Na južnom Kavkazu došlo je do sukoba koji je trajao više od 30 godina. Azerbajdžan je desetljećima bio pod okupacijom Armenije i nakon svih tih godina sukob je konačno okončan Trilateralnom izjavom koja je ponudila nadu u mir.
Ugovori se temelje na pristanku strana, obvezuju i moraju se izvršavati u dobroj vjeri. Ovaj koncept, poznat po latinskom pojmu “Pacta Sunt Servanda” (ugovori se trebaju poštovati), nedvojbeno je najstarije načelo međunarodnog prava. Bez takvog pravila nijedan međunarodni sporazum ne bi bio obvezujući ni provediv.
Danas je Armenija, nažalost, jedna od rijetkih zemalja koje ne poštuju i ne ispunjavaju svoje obveze kao što su izgradnja novih cesta, povlačenje svoje ilegalne vojske, prestanak svih vojnih aktivnosti, uključujući aktivnost postavljanja mina te obnova svih gospodarskih i prometnih veza u regijama koje su navedene u gore navedenoj Izjavi.
Nažalost, u pogledu spomenutog koncepta međunarodnog prava, može se navesti jako mnogo primjera propusta od strane Armenije. Neki od njih dogodili su se 1990-ih, a neki vrlo nedavno. Sjetimo se da je grad Šuša (Shusha) u Azerbajdžanu napadnut i okupiran 8. svibnja 1992. kada su se šefovi država Azerbajdžana i Armenije sastali u Teheranu uz posredovanje Islamske Republike Iran, a okrug Lačin (Lachin) u Azerbajdžanu okupiran je 18. svibnja 1992. dok su rasprave o mirnom rješenju sukoba na sastanku Komiteta viših dužnosnika KESS-a (Konferencija za europsku sigurnost i suradnju) u Helsinkiju bili u tijeku.
Vjerojatno ne bi svatko htio priznati istinu o situaciji, ali i to ne bi promijenilo stvarnost, praktički nespornu činjenicu. Istina ima gadnu naviku izaći na vidjelo.
Armenska strana ne pokazuje nikakvu želju za mirom i ispunjavanjem svojih obveza. Naprotiv, može se lako doći do nedavnih snimki i videa mjesta, kuća, groblja, pa čak i šuma u Lačinu, koji su spaljeni i opljačkani od strane armenskih ilegalnih oružanih snaga dok su se povlačile s teritorija. Ali interno raseljene osobe u Azerbajdžanu još uvijek čuvaju ključeve svojih stoljetnih domova s nadom u povratak.
Vandalski činovi bili su gotovo isti kao i prije nekoliko desetljeća, što je opisano u knjizi Thomasa Goltza pod nazivom “Avanture odmetnutog reportera u naftom bogatoj, ratom razorenoj, post-sovjetskoj republici, azerbajdžanski dnevnik” (“A Rogue Reporter’s Adventures in an Oil-Rich, War-Torn, Post-Sovjet Republic, Azerbajdžan Dnevnik”). “Lachin je tada predan pljački i potom spaljen; zaostali su poklani. Pokojni veliki Rory Peck iz Frontline Newsa bio je s prvom skupinom armenskih pljačkaša koji su prošli kroz novootvoreni “humanitarni koridor” za Karabah iz armenskog grada Gorisa.” Ovi redci su opisivali situaciju u to vrijeme. Reportaža “The Times” Roberta Seelyja u svibnju 1992., s naslovom “Armenski pljačkaši spalili selo” govori o ilegalnoj okupaciji, spaljivanju i pljačkanju Lachina i susjednog sela Zabuh (Zabukh) od strane armenskih ilegalnih naoružanih skupina, nazivajući to znakom divljaštva. Još jedna reportaža Jonathana Seelyja iz svibnja 1992. za “The Guardian” kaže da “armenski pljačkaši slijede njezine trupe u Azerbajdžan”. U članku se spominje da “još jedan novi skup oružanih snaga Armenije iskorištava mir i provodi veliku pljačku zarobljenog azerbajdžanskog grada Lačina.” “Chicago Tribune” i “Sun-Sentinel” također su pisali o divljaštvu, pljačkama i desecima dobro održavanih kuća zapaljenih 1992. godine u Lačinu u Azerbajdžanu.
Nakon okupacije je provedeno ilegalno naseljavanje prebacivanjem Armenaca s Bliskog istoka. Okupacijska zemlja ne može stvoriti ilegalna naselja na okupiranim zemljama. To je ratni zločin. Armenci iz Sirije i Libanona koji su se doselili možda to ne znaju, ali armensko vodstvo to savršeno dobro zna.
Nakon razorne eksplozije u Bejrutu, Armenija je objavila svoj plan da preseli libanonske Armence na okupirana područja Azerbajdžana. Prema armenskim masmedijima, nekoliko Armenaca iz Libanona naselilo se na okupiranim područjima, uključujući i Shushu. Tako je Armenija intenzivirala svoju politiku ilegalnog naseljavanja u 2020.
Također treba naglasiti da je Armenija svojom ilegalnom politikom naseljavanja na okupiranim područjima Azerbajdžana prekršila rezolucije koje je donijelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (822 (1993.), 853 (1993.), 874 (1993.), 884 (1993.)), Opća skupština (A/Res/48/114 i A/Res/62/243) i međunarodno humanitarno pravo. Tako članak 49. Četvrte ženevske konvencije, u kojoj sudjelovala i Armenija, propisuje da “okupacijska sila neće deportirati ili premjestiti dijelove vlastitog civilnog stanovništva na područje koje okupira”.
Ovo su samo neki od primjera vandalizma i zločina koje su počinile armenskih ilegalnih naoružanih skupina. A zločine ne treba tolerirati, budući da kriminalci cvjetaju zahvaljujući popuštanju društvenoj sposobnosti razumijevanja. Međunarodna zajednica treba potaknuti Armeniju da povuče svoje ilegalne oružane snage iz Karabaha i ispuni svoje obveze u dobroj vjeri.
Treba napomenuti da je u Izjavi od 10. studenog 2020. izričito navedeno da će se graditi nova cesta. Nadalje, gore navedenim dokumentom propisano je potpuno povlačenje armenskih oružanih snaga iz Karabaha jednom i zauvijek.
Mirovni kontingent Ruske Federacije bit će raspoređen paralelno s povlačenjem armenskih oružanih snaga. Nažalost, Armenija je jedva ispunila ove dijelove sporazuma.
Ipak, Azerbajdžan je uspio izgraditi novu cestu. Izgradnja nove ceste pokazuje spremnost Azerbajdžana na izravan dijalog s Armencima koji žive na ovom području. Građevinski radnici bili su u kontaktu s Armencima koji žive u tamošnjim selima. Neki od njih su čak priskočili u pomoć i izrazili zahvalnost radnicima što su izgradili ovako kvalitetnu cestu. Oni mogu razumjeti prednosti nove ceste koja je puno kraća, udobnija i modernija od prethodne.
Azerbajdžan je preispitao stare probleme i ponudio mir i nadu u svijetlu budućnost. Vjerujemo da bismo trebali započeti mirovne pregovore s Armenijom. Još nismo dobili pozitivan odgovor, ali nadamo se da hoćemo.
Komentari