U subotu, 26. veljače, obilježit će se dan genocida u Hodžaliju. Dan od kada su žrtve Hodžalija već 30 godina u stalnoj potrazi za pravdom. Namjera im je spriječiti daljnji genocid i učiniti da se o njemu čuje diljem svijeta.

Noć 26. veljače 1992. bila je jedna od najdužih i puna užasa. Nakon blokade grada Hodžalija koju su provele armenske oružane snage, oko 2500 preostalih civila koji su bježali u najbližu sigurnu zonu kako bi preživjeli upali su u zasjedu i brutalno ubijeni ili zarobljeni u blizini sela Nahčivanli i Pirdžamal. Drugi, uglavnom žene i djeca, umrli su od ozeblina lutajući planinama.

Rezultat genocidnog pokolja koji su počinili armenske oružane snage je nemilosrdno ubijenih 613 državljana Republike Azerbajdžan, uključujući 106 žena, 63 djece i 70 staraca, 1275 je odvedeno za taoce, dok je sudbina ostalih 150 još uvijek nepoznata. U toj tragičnoj noći ranjeno je 487 stanovnika Hodžalija, uključujući 76 djece; 8 obitelji je istrijebljeno; 130 djece izgubilo je jednog, a 25 djece oba roditelja.

Stanovništvo grada, uglavnom žene, djeca i starci, bilo je nespremno za žestinu napada.

Izlazak sunca otkrio je strašnu sliku – polje prekriveno leševima mučenih do neprepoznatljivosti ljudi. Od svih stradalih osoba, 56 je ubijeno osobito brutalno: na razne načine su živi spaljeni, odrubljene su im glave ili su im izvađene oči, bilo je i trudnica s bajunetima probušenim trbusima.

I prolivena je nevina krv, čak i krv mladih dječaka i djevojčica i maloljetnika koji su žrtvovani idolima armenske okrutnosti. Njihova duša je bila povrijeđena. Grad je bio sravnjen sa zemljom.

Međunarodna zajednica priznala je genocid u Hodžaliju. Više od 10 zemalja ono što se dogodilo službeno je priznalo i potvrdilo kao čin genocida, a taj proces se nastavlja.

Počinivši genocid u Hodžaliju, Armenija je htjela slomiti volju azerbajdžanskog naroda. Nije slučajno da su čelnici Armenije, ratni zločinci, odgovarajući na pitanje o tome u intervjuu stranim novinarima, s ponosom konstatirali kako je Armenija doista počinila ovaj ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a tako je azerbajdžanski narod mogao uvidjeti da armensko vodstvo može dignuti ruku i na civilno stanovništvo. Ovo priznanje potvrđuje da je zločin protiv čovječnosti u Hodžaliju bio namjeran i dobro planiran. Kasnije su priznali da je prva velika zadaća armenskih oružanih snaga bila uništenje uporišta Hodžalija, evakuacija ceste Asgaran-Hankendi koja prolazi kroz njega i zauzimanje zračne luke koju kontroliraju Azerbajdžanci. Hodžali je bio jedini grad u regiji Karabahu s vlastitom zračnom lukom.

Britanski novinar Thomas de Waal citirao je cinično priznanje krivnje tadašnjeg armenskog ministra obrane i bivšeg predsjednika Serža Sargsjana koji je rekao: “Prije Hodžalija, Azerbajdžanci su mislili da su Armenci narod koji neće moći podići ruku na civilno stanovništvo. Uspjeli smo razbiti taj (stereotip)” (Thomas de Waal, Crni vrt: Armenija i Azerbajdžan između mira i rata (New York i London, New York University Press, 2003.), str. 172.).

I s velikom tugom možemo vidjeti te ratne zločince kako bez bojazni putuju Europom i u raznim prilikama ponosno govore bez ikakve osude.

Prošlost stvara budućnost. Kako vrijeme prolazi, te stvari postaju sve važnije. Spominjem ovo jer je to podsjetnik da, iako Hodžali ponekad možemo osjećati kao temu ograničena na šutnju, mi nismo udaljeni od toga niti su užasi i lekcije koje bismo nakon njega trebali naučiti danas manje relevantni.

Konvenciju UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. ratificiralo je 149 država. Članak 2. te konvencije navodi da genocid znači djela počinjena s namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Međunarodni sud pravde je više puta izjavio da Konvencija utjelovljuje načela koja su dio općeg međunarodnog običajnog prava. To znači da, bez obzira na to jesu li države ratificirale Konvenciju o genocidu ili ne, sve su pravno vezane načelom da je genocid zločin zabranjen međunarodnim pravom.

Danas 613 osoba neće čitati ovu kolumnu, 63 djece neće imati priliku odmoriti se na sunčanim plažama Hrvatske jer su ubijeni, ubijeni samo zato što su Azerbajdžanci. Preživjeli iz Hodžalija ne žele osvetu, oni samo žele pravdu i imaju pravo da ih se sasluša.