„Uvek sam želeo da osetim dodir

Novac u rukama

Lepljiv od znoja i masan od krvi

Novac u rukama

Voli ne voli me voli ne voli me

Novac u rukama

Kupi me, prodaj me

Kupi me, prodaj me

Novac u rukama“

Milan Mladenović

Prošloga tjedna pročitao sam da Hrvatska, nakon što je osnovala Ministarstvo demografije, promovira ideju osnivanja Europske agencije za demografiju. Posljednjih dana medijske sezone kiselih krastavaca Vladi kao naručeni dolaze tekstovi o tome da se zbog promijenjenih okolnosti naši europski gastarbajteri vraćaju kući. Bilo je i tekstova o preprekama za useljavanje potomaka „drevnih“ Hrvata iz Južne Amerike. Nadležni ministar svojim je komično-tragičnim intelektualnim faux pas-ima o demografiji osvojio priličnu medijsku pozornost. Demografija je postala važna tema u nas savršeno se uklopivši u društveno-političku maniru koja potvrđuje da se najviše bavimo onim čega nema. Moralom, poštenjem, društvenim vrijednostima, nacionalnim prioritetima, gospodarskim uspjesima. I, sada, demografskim poduzimanjima od kojih ne vidjesmo nikakvih pomaka u populacijskoj dinamici.

Zalaganje za poboljšanje demografske situacije vjerojatno jest jedna od najvećih političkih laži u nas. Zloupotreba je to zablude da mi, ovakvi kakvi jesmo, nešto ozbiljno oko demografskih kretanja i možemo učiniti. Skupe zablude. Sanjaju, naime, neuki u politici da će se nešto promijeniti ako produljimo trajanje roditeljskog dopusta. Hoće, ali nagore, jer će poslodavci zazirati od zapošljavanja mladih žena znajući da će ih u jednom času morati mijenjati na dulje vrijeme. Svaka rasprava o iseljavanju mladih ili odgađanju roditeljstva svede se na politička obećanja da će se više novca investirati u, recimo, poticanu stanogradnju. Kada kažem investirati, mislim spaliti, uludo potrošiti. Jer jedini koji od toga profitiraju jesu graditelji. I, možda, agencije za posredovanje nekretninama. Demografija, tema svih tema u nas, osim što predočava prave dimenzije populizma i intelektualne lijenosti političara, danas je i važna „vešmašina“ političkog novca koji se, navodno, ulaže za spas budućnosti nacije.

Prva važna stvar koju naše „elite“ ne shvaćaju jest da demografija nije tema od jučer. Stjepan Šterc, koji se počesto činio egzotičnom pojavom društvene scene, već desetljećima upozorava na to da neravnomjeran tempo demografske tranzicije mijenja starost i etnički sastav na cijeloj zemaljskoj kugli. Pa i u nas. Možemo o njegovim idejama misliti što hoćemo, no on se toga nije dosjetio jučer. I ne u dnevnopolitičke ili predizborne svrhe. Iako, demografija jest možda najsnažniji alat preoblikovanja političke zbilje. Za to vrijeme u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu polupriučeni ministri u maniri teleevangelista najavljuju čudesne lijekove za demografiju, jednako uspješne kao losioni protiv ćelavosti i tinkture za pomlađivanje.

Demografija je tema koja kod nas ne samo što završi u svjetonazorskom prepiranju nego tako i počinje. Navijački. Ozbiljne rasprave o fenomenu, utjecajima na političko ponašanje i institucijsko djelovanje – kao ni inače – nema. Ne, krenemo od toga da je mrska Jugoslavija zatirala svaki trag hrvatstva pa završimo na ideji zabrane abortusa jer će, valjda, „neželjena dječica“ biti čudesna panaceja preživljavanja hrvatskog političkog korpusa. Dok najavljujemo vrtiće i škole za djecu, propuštamo primijetiti utjecaj promjene demografske strukture na društveni i politički pejzaž. Recimo, gerontokracija smjenjuje demokraciju, pa bi oportunije bilo graditi groblja od jaslica, perspektivnije staračke domove od škola.

Ili, to da je u nas sve više stranih radnika snažnije služi kreiranju lažnih vijesti i raspirivanju retorike mržnje no društvenoj inkluziji. To može završiti samo u proizvodnji sukoba domicilnog stanovništva i migranata te u tome da će se iz zemlje iseljavati i strani radnici. Linearnost razmišljanja, s nacionalističkim političkim motivima, demografsku politiku svodi na kopiranje oblika demografskog inženjeringa koji su se već pokazali neuspješni u drugim državama. Još paradoksalnije, umjesto instinktivne reakcije djelovanjem na stope fertiliteta, ako je to u ostarjelom društvu uopće moguće, naša se obiteljska politika bavi definiranjem tko čini obitelj i pozivima na apage satanas deratifikaciju Istanbulske konvencije.

Cjelokupna politička koreografija demografski arlauče. Samo ne unisono. Optuživanjem pojedinih skupina za demografski slom i zalažući se za skupa besmislena rješenja politički akteri dijelove stanovništva pretvaraju u svoje klijente, a druge u „valutu za potkusurivanje“. Identificirajući neke društvene skupine kao korisnike ekonomskih dobara i usluga, a druge kao njihove žrtve, „politička demografija“ svodi sve na borbu za glasove. Ne i ljude. Nije cilj aktivno građanstvo koje gradi res publicu, nego zamazati oči i iskoristiti to da se dosegne vlast. A ta toksična demografija ne može uspjeti ni u čemu do perpetuiranja društvenih sukoba i potrošnje proračunskog novca.

Mi nikako da dođemo do ključne spoznaje zašto demografski propadamo. Naravno, i ne pitamo se, iskreno, zašto mladi iseljavaju ili zašto je fertilitet nizak. Ne pada nam na pamet da to nije zaseban fenomen, nego simptom bolesti društva, posljedica pogrešnih političkih odluka. Demografija nije problem sama po sebi, nego pokazatelj značajnih deficita u državi i društvu.

Kako okončati demografske muke? Graditi „normalno“ društvo, funkcionalno, ono u kojem građani vide smisao države i sudjeluju u društvu! Teže je pitanje kako to učiniti. Jednostavnije je reći što tome sigurno ne doprinosi. Recimo, shvaćanje da je Marko Perković Thompson suvremeni guru, koncert u Imotskom novi Woodstock, a mladi pjevači ustaških poskočica bitnici i buntovnici bez razloga jednako pomaže demografiji kao i imbecilno poimanje da je „Za dom spremni“ gotovo slogan nove seksualne revolucije. To svakako ne pomaže. Poticaji poljoprivredi koji rastu, a poljoprivredne je proizvodnje sve manje, isto ne zvuče dobro. Kao što ni izgradnja korumpirane države nije recept za uspjeh. Ako ništa, zbog toga što tu caruje porezni sustav koji opterećuje one koji mu se ne mogu oprijeti pa se ljudi koji u šoping idu u Brežice ili Muggiu jednostavno zapitaju ne bi li ondje bilo povoljnije i živjeti kad ondje već kupuju. (Turisti koji u Hrvatsku ne dolaze to su već shvatili.) Ili, da spomenem i „demografsku mjeru“ snižavanja praga i povećanje iznosa doplatka za djecu – potez je to osmišljen radi stvaranja političkih vazala. Jer da bi se nešto uistinu promijenilo, treba redefinirati cilj i svrhu poreznog krvotoka – danas je to „namirenje“ zaslužnih i perpetuiranje status quoa parazitske države – a tek potom bi trebalo rekonstruirati porezne oblike i terećenja da bi se njima mogle graditi institucije socijalne države.

Konačno, možda bi najjednostavniji recept bio da naši politički upravljači rade što manje jer ionako malo toga znadu, pa je bolje da nam se ne dokazuju. Nažalost, onima koji su u politiku ušli (ili su „dovedeni“) da bi činili usluge lakše je raditi mnogo nego se uzdržavati. A demografska instantna rješenja savršen su politički bućkuriš za političku potrošnju proračunskih para.

Danas, 13. kolovoza, četvrta je godina nedostajanja Josipa Kregara. Ne fali samo obitelji, prijateljima, znancima. Kao sveučilišni nastavnik, pravnik i sociolog, mudar čovjek, stručnjak, znanstvenik i znalac, nedostaje upravo u razotkrivanju najbanalnije političke prostitucije kakva je i zloraba demografije u interesne svrhe. O temi nevjerojatnog intelektualnog komešanja u glavama bespametnih diletanata znao je reći mnogo. Njegove fenomenalno slikovite metafore i kontekstualizirane citate teško je ponoviti. Jednom je izveo sjajnu formulu vlasti u nas; kazao je da se radi o umnošku arogancije i ignorancije s ohološću i neznanjem. Konačni je rezultat uvijek jedan te isti, kao što svi znamo: nesposobnost na kvadrat! Uvjereni da biramo najbolje, dobivamo arogantne neznalice, ohole diletante. Demografija je baš takva tema, okuplja te i takve. Ne mislim tu na demografe znanstvenike, one koji su se posvetili ozbiljnom raščlanjivanju jednog od ključnih suvremenih fenomena. Ne, govorim o kojekakvim političkim populistima, ograničenim kokošarima koji demografiju koriste samo za privlačenje pažnje i unovčavanje „političkog čeka“. Karikirajući Matoša, i dok je populizma, bit će i demografije, žao mi je samo što je jako malo onih koji to ozbiljno razotkrivaju. Mnogo je više onih koji to ozbiljno zlorabe.