„Read read read read read read read everything you can read and

Learn learn learn learn learn learn learn everything you can learn

’Cause there is no tomorrow like today

And there is no today like tomorrow“

---

„Čitaj čitaj čitaj čitaj čitaj čitaj čitaj čitaj sve što možeš pročitati i

Uči uči uči uči uči uči uči uči sve što možeš naučiti

Jer ne postoji sutra kao danas

I ne postoji danas kao sutra“

Gordon James Gano

„Nisu naši učenici na PISI bolji nego su ostali lošiji“ (Mirela Lilek u Jutarnjem listu)

„Gradnja 10 novih crkava u zamjenu za Maksimir“ (Goran Penić u Jutarnjem listu)

Jad hrvatske zbilje u dva novinska naslova. Domovina, navodno socijalna država, u kojoj je država – barem prema Ustavu – odvojena od vjerskih zajednica, bavi se gradnjom stadiona i crkvi. Ne samo središnja vlast, HDZ-ova, već i zagrebačka, zeleno-lijeva. Naša društvena stvarnost, očito, ni na kojoj razini ne počiva na temeljnom aktu našeg društva. Tako se čini kad se vlast bavi onim što joj nije zadaća, a ne, recimo, obrazovanjem, koje je ustavna kategorija, smisao države. PISA istraživanja to potvrđuju – ne mjeri se napredak naših mladih, obrazovanje stoji. Unatoč svim izmjenama zakona, a Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi mijenjan je petnaestak puta, ništa se nije promijenilo. Barem ne nabolje. A, pretpostavljate, u proceduri je još jedna izmjena. Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti donesen prošle godine katastrofalno je loš, koristan možda samo privatnim poduzetnicima u obrazovanju. No zato su preduvjeti za građevinu glupog naziva „nacionalni stadion“ – jer beton je valjda Hrvat – žurno uspješno ostvareni nužnošću usporedivom s onom izgradnje nasipa pred nadolazećom poplavom ili brzinom vožnje hitne službe. I kao da to nije dovoljno, u paketu s „nacionalnim stadionom“ prošli su i lokacijski aranžmani za deset vjerskih objekata. Efikasnost za pet.

Da ne bude zabune ili zablude, građevinsko-sportsko-klerikalni aranžmani prošlih tridesetak godina nisu rijetkost. Javnost ih povezuje s mandatima HDZ-ove većine, a ne bi ih se postidjeli ni Most i Domovinski pokret. No da „ruke“ HDZ-u daje samozvana „zeleno-lijeva“, „progresivna“ politička opcija, podržavana od navodno „socijaldemokratske“ partije – to je sasvim nova dimenzija političkog kiča.

Od samog početka Tomaševićeva angažmana oko izgradnje maksimirskog stadiona, stvar mi se činila posve iracionalnom. Zašto? Pa oni koji podržavaju Možemo i SDP, koji su glasali za gradsku vlast, zacijelo nisu stadion smatrali neodgodivim prioritetom Grada. To su im, možda, bila pitanja zbrinjavanja otpada, isključivanja prometa iz centra i forsiranja biciklističke infrastrukture, izmještanja hipertrofiranih terasa kafića. Ili, svakako, obrazovanje. A ne izgradnja stadiona i vjerskih objekata. Konačno, oni su se i borili protiv izgradnje crkve na Savici, a pitanje stadiona spominjali samo uz uvjetovanje demokratizacije odlučivanja u Dinamu. No politički uspjeh iznjedrio je „pragmatičnu“ promjenu prioriteta: gradska vlast sad „gura“ stadion i bavi se građevinskim mešetarenjem. Za hramove. Promjena paradigme kao i kod mitske borbe protiv garaže u Varšavskoj: promjenama prometne signalizacije „omražena“ garaža dobila je privilegij zasebne trake.

Ne zanima me zapravo zašto je tako, dovoljno sam bestidan da ne očekujem filozofsku istinu u odgovoru na pitanje zašto su lijevi, novi, progresivni, sami sebe sveli na populističko-tradicionalistički obrazac kruha i igara, sportskih borilišta i oltara i izdali očekivanja dobrog dijela onih koji su ih podrškom doveli na vlast. Ništa neće promijeniti ni odgovor na pitanje zašto su pristali na igru po pravilima Andreja Plenkovića: da li zato što mu moraju podilaziti radi pomoći u rješavanju otpada ili samo ne znaju drugačije? Možda je populizam prevare bio već u predizbornim obećanjima. Kao što je i sad. Ili zato što je u našoj politici jedini ideal zbrinuti se političkom sinekurom na još četiri godine pa je svaku ideju i stav u tu svrhu valjano i izdati? Ne. Za objašnjenja i obrazloženja, nakon što se tridesetak godina država i društvo ne mijenjaju, stagniraju ili i gore, nema potrebe. Nemamo vremena. Zanima me samo hoćemo li i kada prestati padati na blefere, odustati od biranja onih koji razočaravaju, sazreti da nas ne zavode hinjena obećanja i prozirno iščekivanje promjena? Sad dolazimo do naslova s početka. Zato je obrazovanje bitno. Zato PISA testiranje. I uspoređivanje. Jer kada obrazovanjem stvorimo slobodnomisleće ljude, tad će nam i demokracija i društvo biti bolji. A to se ne dobiva. To se ostvaruje, traži znanje, razumijevanje, svijest.

Uloga države u uređenju društva vječita je tema. Za političare, filozofe, znanstvenike. Konačno, i za građane je transformiranje društva djelovanjem države ključno, o tome se na izborima izražava stav, biraju vrijednosti. Demokracija je izbor načina osuvremenjivanja društva, (ne)prihvaćanja odgovora na to kako će se društvo odnositi prema fakticitetu promijenjenog okruženja kako ga nude politički akteri. No sagledavanjem društvenog prioritiziranja crkvi i stadiona, valja nam zaključiti koliko smo silno udaljeni od istinskog biranja. U nas su izborne dileme svedene na površnost, laži i obmane. Jedni nude povijesni ponos, državotvornost, domoljublje, drugi ravnopravnost, solidarnost, treći tradicionalni moral, borbu protiv korupcije. I svi znamo da je to pijesak u oči. Malodušan sam, politički cinizam živi mizantrop u meni, ali birali mi tradiciju, domoljublje, moral, ponos, ravnopravnost, modernost ili solidarnost, na kraju završimo sa stadionima i crkvama. Pa još navijamo u kockastom dresu, pijemo loše pivo, ispovijedamo grijehe.

Kako to prolazi? Jednostavno. Ništa nismo naučili u ovih tridesetak godina. Škole su nas slabo „naoružale“ kompetencijama za demokraciju. I to, očito, nije slučajno. Svim akterima političke scene nesnalaženje građana oko političkih izbora dobro služi, manipulacije radi. Zvuči kao mračna teorija zavjere, no našim političkim elitama odgovara da naše obrazovanje ne stvara demokratski kompetentne ljude jer tada im mogu nuditi niske strasti i loše emocije, reducirati očekivanja. Kako inače objasniti da uz sve HNOS-ove, Škole za život i ostale reformice ništa nismo promijenili.

Dvije su spone demokracije i obrazovanja. Znanje i svijest o demokraciji i ljudskim pravima. Drugo – refleksija. Obrazovanje stoji kao strukturalni preduvjet demokracije: pruža uvjete za slobodu i sigurnost, podržava osjećaj pripadnosti društvu, brusi vještine suradnje i suočavanja… Osposobiti kreativno, kritičko i refleksivno, a to je svrha obrazovanja, potiče demokratsko djelovanje. Samo tako, aktivnim demokratskim građanstvom, pojedinac prakticira središnje ljudsko pravo – bivanje subjektom, akterom, dionikom.

Kao temelj rekreiranja društvenog okruženja, sredstvo društvene intervencije, obrazovanje pobuđuje i ideološke odrednice. Je li to nepogodno? Ono je i samo ideologija. Socijalizacije modernosti. A tog idejnog se naši politički akteri plaše, boje se da glasači neće više pristajati biti objekt politike, već će se poželjeti subjektivizirati.

A što nama nude? Stadione, crkve i drugačiju državu. Onu koja će biti samo „upravljač očekivanjima“, eventualno „administrator siromaštva“. Bit je uvjeravati nas da nam trebaju upravo stadioni i crkve. Potom to ostvariti. Najizloženijima dati minimum samo da spriječe nered i kaos koji bi ih mogao smijeniti, dokinuti. Država i upravljači kao centar moći. Oni, a ne pojedinac i društvo, određuju što znači ispravno govoriti i misliti, pristojno se ponašati, prikladno ljubiti i voljeti, prihvatljivo postupati. Oni biraju. U takvoj državi vladati znači manipulirati i propisivati. Ograničavati, a ne slušati. Građani misle da biraju slobodu i ravnopravnost, a dobivaju stadione. Bore se za društvo znanja, a završe s crkvama. I sve to samo da „oni“ opstanu.

No možemo birati. Možemo, kao mnogi, izabrati promjenu svog društva za irsko. Ali vrjednije bi bilo što skorije izabrati mijenjati društvo. To mogu političari, ali možemo i mi. Kao, recimo, Sara Terzić, dobitnica Volonterskog Oskara. Samo treba biti aktivan. Obrazovati i obrazovati se.