Opetovanu molbu pape Franje SVIM VJERNICIMA DILJEM SVIJETA DA SE ‘MOLE ZA NJEGA’ možda treba čitati i u drugačijem ključu: iz svijesti osobe koja zna da joj rade o glavi

Papa Franjo je u nedjelju, 13. ožujka, večerajući s vrlo siromašnim ljudima u crkvi San Lorenzo nadomak vatikanskih zidina, proslavio treću godišnjicu svojega pontifikata. Bilo je tim povodom mnogo prigodnih tekstova koji su uglavnom veličali njegove podvige i to što je redefinirao crkvene prioritete, ustrajavaći u tome da oblikuje siromašnu Crkvu, odnosno, kako je još 1962. prorokovao sveti papa Ivan XXIII. da će jednom postati – Crkvu za siromašne. Međutim, treba nešto kazati o klimi u kojoj se događa obljetnica te sagledati kompleksnost pozicije čovjeka koji o godišnjici kaže kako Crkva ne treba “prljavi novac”.

Tijekom 27 godina svog pontifikata, sveti Ivan Pavao II. podigao je “na čast oltara” 1338 blaženika i 482 sveca, puno više nego u cijeloj povijesti Katoličke crkve. Štancalo se naveliko. Birokratska mašinerija zadužena za procese beatifikacije i kanonizacije radila je toliko žestoko da je se počelo nazivati “tvornicom svetaca”. Htijenja svakog reda ili crkvenoga pokreta, odnosno instituta, da vide na oltaru svojega osnivača ili osnivačicu, može se, bez pretjerivanja, uspoređivati sa “zlatnom goznicom” koja je zahvatila zapad SAD-a i Aljaske. Rim, a ne samo Vatikan, bacio se na posao pa je pitanje svetosti pretvoreno u prvorazredni biznis. Hrpa odvjetnika i crkvenih prelata koja se specijalizirala za te postupke u doba Ivana Pavla II., još je bila relativno skromna, ali za pontifikata Benedikta XVI. bila je spremna fakturirati 320.000 eura za beatificiranje jednog američkog propovjednika ili čak 750.000 eura kako bi Antonio Rosmini, jedan talijanski grof iz 19. stoljeća koji je osnovao karitativnu ustanovu, postao svecem. Takva je bila fešta i parada: poznati talijanski postulator inkasirao je 10.000 eura za catering kojim se proslavila svetost u predmetu jednog zaista siromašnog vijetnamskog mučenika. Kada je stigao papa Franjo, fešta je prekinuta: Bergoglio je pobjesnio i rekao da je cirkus završen. Naglo i bez pardona.

Toliko se napenalio na tu vatikansku mafiju da je 3. kolovoza 2013., ni pet mjeseci nakon izbora i usred ljetne stanke, kada tradicionalno rimski biskupi uživaju u blagodatima ljetne rezidencije u Castel Gandolfu, Bergoglio zapovjedio ipso facto blokadu svih 400 tekućih računa koje je tzv. Vatikanska banka imala otvorene za razne manevre u kauzama svetaca. U prvome mahu Papa je mafiji iz ruke oteo 40 milijuna eura. Samo je Andrea Ambrosi, jedan od najpoznatijih odvjetnika među talijanskim postulatorima, držao preko milijun eura u fiskalnoj oazi džepa koji je dekadama predstavljao Istituto per le Opere di Religione (IOR), kako se službeno naziva ono što kolokvijalno zovemo Vatikanskom bankom. Drastična mjera dogodila se nakon što je papa Franjo pohvatao konce i uvjerio se da se u Kongregaciji za kauze svetaca koju je vodio kardinal Angelo Amato, jedan od ljudi od povjerenja korumpiranog kardinala, državnog tajnika (pape Benedikta XVI.) Tarcisija Bertonea – da, onaj isti koji je oteo novac iz karitativnih ustanova kako bi si “dotjerao” penthouse od 700 kvadrata – događao pravi kaos, osobito u financijskim poslovima. Inače, razjaren zbog nereda, Papa je rekao, i to javno, da ako se financije ne srede, on banku ne treba i može je likvidirati u čas posla. Nažalost, sve te bitke pape Franje protiv starih vatikanskih bolesti nisu pokrenute zato što je vatikanske dužnosnike, s Papom na čelu, uhvatio napad transparentnosti, već zato što su se koncem 2015. pojavile dvije knjige, “Via Crucis” i “Pohlepa”, čiji su autori, talijanski novinari Gianluigi Nuzzi i Emiliano Fittipaldi, fasovali optužnicu zbog “suučesništva u objavljivanju rezerviranih dokumenata” iza koje stoji Vatikan. U tom procesu uhićeni su španjolski svećenik Lucio Vallejo Balda (koji se od prošlog tjedna opet nalazi u zatvoru nakon nekog vremena provedenog u kućnom pritvoru) i Francesca Chaouqui, koja je bila zadužena za odnose s javnošću u komisiji u kojoj je s rečenim svećenikom dijelila odgovornost za saniranje vatikanskih financija. Vatikansko pravosuđe tereti ih da su ukrali i dali (možda i prodali) informacije Nuzziju i Fittipaldiju, dokumentaciju do koje su stigli otkako je u srpnju 2013. papa Franjo krenuo pročišćavati neuredno financijsko poslovanje Svete Stolice.

Nikako ne može biti slučajno što se suđenje toj grupi podudara s najnovijom mjerom kojom papa Franjo uvodi red u način financiranja procedure, sada vrlo stroge u kauzama blaženika i svetaca. Papa Franjo je postrožio mjere sigurnosti i naredio osnivanje fonda iz kojeg će i siromašni redovi i instituti moći dobivati novac za plaćanje troškova u predmetima koji dolaze iz potrebitih mjesnih crkava. Iako su spomenuti novinari potvrdili dvije najvažnije karakteristike prvih triju godina toga pontifikata – da je papa Fanjo odlučio reformirati kuriju, ali i da ga ona bojkotira gdje stigne i kako zna – prijeti im kazna zatvora. Papa Franjo vjerojatno će im oprostiti objavljivanje spornih dokumenata jer je bilo potrebno prozračiti tamne prostorije i baciti svjetlo na neopisive tajne Vatikana. Koje, znamo, nisu male i koje je Bergoglio, s iskustvom biskupa koji je hodao ulicama Buenos Airesa, odmah nanjušio.

Pripovijedaju tako Nuzzi i Fittipaldi u knjigama (koje su jako dobro dokumentirane) da je papa Franjo već u ljeto 2013. znao “gdje treba udariti” i toliko je bio svjestan kako djeluju interesne grupe koje kraljuju Vatikanom da je naredio svojim suradnicima da rade brzo i bez suosjećanja prema korumpiranima. Oni su, pak, u dogovoru s Papom izabrali da će se samo dogovarati putem mobilnih telefona operatera koji ima sjedište na Malti i slati e-mailove preko provajdera koji nema nikakve veze s Vatikanom te dokumente spremati u blindiranim kovčezima. Papa ipak shvaća da mafija provaljuje njegov kontraobavještajni sustav pa je zato stvaranje kontraobavještajne službe jedan od ključnih razloga što je ostao živjeti u hotelu Sveta Marta. Tamo će lakše izbjeći da ga, recimo, otruju jer jede istu hranu kao ostali iz menze i pije kavu iz automata, a nije izabrao izolaciju Apostolske palače iz koje se, pak, nedjeljom javlja kako bi izmolio Angelus. “Pročitani” članovi mafijaških vatikanskih struktura su se pobunili i Papina akcija našla se na udaru.

Uhićeni svećenik Balda i prije nego što je pao u ruke vatikanske žandarmerije, bio je zatočenik vlastitih strahova. Tvrdio je svojim prijateljima da ga žele ubiti i ne bi bio prvi koji je unutar vatikanskih zidina platio životom zbog guranja nosa u financijske poslove Svete Stolice. Jesu li to pretjerivanja svećenika koji se prebrzo penjao u kompleksnom vatikanskom svijetu? Možda nisu. Iz te perspektive, opetovanu molbu pape Franje svim vjernicima diljem svijeta da se “mole za njega”, možda treba čitati i u drugačijem ključu: iz svijesti osobe koja zna da mu rade o glavi.