Industrijska politika je osamdesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj bila jedna od prepoznatih javnih ekonomskih politika. Prema svom karakteru bila je vertikalna, a naglašavala je važnost industrijskih sektora poput brodogradnje i industrije naftnih derivata. U istom razdoblju zapošljavala je 700 tisuća ljudi i imala je udio više od 30 posto u ukupnom BDP-u. Od tada do danas prošla su četiri desetljeća, a tijekom tog razdoblja industrija je postupno gubila svoj značaj. Tijekom devedesetih godina proizvodno tehnološka osnovica nacionalne ekonomije našla se pod međusobno kombiniranim negativnim događajima: privatizacija povezana s ratnim zbivanjima, slom tržišta istočne Europe, usporedno s nemogućnošću slobodnog pristupa tržištu EU-a. Pristupanjem Hrvatske Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, u 2001. započeo je postupak europeizacije javnih politika u Hrvatskoj. Ona je značila da politike EU-a postaju i hrvatske politike.

Usporedno se to sve događalo sa slabljenjem izvozne konkurentnosti industrije. Vertikalni pristup industrijske politike nakon 2000. godine zamijenjen je horizontalnim pristupom koji je bio usmjeren prema promicanju inovativnosti i jačanju aktivnosti istraživanja i razvoja (I&R) u svim sektorima. Bez obzira na to što je tijekom sljedećeg razdoblja, posebno poslije financijske krize 2008., EU naglašavao relevantnost industrijske politike, u Hrvatskoj se događa obratan trend. Industrijska politika je posljednjih godina u velikoj mjeri postala ona koja se promiče isključivo na razini Ministarstava gospodarstva programom Nacionalni plan industrijskog razvoja i poduzetništva do 2027. Ako je Nacionalna razvojna strategija prvorazredna politika, za razliku od politika koje omogućuju izravno trošenje europskih sredstava (npr. Nacionalni plan oporavka i otpornosti), kao i nacionalnih politika, koje se provode na razini više ministarstava, može se slobodno reći da je industrijska politika postala četverorazredna politika, jer se provodi na razini jednog ministarstva. Nažalost, sve je to usporedno s daljim gubljenjem konkurentnosti složenijih oblika industrija (izuzev industrije programiranja) kako je pokazala i posljednja studija „Razvojni trendovi industrija u 2024.“, Ekonomskog instituta, Zagreb.

‘Postojanje Strategije pametne specijalizacije donekle ublažava ocjenu o smanjenju značaja industrija u javnim politikama’, smatra Zoran Aralica. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ipak, zanimljivo je kako živimo u razdoblju nikada većih ulaganja u aktivnosti I&R-a koje su iznosile 1,45 posto udjela u bruto domaćem proizvodu u 2023. godini, s tim da je cilj da ta ulaganja budu na razini 3 posto BDP-a u 2030. godini. Ove navedene vrijednosti otvaraju logično pitanje: gdje se troše tako značajna sredstva ako to nisu proizvodne djelatnosti? Što se tiče tih aktivnosti u poslovnom sektoru, prema EUROSTAT-u, između 25 i 30 posto ulaganja odvija se u području ICT-ja u 2021. godini. Značajno manji udio ulaganja odvijao se u proizvodnim sektorima odnosno u eventualno drugim tehnološkim područjima poput naprednih materijala, naprednih proizvodnih tehnologija ili fotonike. To znači da su investicije u I&R išle u velikoj mjeri prema sektoru ICT-ja gdje se postizala konkurentska prednost.

Postojanje Strategije pametne specijalizacije, koja se naziva i nova industrijska politika – a već je drugi put donesena u Hrvatskoj, ovoga puta za razdoblje do 2029. godine – donekle ublažava ocjenu o smanjenju značaja industrija u javnim politikama. Bez obzira na to što u svom dosadašnjem djelovanju nije postigla transformaciju gospodarstva što je sebi postavila za cilj, čini se da je za ozbiljniji iskorak u pogledu buduće industrijske strategije, koju je u medijima najavio ministar Šušnjar, potreban uspjeh u njenoj provedbi. To bi ponajprije značilo i ponovnu uspostavu mehanizama upravljanja koji uključuju suradnju poslovnog sektora, državne uprave, Akademije i civilnog sektora, a kakvi su postojali u razdoblju od 2018. do 2020. godine u cilju bržeg dizajna i implementacije aktivnosti koje mogu dovesti do povećanja produktivnosti i konkurentnosti nacionalne ekonomije u Hrvatskoj.