Ministar financija Zdravko Marić bacio je rukavicu na stol i najavljuje da nakon ove krize pokrećemo ubrzani razvoj i koji mu je strateški plan za to.

“Bit će nužna transformacija domaćeg gospodarstva u smjeru veće izvozne orijentiranosti, ali i iskorištavanja naših komparativnih prednosti. Ova je kriza pokazala kolika je važnost poljoprivrede i prehrambene industrije u osiguranju dostatnih potreba za naše stanovništvo jer u slučaju poremećaja transporta i eventualnih zatvaranja granica izuzetno je važno imati dovoljne količine prehrambenih proizvoda iz domaćih izvora. Također se pokazala važnost domaće farmaceutske industrije, uključujući proizvodnju lijekova, zaštitnih sredstava i medicinske opreme.”

Zanimljiv je trenutak objave tog plana. Korona-kriza i potres u Zagrebu su još jednom razotkrili sve strukturne slabosti hrvatskog gospodarstva. Nadam se da nam sada više neće trebati raznorazne analize da bismo svi, pa i vladajući, shvatili u čemu je problem i zašto se godinama odgađaju rješenja. Zato Marićev istup može poslužiti kao clean (re)start za hrvatsko gospodarstvo. Što je za to potrebno?

Prvo je pitanje ima li ova Vlada strateški plan za hrvatsko gospodarstvo. Strateški plan se sastoji od tri komponente: vizija, ciljevi i strategija. Koju viziju ima Vlada, odnosno gdje i kako vidi hrvatsko gospodarstvo za 20 godina? Superuspješni Singapur ima planski horizont od čak 50 godina. Ciljevi su svojevrsne prekretnice koje treba dostići na putu do realizacije vizije. Ako za nekoliko godina, kako ministar Marić navodi, želimo imati gospodarstvo koje je otporno na krize poput ove aktualne, koje je u stanju proizvesti sve ono što je stanovnicima Hrvatske potrebno za život u kriznim situacijama i koje u mirnim vremenima ima konkurentne proizvode i usluge za izvoz na najzahtjevnija tržišta, onda bismo već danas trebali imati ili u roku od godinu dana razraditi detaljni akcijski plan. Za dvije godine želimo vidjeti prve konkretne promjene u hrvatskom gospodarstvu. Za pet godina vidimo već ozbiljne strukturne promjene. Očekuje se da će pritisak javnosti za brzim promjenama nakon izjava ministra Marića biti veliki. Ali hrvatsko gospodarstvo se godinama sustavno uništavalo i nerealno je očekivati da se velike pozitivne promjene mogu vidjeti preko noći. Ostaje i pitanje je li Vlada razradila etape transformacije hrvatskog gospodarstva. Strategija, kao treći element strateškog plana, svojevrsni je akcijski plan, u kojem Vlada detaljno opisuje s kojim mjerama, s kojim odgovornim osobama, u kojim rokovima i s kojim budžetima želi ostvariti ciljeve i viziju. To za sada od ministra Marića nismo čuli. Navedene izjave ministra Marića mogu biti uvod u seriozan strateški plan. Ali može se raditi i o ponavljanju dobro poznatog predizbornog scenarija u kojem se prezentiraju narodu primamljive ideje, pogotovo u vremenima krize koje kasnije padaju u zaborav. Konkretni planovi za realizaciju tih ideja ionako vjerojatno nikada nisu postojali.

Krenimo od pretpostavke da je inicijativa ministra Marića ozbiljnijeg karaktera i da se iza onog što je dosad objelodanio zaista nalazi profesionalni strateški plan. No jedno je imati plan, a nešto sasvim drugo je njegova uspješna realizacija. U svijetu postoji puno poduzeća koji imaju vrhunske strateške planove. Ali ta poduzeća gube tržišnu utakmicu od onih konkurenata, koja možda imaju i lošiji plan, ali su zato vrhunski odradili posao realizacije. Isto pravilo vrijedi na makroekonomskoj razini, gdje se natječu države odnosno njihova gospodarstva. Implementacija strateškog plana je puno zahtjevniji i dugotrajniji posao od definiranja plana. Što je potrebno za uspješnu realizaciju strateškog plana?

Prvo je izbor ljudi, odgovornih za realizaciju plana po kriterijima pozitivni selekcije. Umjesto partijskog jedinog i isključivog kriterija ‘’naš’’, ljudi se biraju po sljedećim karakteristikama: formalno obrazovanje, praktična iskustva i znanja, dokazani rezultati, međunarodno iskustvo (tzv. regija nije nikakva referenca) i agilno stanje uma. Potonje podrazumijeva da osoba neprestano teži promjenama na bolje i stajanje na mjestu (‘’ne talasaj’’) shvaća kao nazadovanje. I aktualne kadrovske promjene kod vladajućih treba sagledati u tom kontekstu. Rošada ljudi koji ne udovoljavaju kriterijima pozitivne selekcije je ništa drugo nego staro vino u novim crijevima i time osuđeno na neuspjeh. Uz to u Njemačkoj postoji podrugljiva izreka da ako ne znam kako dalje, onda osnivam savjetodavno tijelo. Nadajmo se da inicijativa vladajućih glede osnivanja savjetodavnog tijela za gospodarska pitanja samo znači da žele dodatno mišljenje drugih o svojim postojećim planovima.

Drugi faktor uspješne realizacije je jasna i koncizna komunikacija. Strategija nije nikakva tajna i stoga ona mora biti predstavljena svima. Jedino tako se postiže stanje u kojem svi ‘’guraju u istom pravcu’’. U konkretnom slučaju novih strateških smjernica za hrvatsko gospodarstvo to znači da svi stanovnici moraju biti upoznati s tim. Kada se komunicira, zašto dolazi do promjena i kako ih sprovesti, rječnik mora biti jednostavan i razumljiv svim građanima. Tim više što svim građanima mora postati jasno što je njena ili njegova uloga u tome i koji doprinos se od nje ili njega očekuje. Iz ovog što smo dosad čuli, ništa konkretno se ne može zaključiti. Ako je inicijativa ozbiljna, ubrzo bismo od Vlade trebali saznati detalje tog plana.

Za što god se odlučili, uspješna realizacija ovisi i o kompetencijama kojima raspolažemo. Kompetencije su vještine, znanje i sposobnosti koje nam omogućuju da učinkovito izvršavamo zadatke. Kompetencije i sposobnosti moraju se kontinuirano mijenjati, a ponekad čak i zamjenjivati novima, s obzirom na razvoj tržišnih uvjeta, tehnoloških diskontinuiteta, kriza poput ove aktualne itd. S obzirom na katastrofalan odljev mozgova i radne snage iz Hrvatske i zapuštene odnose s hrvatskom dijasporom, može se očekivati da je hrvatska vlada definirala plan koji je izvediv s postojećim ljudskim resursima.

Četvrti faktor za uspješnu realizaciju plana je pametna raspodjela poslova, odnosno organizacijska struktura. U slučaju Hrvatske krećemo od Vlade, preko javne uprave do poduzeća u državnom (su)vlasništvu. Neprestana zapošljavanja u javnoj upravi i sve veće nezadovoljstvo poduzetnika i građana s dobivenim uslugama bi trebali biti alarmni signal za svaku vladu. Očigledno je da se hrvatske vlade nisu pridržavala dvaju zlatnih pravila pri definiciji organizacijskih struktura. Prvo, struktura slijedi strategiju – uloga i svrha organizacijske strukture je podržati i olakšati dobro izvršenje strategije. Drugo je pravilo da organizacije treba osmisliti oko zadataka, a ne oko ljudi/pojedinaca. Pokušajte nekome iz ekonomski razvijenih država objasniti ulogu FINA-e. U tim zemljama taj posao odrađuje softver koji košta nekoliko tisuća eura. Ili kako objasniti činjenicu da se natječaji za čelnu poziciju hrvatskog avioprijevoznika serijski poništavaju. Također je zanimljivo da nitko aktualno ne spominje izbor novog državnog odvjetnika.

Uz organizacijsku strukturu važni su i procesi koji se u njima odvijaju. Gospodarstvo je često zarobljeno u izrazito kompliciranim i skupim procedurama koji samo hrane administrativnu hidru. Pogledajmo vladine mjere za pomoć gospodarstvu u korona-krizi. S jedne strane mjere se komuniciraju i puštaju po principu kap po kap. A da biste mjere shvatili i u konačnici došli do preko potrebnih sredstava, treba vam doktorski studij. Druge zemlje se pridržavaju KISS principa – keep it short and simple/neka bude kratko i jednostavno – za dobrobit svojih poduzetnika i građana.

Nijedna organizacija se ne može baviti svime u isto vrijeme. Tako je i hrvatska vlada morala definirati svoje prioritete. Predugo su se bavili sami sobom (koalicijski brakovi i razvodi, Agrokor, imovinske kartice itd.). Konkretna briga o gospodarstvu očigledno dosad nije bila prioritet. Strukturne reforme je tek sada najavio ministar Marić. Međutim, za uspjeh u realizaciji je potrebno da se Vlada konačno jasno i beskompromisno opredijeli da je transformacija hrvatskog gospodarstva nakon što prebrodimo korona-krizu najveći prioritet. Što se tiče prioriteta u gospodarstvu, očigledno su prijašnje hrvatske vlade neke stvari krivo procijenile. Tako su nekada nacionalne tvrtke u telekomunikacijama, farmaceutici i nafta/plinu prodane. Nije sve u gospodarstvu, ali sve je ništa bez uspješnog gospodarstva. Četverac (Markotić, Beroš, Božinović i Capak) koji nas de facto za sada uspješno vodi kroz ovu krizu, medicinsko osoblje i svi oni ljudi koji rade na poslovnima od vitalnog interesa ulijevaju nadu da smo se u stanju organizirati i odgovorno ponašati.

Zadnji kamen temeljac uspješnog provođenja plana je agilno stanje duha svih sudionika. Agilnost je sposobnost organizacije (države, poduzeća itd.) da se brzo prilagodi (tržišnim i ekološkim) promjenama na produktivan i isplativ način. Hrvatska je tu sposobnost zadnji put uvjerljivo pokazala za vrijeme Domovinskog rata. Ponovno smo u ratu, ali ovaj put protiv nevidljivog neprijatelja. Ako smo pametni, iskoristit ćemo aktualnu krizu za clean (re)start našeg gospodarstva. Ne zaboravimo da ima puno onih kojima nije stalo do promjena i čija je jedina želja da se vrtimo na staro. Ipak, ponuda ministra Marića je na stolu.

Za hrvatsko gospodarstvo je ovo posljednja prilika za opstanak. Mnoga upozorenja i prilike za preokret su propuštena. Tako je među ostalog 2. srpnja 2013. HDZ organizirao prijem za svoje vodstvo i diplomatski korpus povodom ulaska RH u EU. Glavni govornik je bio tadašnji predsjednik njemačko-hrvatske gospodarske komore. Tema je bila gospodarske perspektive Hrvatske uoči ulaska u EU. Ključne poruke su bile sljedeće:

„Dobro zamišljene strateške vizije naglašavaju po čemu će se vlastito gospodarstvo razlikovati od ostalih konkurenata. Iz toga slijedi prijedlog strateške vizije za hrvatsko gospodarstvo: Hrvatska je u 2022. godini vodeća tranzicijska zemlja unutar Europske Unije po uvjetima poslovanja. Kao mala, ali dinamična zemlja u geografskom srcu Europe, domaćim i stranim gospodarstvenicima nudi stabilan pravni okvir, konkurentne cijene rada i jedinstvene transparentne porezne stope. Gospodarskom sustavu na usluzi stoji djelotvorna administracija koja je usredotočena na kontinuirano poboljšanje uvjeta za gospodarstvo, kako bi ono izgradilo i osiguralo svoju konkurentnost na svjetskom tržištu.“

Hrvatska iz postojećih prednosti i potencijala mora izgraditi svoju industrijsku strukturu budućnosti. Hrvatska je zaobiđena u investicijskim ciklusima koji su se proteklih 20 godina događali u srednjoj i istočnoj Europi. Novi veliki investicijski ciklus u regiji nije na obzoru. Pogotovo mega-investicijske projekte nije realno očekivati. Nadalje, Hrvatska nema (više) prepoznatljivu industrijsku tradiciju. Stoga i nije očekivano da će se (strani) investitori ‘’zalijepiti’’ na postojeću tradicionalnu industriju. Tim više što Hrvatskoj ne bi trebalo biti u interesu pozicionirati se kao destinacija za jeftine Lohn poslove. Gospodarska politika mora voditi računa o tome da se u lancu stvaranja dodatne vrijednosti što veći dio aktivnosti događa upravo u Hrvatskoj. Vodeći se navedenim načelima, dolazimo do sedam strateških industrija Hrvatske: logistika, energija (iz alternativnih obnovljivih izvora), voda, turizam 2.0, poljoprivreda i drvo, malo i srednje obrtništvo/poduzetništvo i obrazovanje.

Da bi upravljanje hrvatskim gospodarstvom na temelju osnovnih principa strateškog upravljanja bilo uspješno, potrebno je pridržavati se u gospodarskoj praksi dokazano kritičnih faktora za uspjeh:

• Nacionalni konsenzus oko strategije, fokus na bitno, upornost i dosljednost u primjeni

• Pozitivna selekcija kadrova na svim razinama i u svim relevantnim sektorima prema sljedećim kriterijima: suvremeno znanje, sposobnost, međunarodno iskustvo, dokazani rezultati

• Provođenje sustavnog benchmarkinga glede troškova države i svih njenih subjekata

• Usporedba troškova države s drugim državama

• Postavljanje SMART ciljeva vezano za državne troškove (kratkoročno, dugoročno)

• Implementacija dokazano uspješnih mjera u smanjenju troškova države radi rasterećivanja građanstva i gospodarstva

• Konzekventna primjena sustava upravljanja učincima u poduzećima u državnom (su)vlasništvu s jasnim ciljevima, osobnim odgovornostima, vremenskim rokovima, bonusima i malusima

• Koncentracija (polu)državnih institucija koje kreiraju gospodarsku strategiju pod vodstvom ministarstva gospodarstva

• U državnom tzv. change managementu (upravljanju promjenama) zamijeniti retoriku koja se svodi na tješenje naroda kako ima zemalja koje su u još lošijoj gospodarskoj situaciji. Potrebna je nova koja glasi: bezuvjetna orijentacija prema najboljima. Takvo aktivno razvijanje pozitivnog natjecateljskog duha u građanstvu i u gospodarstvu će doprinijeti što bržoj realizaciji cilja da Hrvatska postane najbolja u za nju relevantnim gospodarskim segmentima.

• Kvantni skok u self marketingu (u inozemstvu)

Dobrih ideja i planova u Hrvatskoj nikada nije nedostajalo, ali od ideja i planova se ne živi. Uspješni poduzetnici koji stvaraju dodatnu vrijednost u Hrvatskoj to dobro znaju. Da je strateški plan bio pokrenut prije nekoliko godina, danas bi se hrvatsko gospodarstvo puno lakše snalazilo u krizi (vlastita proizvodnja i vlastite zalihe). Sada je na potezu Vlada koja svojim građanima konačno mora dokazati da je sposobna uspješno transformirati hrvatsko gospodarstvo kako bi ono pokrivalo vitalne potrebe naroda i konkurentnim proizvodima i uslugama postalo održivo uspješno. Pritom se ne smijemo zavaravati da smo jedina zemlja koja će donijeti odgovarajuće zaključke u ovoj globalnoj krizi i pokrenuti velike korektivne mjere te kompletno rekonstruirati svoje gospodarstvo. Imamo priliku da se u ovoj novoj utakmici postavimo pametnije nego dosad.