIVREDI ĆEMO POKRENUTI koncept ekonomike malog posjeda koja je drugačija jer će voditi brigu o malom proizvođaču. Smanjit ćemo značajno porez na repromaterijal i sve ono što seljacima treba tako što ćemo uvjete poslovanja izjednačiti s onima koje imaju njihovi konkurenti u drugim zemljama EU. Do sada je sve išlo protiv naših seljaka, od skupih inputa do preskupog financiranja, što je uništilo dobar broj seoskih domaćinstava.

Osnovat ćemo i Agrobanku koja će biti specijalizirana jer je financiranje poljoprivrede specifično. Vratit ćemo robne rezerve, garantirati otkupne cijene za određene kulture i to za male proizvođače. Osnovat ćemo poduzeće u mješovitom vlasništvu koje će se baviti distribucijom i promocijom proizvodnje malih OPG-ova. To je politika koja će spasiti selo i popraviti demografsku sliku.

Kratko rečeno, radit ćemo suprotno od onoga što su radile dosadašnje vlade i napraviti pozitivan zaokret. Aktiviranjem spomenutih investicija, rastom potrošnje građana i države (samo u proizvodne svrhe) i poticanjem izvoza, osigurat ćemo stope rasta BDP-a iznad 3,5 % koje su dovoljne da nas vrate u normalan život. Poreznom politikom povećat ćemo neoporezivi dohodak na 5500 kuna za četveročlanu obitelj sa samo jednim zaposlenim. Time ćemo zaštititi obitelj i omogućiti kakav takav dostojanstven život, a time povećati i njihovu potrošnju. Poslodavce koji ponovo budu investirali svoju dobit, oslobodit ćemo plaćanja poreza. Svakom poslodavcu koji zaposli pripravnike nećemo plaćati naknadu iz državnog proračuna, već ćemo njegove rashode odbiti od bruto dobiti i smanjiti mu osnovicu za porez. Povećat ćemo minimalac na 3500 kuna.

Uspješnom kombinacijom ekspanzivnije monetarne i fiskalne politike, uz još mnoge mjere koje ovdje nisu mogle biti nabrojane, konačno ćemo pokrenuti hrvatsko gospodarstvo, a ljudima vratiti samopouzdanje, sigurnost i optimizam. Mi nikada nismo imali priliku pokazati što znamo i možemo, sada je taj trenutak.