Od kada je svijeta i vijeka, porezi i porezno opterećenje na strani davatelja poreza i poreznih potreba na strani onih koji ga ubiru nezaobilazna je tema svakog dionika, od građana do političara, odnosno vlastodržaca. Kvalitetu života građana neke zemlje između ostalog čini i standard, odnosno kupovna moć kojom svoje potrebe i potrebe obitelji može podmirivati iz redovnih priljeva. Kako svi nisu jednaki ni u čemu pa tako ni u primanjima, nužno se uvijek koncentrirati na prosjek, odnosno izračunati kvalitativni minimum onoga što smatramo nužnim. Kako bi građanin imao primanja, pretpostavka je da je zaposlen, što znači da postoji poslodavac. Za poslodavca je pretpostavka da organizacijom i radom svojih zaposlenika ostvaruje veće prihode od rashoda, čime se stvara dobit koja se može upotrijebiti i za daljnji rast i nova zapošljavanja. Da bi poslodavac mogao poslovati, mora postojati neka regulativa koju određuje zajednica kao što su općina/grad pa sve do države. I za jedne i druge nužno je postojanje obrazovanja, socijalne skrbi, zdravstvene skrbi, opće sigurnosti i reda, pravosuđa, zakonodavstva, dostupnosti hrane i vode, energenata itd. Što sve skupa bolje funkcionira u simbiozi, time je kvaliteta života bolja. Da bi to moglo funkcionirati, nužno je da svi oni koji stvaraju dodanu vrijednost kroz usluge i proizvode i plasiraju ih na tržište na kojemu prihoduju plaćaju poreze, čime osiguravaju prihode i onima koji ne funkcioniraju na tržištu, odnosno žive „na račun drugih“. Oni koji ne plaćaju poreze (i doprinose) spadaju u tzv. sivu ekonomiju koja je zapravo „rak“ rana svake tržišne ekonomije jer narušava poštenu tržišnu utakmicu i dovodi sve one koji posluju u lošiji položaj. Ne samo to, nego kad se jasno vidi da siva ekonomija funkcionira i to čvrsto, onda lagano svi gledaju na koji način i kako će dio te sive ekonomije uzeti k sebi jer ako je dobro njima, zašto ne bi bilo dobro i nama (stara je uzrečica).

Kako bi zajednica dobro funkcionirala i svojim građanima omogućila bolji život nego što je to u nekoj drugoj zajednici, osmišljava čitav spektar načina poreznog opterećenja, uz sva moguća pojašnjenja da je to najbolje što se može i mora. Poreza nikad dosta onome kome je namijenjen, a poreza nikad previše onima koji ga moraju plaćati.

Najbolji je porezni sustav onaj koji je jednostavan i onemogućava sivu ekonomiju, koji je provediv, koji potiče učinkovitost i efikasnost, kojem se stimuliraju uplatitelji kroz benefite koje će ostvariti indirektno, porezi koji su lako predvidljivi, koji se ne mijenjaju svako malo, porezi koji su ravnopravni za sve, a najviše od svega toga kad se vide rezultati upravljanja svim tim prikupljenim sredstvima za dobrobit onih koji poreze plaćaju. Porezi ne smiju biti teret koji će se izbjegavati, nego obveza koju će svi poštovati. A kako to postići?

Svako povećanje neto primanja povećat će potrošnju i prihode od PDV-a, pa i prihode od dobiti, a na državi je da to pravedno rasporedi

Od kada znam za sebe provedeno je bezbroj poreznih reformi, ali ako sam dobro analizirao sve su imale zajednički nazivnik, a to je mijenjajmo sve na način da se ništa ne promijeni. Pogotovo ne da se pojednostavi. U sljedećem primjeru iznijet ću promjene koje bi rezultirale jednostavnošću, rasterećenjem svih (ili skoro svih), a u konačnici jednake ili veće prihode zajednici.

Porezni sustav u Hrvatskoj (i u većini ostalih država) čine tri ključna poreza. Porez na dodanu vrijednost (PDV), porez na dohodak i porez na dobit. Svi ostali porezi su naslonjeni na ova tri ili imaju isti izvor.

PDV je ključni porez koji proizlazi iz primopredaje usluga ili roba do krajnjeg kupca (potrošača) koji ga više ne može potraživati natrag. Pojednostavljeno to možemo nazvati potrošnjom s obzirom na to da jedino građani ne mogu PDV potraživati nazad. Trenutna stopa PDV-a iznosi 25% (što je ¼ ukupnog iznosa koji je potrošač dužan platiti prodavatelju).

Porez na dohodak je davanje koji proizlazi iz dohotka (čitaj plaće) svakog zaposlenika, što znači da je neto primanje tim manje što je porez na dohodak (sa svim izvedenicama, npr. prirez i ostalo) veći. Razum govori da što je neto plaća manja, to će biti manja potrošnja, odnosno ukupno prikupljeni PDV. Stopa poreza na dohodak (uključujem i prirez) je višestruka i ovisi o visini dohotka, osobnom odbitku, boravištu itd. Dragi Bog može znati unaprijed koliko će se toga prikupiti (osim ravnamo li se po prošlom mjesecu ili tromjesečju).

Porez na dobit pripada poduzećima, odnosno nakon eventualnog podizanja vlasnicima udjela/dionica. Atraktivnost neke države za ulaganja (naročito je popularno govoriti o stranim) poistovjećuje se s niskom stopom poreza na dobit jer će time privući ulagače u odnosu na neke druge zemlje. Da bi se profit ostvario, potrebno je da rashodi budu manji od prihoda. Bruto plaće zaposlenika spadaju u rashode, što znači da poslodavac mora voditi računa o ukupnom tom trošku. Poslodavcu je važno da su mu zaposlenici zadovoljni i da imaju plaće koje zadovoljavaju njihove potrebe. Eto sad komplikacije. Čim su veći porezi na dohodak, time je trošak poslodavca veći u slučaju da želi isplatiti veći neto. Povrh poreza na dohodak postoje i doprinosi na plaće (zdravstveno osiguranje), a toga ću se dotaknuti naknadno. Logično, što je manja prijava bruto plaće, to je manji trošak jer ionako „puno toga“ ne ide radniku. Eto problema i prvog razloga da se poslodavci stavljaju u kategoriju „lopova“.

‘Sadašnji način oporezivanja prema kojem onaj tko ima višu bruto plaću plaća više poreza, nije pošten jer su to najčešće visokoobrazovani ljudi, stručnjaci, liječnici i svi drugi koji daju dodanu vrijednost društvu’, ističe Darko Pappo. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Gdje je rješenje? Hajdemo zamisliti da su stope tih triju poreza iste. Neka budu u ovom slučaju sva tri poreza 25%.

Dakle, u ovakvom primjeru za PDV se u poreznoj stopi ne mijenja ništa, ali u očekivanom rastu apsolutno prihodovanog iznosa se mijenja na bolje.

Određivanjem stope poreza na dohodak na 25% (mirovinsko osiguranje i lokalna zajednica) za sve jednako ostavlja se više neto dohotka radniku, što ne povećava trošak poslodavcu, a dobije zadovoljnijeg radnika. Neki će reći da tu nema socijalne pravde, no sadašnji način oporezivanja prema kojem onaj tko ima višu bruto plaću plaća više poreza nije pošten prema njima i nije dobar jer su to najčešće visokoobrazovani ljudi, stručnjaci, liječnici i svi drugi koji daju dodanu vrijednost svakom društvu. Jedinstvena stopa doprinosi pozitivnim demografskim kretanjima, umanjenju fluktuacije tih visokoobrazovanih u koje je uloženo puno kroz obrazovni i zdravstveni sustav da odlaze drugima. Tko gubi? Čini se na prvi pogled da gube oni poslodavci koji zapošljavaju radnike s izrazito niskim plaćama jer sada plaćaju manje (postojeći sustav ih stimulira da su osnovice male) i čini se da je manje sredstava za lokalnu zajednicu (prirez), no svako povećanje neto primanja povećat će potrošnju, odnosno prihode od PDV-a, pa i prihode od dobiti (zbog veće potrošnje odnosno obrtaja) pa je na državi da to pravedno rasporedi.

Isto tako, na prvi pogled za stopu poreza na dobit od primjerice 25% mnogi bi rekli da je destimulirajuća ili neatraktivna za ulaganja. Svrha ulaganja u kapitalizmu je povrat na uloženi kapital, što znači da svatko tko želi ulagati ima interes da uloženo vrati u što kraćem vremenu. Ta brzina povrata ovisi od industrije do industrije, a naravno i o drugim pa i globalnim političkim situacijama. Kako bismo tu neatraktivnu stopu učinili atraktivnom, možda treba razmisliti da se ulagače (poslodavce) oslobodi plaćanja poreza na dobit do visine primjerice trostrukog uloženog temeljnog kapitala. U stvarnosti bi to značilo ako uložite u tvrtku 2.654,46 € (odgovara oko 20.000 HRK) temeljnog kapitala, znači da bi ostvarena dobit do kumulativno (kroz jednu ili više godina) do visine od 7.963,38 € (odgovora 60.000 HRK) bila neoporezovana, odnosno stopa bi bila 0. Logično, što je temeljni kapital veći, to bi i kumulirani iznos dobiti bio bez poreza, a nakon dostignutog iznosa porez na dobit bio bi isti kao i ostala dva poreza u ovom primjeru, odnosno 25%. Dakle, vratio si svoje jer sam ti ja to omogućio (država) pa sad pošteno dio buduće dobiti podijeli sa mnom (državom).

Određivanjem stope poreza na dohodak na 25 posto za sve jednako ostavlja se više neto dohotka radniku i ne povećava trošak

Gdje je „keč“? Pa kad su stope izjednačene, onda se sivoj ekonomiji ne isplati da bude siva i da bude predmet pravnog postupaka i kažnjavanja jer kako god se troškovi okrenu, trošak odnosno odljev sredstava bilo u sivoj bilo u pravoj ekonomiji je isti. U okolnostima kad je svima omogućeno jednostavno poslovanje, kazne za one koji to krše morale bi biti osjetne pa se ne isplati raditi na „sivo“ ili na „crno“.

Da se vratim na poreze na plaće ili zdravstveni doprinos koji trenutno iznosi 16,5% na osnovicu za doprinose na plaću. Ovaj doprinos (porez samo drugog naziva) plaća poslodavac. Dakle, što manja osnovica, to manji iznos odnosno manji trošak, a i manji prihod sustava. Zdravstveno osiguranje u našoj zemlji je socijalna kategorija dostupna svima pod jednakim uvjetima i načelno besplatna. Za tu jednaku uslugu, često nedostupnu u potrebnim rokovima, svi ne plaćaju jednako, a porastom troškova cijelog zdravstvenog sustava taj se porez povremeno povećava.

Zar ne bi bilo jednostavnije odrediti tzv „flat“ iznos zdravstvenog osiguranja za svakog zaposlenog jer to ionako plaća poslodavac? Kao primjer navodim visinu od npr. 1€/radni sat, što znači da bi za svakog zaposlenika neovisno o visini plaće taj doprinos bio prosječno 174€/mjesečno, što znači da za oko 1.600.000 zaposlenih mjesečni iznos prihoda zdravstvenog osiguranja iznosi 278,4 milijuna eura ili 3,341 milijardu eura godišnje (25,171 milijardu kuna). Ovako je iznos vrlo predvidljiv i svakim novim radnim mjestom (sjetite se navedenih poreznih stopa i pojednostavljenje i poslodavcima i posloprimcima kao podrška novom zapošljavanju) raste i prihod za zdravstveno osiguranje. Ovakav način bi opteretio malo više sve poslodavce koji svojim radnicima isplaćuju manje od 1054 € (7945 HRK) bruto plaće, a sve ostale preko toga bi rasteretio. Znači da bi poslodavcima koji bi se odlučili povećati bruto plaću na taj iznos ili iznad tog iznosa trošak ostao isti ili čak manji. Za istu uslugu ista cijena za sve. Svrha i cilj zdravstvenog sustava je da raspoloživim sredstvima pruži optimalnu uslugu svojim korisnicima, tj. pacijentima, odnosno da stopa i vrijeme izlječenja budu veći, odnosno brži. Poanta je da veće plaće ne prikazujemo kao „zločin“ koji treba kazniti, nego da je i u Hrvatskoj moguće pratiti donekle standard razvijenih zapadnih zemalja.

Sve je prikazano na vrlo jednostavan način i iziskuje detaljnu analizu, ali i na ovaj način sasvim je jasno da zaslužuje pažnju i pokretanje te analize. Tko zna može, tko može hoće, a tko hoće i napravi.