Prošla je godina dana od završetka rata, rata koji je više od 30 godina nama krao mir, blagostanje i voljene. Datum 8. studenoga je dan pobjede – dan koji se iščekivao desetljećima i činilo se da nikada neće doći, a postao je stvarnost. Za uspostavu pravde bila su potrebna 44 dana.

Prvi hitac, ratni glasnik, ispaljen je 27. rujna 2020. Ali to je bio početak kraja okupacije; taj hitac je utro put do pobjede. Nakon objave pobjede, ulice su bile pune ljudi koji su slavili kraj rata, bila je to dobra vijest. Taj osjećaj, veliko olakšanje je, vjerujem, poznato svim ljudima koji su se suočili s ratom i njegovim posljedicama, što je dobro poznato i u Hrvatskoj.

Dan završetka rata je dan nade, nade u svijetlu budućnost. Ali rat nije dar, nije racionalni izbor. Taj 44-dnevni rat koji se s pravom zvao Domovinski bio je nužnost, vodio se za život, za državu, za egzistenciju. A pobjeda je cilj koji treba postići, zaslužiti. I što je još važnije – to treba platiti životima hrabrih muškaraca i žena.

U različitim prilikama zemlje ponosno govore o vrlo korisnim nacionalnim industrijama, kako gospodarstva rastu i postaju sve veća. U tom smislu rat možemo smatrati industrijom smrti. Mnogo je knjiga napisano o ratu, kako ga voditi, kako ga učiniti okrutnijim, a sveučilišta su otvarala fakultete za učenje ratnih strategija.

Međutim, nažalost, ljude se nikada nije učiloizbjegavati rat, u mirno vrijeme postati heroji mira. Popularizacija rata je isplativa.

Ali rat je i škola. Uči ljude da u životu ponekad može doći do teškoća. Što se tiče odgoja, postoji jasna pouka – vrijeme nije povratno, ne možemo vratiti desetke tisuća hrabrih čuvara svojih domova, svojih prijatelja, sestara i braće koji su pali braneći ideale mira, mi nikada nećemo moći vratiti ukradene prilike.

Proteklih 30 godina devastacije, rušenja i odvraćanja pažnje moglo se iskoristiti za nove znanstvene inovacije, uvođenje nove medicinske opreme za borbu protiv raka, dijabetesa, demencije. Moglo se ljude učiniti uspješnijima, sretnijima, pomoći potrebitima.

Međutim, bile su to godine izgubljene nade, potpore, povjerenja. Ljudi su postali izbjeglice i raseljene osobe, bez jasne vizije budućnosti. Tisuće su preminule bez nade da će se vratiti svojim domovima.

Treba priznati da se poslovica “Si vis pacem, para bellum’’ (“Ako želiš mir, pripremi se za rat”) još jednom pokazala točnom. Kako je navedeno, prošla je godina dana od završetka rata, a sve revanšiste koji ugrožavaju mir potrebno je obuzdati. Povijest, znanost o prošlosti, mora se proučavati vrlo pažljivo. Mi nemamo prava ostaviti nasljeđe rata budućim generacijama. Sve treba biti razjašnjeno, a poštovanje je jedini način da bol i patnju ostavimo u prošlosti.

Azerbajdžan je oslobodio svoje zemlje od okupacije. Danas je Šuša, drevni kulturni biser Azerbajdžana, slobodna. Opet se može čuti autohtoni jezik, lokalne pekarne ispunjavaju ulice primamljivim mirisom domaćeg kruha.

U međuvremenu, zemlje namjerno uništavane gotovo 30 godina sada se okreću novoj eri – eri obnove. Unatoč opasnosti od mina postavljenih na našim prostorima, vlada je pokrenula masovne popravke, restauraciju, rekonstrukciju.

Dana 26. listopada ove godine službeno je otvorena Međunarodna zračna luka Fuzuli, a još nekoliko su na redu u oslobođenom Karabahu. Zračna luka Fuzuli pridonijet će preporodu regije. U Zangilanu je nedavno položen kamen temeljac za Smart Agropark. Postupanje prema zemlji govori samo za sebe, pokazuje kome ona pripada.

Zangazurski koridor ima višesmjerno značenje: društveno-ekonomsko, geopolitičko i geostrateško, povezivat će Europu i Istok, pozitivno utjecati na regionalnu trgovinu, otvoriti nove mogućnosti suradnje, a ne rata.

Danas Južni Kavkaz, regija koja je kolijevka mnogih mitova uključujući drevni mit o Prometeju i nekada je bila dijelom povijesnog Puta svile, ima priliku još jednom oblikovati svijet.

Dobra volja, poštovanje i prihvaćanje pogrešaka je pokazatelj zrelosti te dokaz spremnosti da se postane dio globalne zajednice.