Živimo u vrlo izazovnim vremenima. Veliki rat gotovo u srcu Europe, duboko poremećeni globalni odnosi, posljedično ekonomska kriza praćena inflacijom, prijetnje recesijom, a sve pojačano nezapamćenim prirodnim katastrofama za koje još uvijek nismo sigurni jesu li rezultat povijesnih klimatskih ciklusa ili trajnih klimatskih promjena. U takvim uvjetima novih i dubokih neravnoteža i nestabilnosti u globalnim okvirima, naša zabrinutost koncentrira se na ključne procese u Hrvatskoj koja nije otok i koja ne može ostati izolirana od utjecaja izvana. Također, naša zabrinutost vezana je i za odgovor hrvatske politike na sve spomenute izazove.

Recentna ekonomska kriza obilježena je visokom inflacijom i padom životnog standarda velike većine hrvatskih ljudi. Inflacija je doslovno napravila nered i duboko poremetila odnose u raspodjeli. Rezultat je novo duboko socijalno raslojavanje i produbljivanje nejednakosti u društvu. Na jednu stranu, rastu profiti firmi, a ni država i njen proračun nisu ostali kratkih rukava. Za razliku od građana koji su gubitnici, bilo da je riječ o radnicima i njihovim plaćama, umirovljenicima i mirovinama ili pak onim najugroženijim, socijalno potrebitim ljudima.

U zadnjih sedam godina cijene su porasle kumulativno za 29,6%, a samo u zadnje dvije i pol godine za 24,1%. BDP je u tih sedam godina porastao realno za oko 25%, što i nije tako loše te Hrvatsku stavlja u gornju polovicu EU zemalja.

Međutim, profiti oko 140.000 poduzetnika – obveznika poreza na dobit – narasli su u sedam godina realno preko 80%. I ne bi to bio problem u nekim normalnim okolnostima kada bi radnici u tim firmama bilo solidno plaćeni ili kad bi dobar dio te uvećane dobiti bio reinvestiran u rast i razvoj poduzeća. Također, ne bi bio problem da je taj rast profita bio rezultat stvarno veće efikasnosti poduzeća, realnog rasta proizvodnje i izvoza, a ne pukog pumpanja cijena, što je u velikoj mjeri obilježilo zadnje dvije godine. Indikativno je da je u 2022. dobit prije oporezivanja prvi put u sumi bila veća od sume svih neto plaća isplaćenih radnicima u tim istim firmama, a da je prosjek tih plaća za oko milijun radnika koji tamo rade bio svega oko 6900 kuna ili gotovo 1000 kuna manji od prosjeka svih plaća u Hrvatskoj. Nažalost, podaci FINA-e pokazuju stagnaciju investicija u tim firmama, pa se opravdano postavlja pitanje gdje ta dobit u konačnici završava.

Profiti oko 140.000 poduzetnika narasli su u 7 godina realno preko 80 posto i ne bi to bio problem kad bi radnici bili solidno plaćeni

Inflacija je izuzetno pogodovala i rastu prihoda državnog proračuna, posebno kroz rast prihoda od PDV-a i poreza na dobit, pa su i rashodi države rasli iznad rasta BDP-a, oko 33% realno.

Na drugu stranu, prosječna plaća u Hrvatskoj nije pratila rast BDP-a, proračuna i profita poduzetnika te je porasla realno u sedam godina za samo 18%. Slično, prosječna starosna mirovina porasla je realno samo oko 14%, uključujući i zadnje veliko usklađenje. U zadnje dvije i pol godine i plaće i mirovine izgubile su na kupovnoj moći i realno padaju. Kada gledate da je tzv. “umirovljenička inflacija” i dvostruko veća od službene inflacije zbog specifične strukture potrošnje umirovljenika u kojoj prevladava hrana s rastom cijena od preko 40%, ili npr. režije i lijekovi s također visokom stopom rasta cijena, onda je položaj umirovljenika dodatno ugrožen.

U ovakvim uvjetima se opravdano postavlja pitanje, prvo, je li dovoljno to što aktualna vlada čini u borbi s inflacijom. Odnosno, jesu li dovoljne vatrogasne mjere, jednokratne subvencije, privremeno zamrzavanje cijena ili helikopterski novac koji vlada s vremena na vrijeme “prospe” iz poprilično izdašnih, istom tom inflacijom “nabildanih” proračunskih, poreznih prihoda? U konačnici, najviše zabrinjava što inflacija u Hrvatskoj pokazuje veliku žilavost, pa i dalje imamo drugu najvišu stopu u EU-u.

Drugo pitanje je treba li se miriti s trajno poremećenim odnosima i neravnotežama? Kakva je perspektiva hrvatske ekonomije i društva ako se nastavi ovako snažan trend raslojavanja, ako ćemo i dalje imati iznadprosječno visoke cijene i troškove života u EU okvirima, a da će ljudi u Hrvatskoj imati 2-4 puta manje plaće i mirovine u odnosu na najrazvijenije EU članice? Treba li podsjećati da smo po BDP-u po glavi stanovnika, po visini plaća ili po visini mirovinama među tri do četiri zemlje na samom začelju EU članica.

‘Indikativno je da je u 2022. dobit prije oporezivanja prvi put u sumi bila veća od sume svih neto plaća isplaćenih radnicima, a podaci pokazuju stagnaciju investicija u firmama. Gdje onda dobit završava?’ pita se Branko Grčić. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL

Što možemo očekivati u odnosu na cilj konvergencije prosjecima razvijenosti EU-a ako najveće i najsnažnije tvrtke i banke repatriraju profite svojim vlasnicima u inozemstvu, a privatne investicije u Hrvatskoj godinama dramatično stagniraju!? Uostalom, to se vidi i po stanju u bankarskom sektoru. Štednja raste, a kreditna aktivnost, osobito prema poduzetničkom sektoru, raste puno sporije. Tome ne pomaže niti recentni rast kamata na kredite poduzetnicima. Višak likvidnosti se gomila na računima banaka, a politika Europske središnje banke je omogućila tim bankama da ubiru lijepe kamatne prihode na svoje depozite kod HNB-a. I to po kamatama od 3,75%, dok iste te banke građanima nude na njihove depozite tek 0,2% i nešto više na oročene. Nestvarno zvuči, banke iz kredita građanima uprihode godišnje preko 800 milijuna eura kamata, a građanima isplate kamate na štednju u iznosu od svega 30-ak milijuna eura. Nestvarno zvuči i da će ove godine HNB isplatiti oko 460 milijuna eura bankama, novac koji je u najvećem dijelu trebao završiti u državnom proračunu i poslužiti, na primjer, da se odmah starosne mirovine u Hrvatskoj dignu za 10-ak posto. Nažalost, i taj novac će završiti u inozemstvu, kod stranih vlasnika banaka u RH.

Često čujemo nabrajanja vladinih dužnosnika o uspjesima trenutne vlade, o tome kako su postignuti svi strateški ciljevi, vjerojatno misleći na ulazak u Schengen i uvođenje eura, pri čemu se upravo zanemaruju prethodna pitanja, među kojima prioritet ima rast životnog standarda, odnosno rast plaća i mirovina, dostojanstven život, socijalna pravda i osjećaj zadovoljstva naših ljudi, a što mora biti prvi i trajni strateški cilj trenutne i svih budućih vlada.

Što se tiče aktualne borbe s inflacijom, nije dovoljno samo sanirati posljedice, već se postavlja pitanje što je dominantni uzrok. Kada gledate krivulju inflacije u zadnje dvije i pol godine, onda se jasno vidi da tu postoje dvije faze. U prvoj fazi, do proljeća prošle godine, inflacija u Hrvatskoj bila je gotovo ista kao i u EU-u, što pripisujem činjenici da je energetski šok jednako djelovao na sve članice EU-a. No od proljeća prošle godine događa se skok i cijene u Hrvatskoj rastu brže nego u EU-u.

Tek u proljeće 2023. guverner Vujčić tvrdi da je dominantni uzrok inflacije u 2022. rast profitnih marži. Međutim, sve do danas nije bilo adekvatne reakcije ni Vlade ni HNB-a, iako je taj tzv. ‘’greedflation’’ ili “inflacija pohlepe” zasigurno prisutna u velikoj mjeri. Turistička potražnja dala je samo vjetar u leđa inflaciji. U ugostiteljstvu su cijene kumulativno, od početka inflacije, rasle preko 50 posto. U isto vrijeme, rast cijena prehrambenih proizvoda iznosio je kumulativno preko 35 posto.

‘Umirovljenička inflacija’ dvostruko je veća od službene inflacije zbog specifične strukture potrošnje umirovljenika

Irski Odbor za zaštitu potrošača i tržišnog natjecanja sustavno prati ponašanje trgovačkih lanaca kako bi se izbjeglo kartelsko ponašanje i dizanje cijena iznad rasta troškova inputa. Pitaju se kako to da su profitne marže nekih lanaca u Irskoj puno veće nego što su marže istih tih kompanija u domicilnim zemljama. Čak pripremaju poseban zakon o izvještavanju o profitu i profitnim maržama te izravno “prijete” s porezom na ekstra profit. Isto bismo se mogli zapitati i mi u Hrvatskoj.

Ovaj recentni pokušaj Vlade da dovede trgovce za stol je potpuno zakašnjela reakcija, a način i instrumenti djelovanja poput aktualnog administrativnog ograničenja cijena vrlo ograničenog broja proizvoda ne obećavaju nikakav uspjeh u suzbijanju inflacije. Zapravo, ide se na mlin trgovcima koji bi ionako nakon turističke sezone i očekivanog pada potražnje korigirali cijene naniže.

Prava je sreća da visoka inflacija ipak ne može trajati vječno. Njezin razarajući utjecaj na kupovnu moć građana u konačnici će smanjiti potrošnju. Okončanje turističke sezone također će djelovati na pad potrošnje. Ulazimo u fazu da pad potrošnje poduzetnici ne mogu više tek tako nadoknaditi rastom cijena.

Hoće li to dovesti do recesije? Slično kao što se to već događa u nekim EU članicama, kao što su naši značajni vanjsko-trgovinski partneri poput Njemačke, Italije ili Austrije. Do sada nas je iznad vode držala turistička sezona i izvoz usluga, ali niz je pokazatelja koji govore da dolazi do usporavanja hrvatske ekonomije. Industrijska proizvodnja i izvoz roba su u padu. Konačni podaci o uspješnosti turističke sezone se tek očekuju. Investicije se drže isključivo na valu javnih investicija, a ne privatnih, a sve to zahvaljujući izdašnim EU fondovima. No u konačnici i da se dogodi usporavanje i plitka recesija, ona ne može i neće biti tako razarajuća po hrvatske građane, njihovu kupovnu moć i životni standard kao što je u zadnje dvije i pol godine bio učinak inflacije.