Prošlogodišnji oporavak turizma i prihodi od stranih turista, koji su s 13,1 mlrd. eura premašili za 24 posto i rekordnu 2019. godinu, dodatno je generirao potrošnju hrane i pića, koje smo zbog nedostatne proizvodnje velikim dijelom morali uvoziti. U prošloj godini bilježimo dosad najveći vanjskotrgovinski deficit u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, koji je dosegao 1,4 milijardu eura i u odnosu na 2021. povećao se 46 posto, pri čemu svakako treba uzeti u obzir visoku inflaciju i snažno povećanje cijena hrane. Osim velikog deficita veći problem predstavlja struktura uvoza, u kojem su dominantni najdohodovniji poljoprivredni proizvodi, voće i povrće i proizvodi s većom dodanom vrijednosti kao što su meso, mlijeko, mliječni proizvodi, jaja i med.

Vrlo često se postavlja pitanje zašto u hrvatskim hotelima i restoranima nije snažnije zastupljena domaća hrana, posebice ako se uzme u obzir da smo zemlja s preko 120 autohtonih sorti grožđa, da imamo predivan mozaik 4 vinske regije, autentičnu kuhinju koja je stvarana na razmeđu civilizacija, da smo zemlja koja je zaštitila na razini EU-a preko 40 tradicionalnih prehrambenih proizvoda, od pršuta i sireva preko kulena i mesa autohtonih pasmina do maslinovih ulja i mandarina, te da prema prostornoj strukturi poljoprivrede možemo osigurati kratke lance opskrbe što je posebno važno u eno-gastronomskoj ponudi u kojoj je svježe sinonim za domaće i zdravo. Isto tako, zemlja smo u kojoj je prehrambena industrija najznačajnija prerađivačka industrija prema prihodima i broju zaposlenih, a imamo i vrhunske prehrambene brendove koji su se posebno etablirali u regiji i u zemljama EU-a koje su ujedno i naša ključna emitivna turistička tržišta.

‘Pomalo je apsurdno da uz gotovo trostruko veće potpore, od ulaska u EU imamo manji fizički obujam proizvodnje’

Odgovor treba tražiti, s jedne strane, u nedostatnom volumenu proizvodnje hrane, a s druge strane u standardizaciji ponude i po pitanju kvalitete i po pitanju dostatnih kapaciteta i kontinuirane opskrbe, posebice kada su u pitanju mali poljoprivredni proizvođači i obiteljska poljoprivredna gospodarstva.

Unatoč nominalnom rastu vrijednosti poljoprivredne proizvodnje od 23,7 posto u 2022., kada se izbije rast cijena i inflacija, Hrvatska u zadnjih deset godina, dakle od ulaska u EU do danas, bilježi pad fizičkog obujma proizvodnje od 8,8 posto. U prošloj godini na pad proizvodnje utjecala je suša i sigurno je da će za prevladavanje posljedica klimatskih promjena u budućnosti važnu ulogu odigrati efikasna zelena i digitalna tranzicija. Međutim, Udruženje poljoprivrede i Udruženje prehrambeno-prerađivačke industrije HGK-a smatraju da je za povećanje fizičkog obujma proizvodnje i povećanje konkurentnosti potrebno povećavati produktivnost, snažnije aktivirati zemljišne potencijale, regionalizirati poljoprivredu i fokusirati potpore na one proizvodnje u kojima možemo biti konkurentni. Potpore su se od ulaska u EU gotovo utrostručile, međutim, s obzirom na to da su izostali rezultati i po pitanju volumena proizvodnje i po pitanju promjene strukture proizvodnje, sigurno je da potpore treba kvalitetnije usmjeravati. Pomalo je apsurdno da uz gotovo trostruko veće potpore, od ulaska u EU imamo manji fizički obujam proizvodnje, a istovremeno nam se nije poboljšala struktura proizvodnje.

‘Prema produktivnost rada u poljoprivredi Hrvatska je na začelju EU-a’, upozorava Dragan Kovačević. FOTO: HGK

Prema produktivnosti rada u poljoprivredi Hrvatska je na začelju EU-a, a za ilustraciju s razinom od 30 posto prosjeka produktivnosti EU 27, za npr. Nizozemskom zaostajemo gotovo devet puta. Kako povećati produktivnost? Snažnijim ulaganjem u istraživanje i razvoj koje je prema ulaganju javnog i privatnog sektora još uvijek više nego dvostruko manje od zacrtanih ciljeva Europskog vijeća iz Barcelone od tri posto BDP-a. Također, potrebna je snažnija implementacija najnovijih tehnoloških dostignuća i inovacija, digitalizacija i automatizacija procesa. Isto tako, moramo jačati prerađivačke kapacitete i povećavati udio visokofinaliziranih prehrambenih proizvoda s većom dodanom vrijednosti, jer nije dobro da nam se u izvozu kontinuirano povećava udio primarne poljoprivrednih proizvoda u odnosu na prerađevine i da žitarice i uljarice čine gotovo 82 posto izvoznog suficita kao što je bilo u prošloj godini. Kako povećati kapacitete? Tu snažniju ulogu treba odigrati Nacionalni strateški plan zajedničke poljoprivredne politike. Udruženje poljoprivrede i Udruženje prehrambeno-prerađivačke industrije HGK-a su tijekom procedure donošenja Strateškog plana tražili da se investicijske potpore povećaju, ali i da se povećaju limiti kako bi dali dodatni vjetar u jedra onima koji su pokazali da znaju i mogu i koji su dokazali da imaju snažan tržišni i izvozni potencijal.

Spomenuo sam i problem poljoprivrednog zemljišta, koje još uvijek nismo u cijelosti stavili u funkciju. Čak 800.000 ha neobrađenog poljoprivrednog zemljišta detektirano je u studiji koja je načinjena za potrebe izrade Pravilnika o određivanju područja s prirodnim i ostalim ograničenjima. Potrebno je što brže uključiti čim više takvog zemljišta u proizvodnju, također u svrhu povećanja prinosa i kvalitete povećavati navodnjavane površine, a isto tako velike nade polažemo u komasacijski pilot projekt u dolini Neretve, jer su nam na razini cijele Hrvatske posjedi još uvijek rascjepkani i tehnološki nepovezani što bitno utječe na ekonomičnost proizvodnje.

‘Tražili smo da se povećaju investicijske potpore i limiti kako bismo dali novi vjetar u jedra onima koji su pokazali da znaju i mogu’

Svakako treba spomenuti i problem raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem prema novom Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, pri čemu dijelimo zabrinutost našeg Udruženja poljoprivrede zbog mogućnosti ograničenja površine koja se jednom subjektu može dodijeliti u zakup, o čemu samovoljno odlučuju jedinice lokalne samouprave što bi u pojedinim jedinicama lokalne samouprave zbog nesavjesnog postupanja ili političke trgovine moglo dovesti do razbijanja postojećih proizvodno-tehnoloških cjelina te možebitnog dodatnog gašenja stočnih farmi, posebice mliječnih. Na taj smo problem upozorili te su u tijeku razgovori s Ministarstvom poljoprivrede.

Sektor ribarstva, koji bilježi višegodišnji suficit u razmjeni s inozemstvom, a proizvodnja, prihodi i broj zaposlenih u akvakulturi također bilježe višegodišnji rast, dokaz je da se mudrom kombinacijom potpora i mjera državne politike, ali i snažnim ulaganjem u međunarodnu promociju, u čemu HGK igra stratešku ulogu kroz organizaciju ključnih međunarodnih sajmova i projekt „Riba hrvatske jedi što vrijedi“, mogu postići iznimno dobri rezultati. Ako možemo ostvarivati vrhunske rezultate u ribarstvu, onda možemo i u drugim sektorima proizvodnje hrane.