Petodnevni pohod pape Franje Meksiku imao je veličanstvenu uvertiru: povijesni trosatni susret s patrijarhom moskovskim i cijele Rusije Kirilom na aerodromu José Martí u Havani na Kubi, iako nije točno da je to prvi susret predstavnika Ruske pravoslavne crkve i Rima od Velikog raskola 1054., s obzirom na to da su predstavnici ruskog pravoslavlja sudjelovali na općim koncilima koji su pokušali ponovno uspostaviti kanonsko jedinstvo zapadne i istočne crkve, npr. u Lionu 1274. i u Ferari i Firenci 1439., a Ruska pravoslavna crkva imala je svoje promatrače i na Drugom vatikanskom saboru. To ne pišem s namjerom da relativiziram ekumenska i pastoralna nastojanja Vatikana i Moskve, već da upozorim da neka očita pretjerivanja. Recimo, u jednim uvaženim hrvatskim novinama mogli smo pročitati da će “najavljeni susret pape Franje i ruskog patrijarha Kirila u petak, 12. veljače, u zračnoj luci u Havani na Kubi, biti prvi susret vrhovnih poglavara katoličkog i pravoslavnog svijeta nakon povijesnog raskola 1054. godine”. Kad sam to pročitao, ostao sam frapiran, konsterniran činjenicom da novinar, inače stručnjak za vanjskopolitičke teme, dopušta sebi ne poznavati cijeli historijat susretanja poglavara Katoličke crkve s pravoslavnim prvacima, počevši, ako se baš hoće naglasiti povijesnost, zaista epohalnim i pomiriteljskim susretom između pape Pavla VI. i carigradskog patrijarha Atenagore I., održanim 6. siječnja 1964. u Jeruzalemu, nakon čega su ukinute obostrane anateme lansirane pri Velikom raskolu 1054.

Elem, Franjo i Kiril dali su nam veliki razlog nade. Ekumenski odnosi nisu bajni, ali su sve bolji! Zar i Sveto pismo ne govori o abrahamovskoj “nadi protiv svake nade” (Rim 4, 18)? Naravno, valja računati s time da nam rušitelja mostova, huškača i bukača inficiranih međunacionalnom, međuvjerskom, međusvjetonazorskom, međustaleškom i međustranačkom mržnjom, i u Crkvi i izvan Crkve nažalost još dugo neće ponestati, no radi zajedničkog mira i dobra na svima nama je da se i u međunacionalnim i međucrkvenim odnosima u što je moguće većoj mjeri oslobađamo od destruktivnih paradigmi, bilo onih “velikonacionalnih”, bilo onih eklezijalno isključivih. Da su Hrvati pametni, kao što većina možda ipak nije, shvatili bi da je u ovim našim, još uvijek kojekakvim prizemnim sebičnim interesima duboko konfrontiranim sredinama, potrebna svijest da nas put neistine, klevete, ogovaranja i nanošenja bilo koje vrste zla bližnjemu, ne vodi u bolje i Božje, nego u propast ne samo naših “neprijatelja”, nego i nas samih.

PAPA I RUSKI PATRIJARH lansirali su zajednički apel za spas milenijskih kršćanskih zajednica. Njihov pogled ponajprije se okreće onim krajevima svijeta gdje su kršćani žrtve progona. U mnogim zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike “cijele obitelji, sela i gradovi naše braće i sestara u Kristu potpuno su zatrti”. Njihove crkve barbarski su opustošene i opljačkane, njihovi sakralnih objekti oskvrnuti, njihovi spomenici uništeni. S boli konstatiraju da se u Siriji, Iraku i drugim zemljama događa masovni egzodus kršćana, s područja kojima se kršćanska vjera prvi put počela širiti i gdje su oni živjeli, s drugim vjerskim zajednicama, još od apostolskih vremena.

Pozivaju međunarodnu zajednicu da hitno djeluje kako bi se spriječilo daljnje protjerivanje kršćana s Bliskog istoka. Dok dižu glas u obranu progonjenih kršćana, žele izraziti suosjećanje za patnju koju trpe vjernici drugih vjerskih tradicija koji su također postali žrtve građanskog rata, kaosa i terorističkog nasilja, u prvome redu muslimani. Budući da je nasilje u Siriji i Iraku već uzelo na tisuće života, ostavljajući milijune ljudi bez krova nad glavom i dobara, Franjo i Kiril pozivaju međunarodnu zajednicu da se ujedini kako bi se okončali nasilje i terorizam i istodobno pridonijelo, putem dijaloga, brzoj ponovnoj uspostavi građanskog mira.

STANJE U SVIJETU bremenito je opasnostima. Ima, doduše, manje bijesa nego uoči Drugoga svjetskog rata, pa i tijekom Hladnog rata, napisao je kolega Inoslav Bešker i dodao: “Ali ima više mukle, tmaste rezignacije, instant mješavine za očaj iz kojega put zna voditi i u bezumlje. Ima više pozivanja na nasilje u ime vjere, u ime Boga, nego ikada u posljednjih pet, šest stoljeća. Vjerske hijerarhije nisu to zakuhale, ali se s time moraju nositi.” Znaju da je njihova odgovornost velika u onoj mjeri u kojoj su zaista predvodnici vjernika.

Mimo protokola i kako bi pokazao da je zaista bio dirnut susretom, papa Franjo izašao je još jednom pred novinare u papinskom zrakoplovu, čim su uzletjeli iz Havane za Meksiko, i pojasnio im kako je protekao razgovor s Kirilom, ali ih je zamolio da ne postavljaju pitanja jer ga čeka vrlo naporan program: te iste večeri Papa je morao odraditi prva 23 od 300 kilometara, koliko je bilo planirano da prijeđe u otvorenom papamobilu tijekom pastoralnog pohoda Meksiku.

A koliko je Franjo odlučan da do kraja provede svoj naum i potrese jednu od najkorumpiranijih crkvenih i političkih struktura na svijetu, pokazali su njegovi prvi govori u nacionalnoj palači i katedrali glavnoga grada Meksika. Iako je politička elita predvođena predsjednikom Enriqueom Peñom Nietom toplim aplauzom pozdravila Papine riječi, one su rezale kao žilet: “Ne smijete tražiti put privilegija ili beneficija izabranih jer se tim putem kad – tad društvo pretvara u plodno tlo za korupciju, narkotrgovinu, ekskluziju, nasilje, trgovinu ljudima, za otmicu i smrti”, rekao je Franjo vlastima koje su tek 1992. obnovile diplomatske odnose s Vatikanom nakon desetljeća brutalnog sekularizma, ne baš i bez osnove jer je crkvena hijerarhija oduvijek bila leglo korupcije, ali i alat represije.

Svoju porciju dobili su i biskupi u katedrali na čelu s kardinalom primasom Meksika Norbertom Riverom koji još nije ekskulpiran što je rukama i nogama branio najvećeg pedofila u redovima Katoličke crkve, velikog prijatelja i donatora pape Ivana Pavla II, svećenika Marciala Maciela Degollada, osnivača Kristovih legionara. Papa Franjo rekao im je da Crkva ne treba licemjerne biskupe “koji se dogovaraju ispod stola, otimaju od naroda i ponašaju se kao prinčevi”. Televizijske kamere pokazivale su kako biskupi gledaju u strop ili u pod dok Papa šiba po njima. S pravom.

PEDOFIL, LOPOV, MORFINOMAN… epiteti su to koji se danas bez poteškoća i unutar redova Katoličke crkve primjenjuju na osnivača Kristovih legionara, Marciala Maciela Degollado, meksičkoga svećenika. Nakon njegove smrti 2008. pukla je kanalizacija i lavini izmetine kao da nema kraja. Legionari se, pak, drže zajedno, uvjereni da će ih mimoići ova kušnja. Ali optužbe ne pogađaju samo osnivača. Govorilo se o financijskim malverzacijama, o svakakvim skandalima i manipulacijama, a tadašnji papa Benedikt XVI. morao je presuditi: Kristovi legionari bit će pod prisilnom upravom i suočeni s čistkom u svojim redovima. Takva odluka i tako oštar i težak papinski udarac po nekome katoličkom redu ili sličnoj kongregaciji, ne pamti se još otkako je franjevac papa Klement XIV. raspustio isusovce.

Kristovi legionari su zajednica osnovana 1941. u Meksiku. Osnovao ju je mladi sjemeništarac, nije još bio svećenik, a imao je 20 godina. Okupio je grupu mladića i malo pomalo počeo je formirati tu novu kongregaciju. Ideja oca Marciala Maciela bila je da Bog od njega želi da osnuje tu zajednicu koja će se boriti za Crkvu, za Krista, za milosrđe, u prvim redovima. S totalnom raspoloživošću i velikodušnošću. Marcial Maciel Degollado, utemeljitelj i dugogodišnji vođa Kristovih legionara, sada je za Svetu Stolicu zločinac: njegovi “veoma loši i objektivno nemoralni postupci, neosporno posvjedočeni, u pojedinim slučajevima prerastaju u prave zločine i govore da je živio bez skrupula i bez autentičnoga vjerskog osjećaja”, piše u obznani Svete Stolice, objavljenoj nekoliko sati prije Praznika rada 1. svibnja 2010., u doba kada se računalo na najmanji mogući medijski odjek.

Kristovi legionari (763 svećenika i više od 1300 sjemeništaraca u 22 zemlje, dvanaest sveučilišta počevši od rimskoga Sveučilišta Regina Apostolorum, 25 milijardi dolara imetka) te njihov laički pokret Kristovo kraljevstvo (više od 70.000 članova) bit će podvrgnuti papinskom povjereniku, statut će biti ponovno napisan, provjerit će se ispravnost ređenja članova.

Odavno se zna da su Kristovi legionari na razini uprave konstituirani kao svojevrsna mafija. Ipak su uživali podršku, jer su 1941. osnovani u Meksiku na utuk tamošnjim antiklerikalnim vlastima, a zastupali su stavove konzervativnije i od Opusa Dei. Prva istraga započela je 1956., ali je prekinuta uslijed smrti Pija XII. Ratzingerova istraga počela je 2004., Maciel je suspendiran, a Divinis i umro, a 2009. počela je vizitacija Legionara. Doduše, Maciel je suspendiran de iure i de facto tek 2006., dakle tek nakon smrti Ivana Pavla II. (koji ih je iskorištavao kao pesnicu u borbi protiv lijevih strujanja u latinoameričkoj Crkvi), a imao je djecu i živio sa ženama te je “optužen da je seksualno zlostavljao više desetaka malodobnih sjemeništaraca”.

I da, kardinal Rivera je pulen Maciela i njegov vatreni odvjetnik do puknuća skandala. Pedofilski potresi ne prestaju ni danas. Lani, 25. lipnja, ostavku je podnio biskup Autlana u Jaliscou Gonzalo Galván, nakon što je otkriveno da je, kao i mnogi drugi, zataškavao zlodjela svećenika pedófila, a u tijeku je potjera za bivšim svećenikom Eduardom Córdovom, optuženim za višestruka silovanja maloljetnika dok je nekoliko desetljeća bio pravni zastupnik biskupije San Luis Potosí. Sveta Stolica izbacila ga je iz svećeničkih redova, ali vjernici ne vjeruju crkvenim i građanskim vlastima Meksika da čine sve kako bi bio priveden licu pravde.

DA JE PAPA FRANJO U ELEMENTU, vidjelo se i u trenucima kada zatvaramo ovaj broj Nacionala i kada posjećuje biskupiju Chiapas gdje djeluje legendarni zapatistički pokret za prava domorodaca. Franjo je odao počast preminulom biskupu Samuelu Ruizu koji je uvijek imao blatnjave cipele i koji je propovijedao ne samo na španjolskom, nego je to perfektno činio i na lokalnim jezicima tzotzil, tzeltal, chol i tojolabal. Biskup Riuz bio je optuživan da je crkvenim novcem plaćao oružje milicijama subcomandantea Marcosa, vođe Zapatista koji sada djeluje kao subcomandante Galeano i koji strpljivo čeka da se ispune sve točke mirovnog pregovora koji bi dao sva građanska prava za preko 10 milijuna potpuno siromašnih indiosa.

Nema nikakve dvojbe da je papa Franjo, pišući lani svoju ekološku encikliku “Laudato sii“, u nju ugradio dijelove indijanske teologije koja je dio Teologije oslobođenja, osobito u onim segmentima kada se govori o “majci zemlji” i o potrebama da Crkva pokupi i prihvati pradavna ekološka učenja domorodaca, koji su pravi vlasnici zemlje koja je od njih oduzeta tijekom kolonizacije, ali i genocida nakon iskrcavanja Španjolaca na “novom kontinentu”. Reivindikacija biskupa Ruiza i naroda Chiapasa svakako je najspektakularni dio Papine turneje po zemlji u kojoj se mora pokazati prolazi li ili propada Franjina preferencijalna opcija za siromašne, za Crkvu siromašnih i za siromašnu Crkvu.