Yuval Noah Harari nedavno je mitove ustoličio na pijedestal najviših ljudskih dostignuća. Po njegovom čvrstom uvjerenju, upravo je vjerovanje u nepostojeće stvari pretvorilo životinje, koje se ničim posebno ne izdvajaju, u ljude. No kao i svaki ljudski alat, i mitovi se, umjesto za velika postignuća, mogu koristiti za destrukciju. Malo je mitova moćnih kao što je novac – stvar bez inherentne vrijednosti koju smo zbog povjerenja spremni razmjenjivati za nešto što ima upotrebnu vrijednost. Proces zamjene kune eurom tako nesumnjivo ima i mitsku dimenziju, koja je potakla kolektivnu imaginaciju i proizvela niz prepoznatljivih mitova, nekih i prilično destruktivne snage. Trenutno prednjače četiri „istine“ koje zvuče plauzibilno premda su sasvim netočne – o nespremnosti Hrvatske za euro, o superiornosti samostalne monetarne politike nad sudjelovanjem u kreiranju zajedničke monetarne politike, o izvjesnosti velikog porasta cijena u trenutku uvođenja eura – i konačno, o nespremnosti europodručja za Hrvatsku (za svaki slučaj, ako se ipak ispostavi da je sama Hrvatska spremna za uvođenje eura). Usto, koliko god ovaj mit bio kontraintuitivan – pojavila se i sumnja u motive HNB-a za požurivanje procesa uvođenja eura, koja je, pak, povezana s percepcijom da bi u europodručju HNB mogao “ostati bez posla”. Kako po Orwellovoj izreci mitovi u koje ljudi povjeruju imaju tendenciju postati stvarnost, važno ih je na vrijeme suočiti s pravom stvarnošću.

“Hrvatska nije spremna za euro.” Ovaj mit nije jednostavno dekonstruirati – jer iza njega ne stoji koherentna ekonomska argumentacija. Ali rečenica zvuči izvrsno onima koji ne mare previše za ekonomska objašnjenja pa je često koriste. Nespremnost se obično tumači kao preniska razina BDP-a po glavi stanovnika. Euro bi, prema tom mitu, otežao gospodarsko sustizanje razvijenijih članica, odnosno realnu konvergenciju. No realnu konvergenciju prati i nominalna konvergencija, odnosno postupno približavanje razine cijena, koje su u Hrvatskoj još uvijek trećinu niže od prosjeka europodručja. Hrvatska je proteklih desetljeća vrlo postupno konvergirala i prema prosječnoj razini BDP-a europodručja i prema prosječnoj razini cijena. Ti bi se procesi trebali nastaviti i ubuduće, što znači da će stopa inflacije i dalje biti nešto viša od prosjeka europodručja. Kada bi Hrvatska slučajno ubrzala realnu konvergenciju, u europodručju ili izvan njega, to bi povećalo i razliku među stopama inflacije. Zadržavanje monetarne samostalnosti u takvom bi scenariju prisililo središnju banku da dopusti postupno jačanje nominalnog tečaja kako bi ublažila kontinuirano snažnije inflatorne pritiske. Jedan vid nespremnosti veže se i uz strukturne niže kamatne stope koje bi mogle potaknuti pregrijavanje gospodarstva, inflaciju i kumuliranje makroekonomskih neravnoteža i bez realne konvergencije. A čini se da su održavanje viših kamatnih stopa i dopuštanje aprecijacije tečaja, koji bi u tom slučaju bili odgovarajuća reakcija monetarne politike u scenariju ostanka izvan europodručja, upravo suprotni onome što „euroskeptici“ imaju na umu kad spominju navodnu nespremnost Hrvatske.

“Važno je zadržati vlastitu valutu kako bi monetarna politika mogla reagirati na asimetrične šokove koji pogađaju domaće gospodarstvo.” Ovaj je mit utemeljen na ekonomskim teorijama i spoznajama jer monetarna politika u kratkom i srednjem roku obavlja vrlo korisnu stabilizacijsku funkciju. Mit dobiva na uvjerljivosti i kada se kao krunski argument u prilog očuvanju i jačanju monetarne suverenosti navede dugoročna tendencija smanjenja euroizacije financijskog sustava s udjelom kunskih sredstava koji se u bankama postupno primiče polovici ukupnih izvora. No sve provedene analize pokazuju da je hrvatski poslovni ciklus u velikoj mjeri usklađen s ciklusom europodručja. Usklađenost poslovnog ciklusa postupno raste kroz vrijeme, što ne iznenađuje imamo li u vidu veliku i rastuću gospodarsku i financijsku integraciju Hrvatske s europodručjem. Naravno, povijesna kretanja nisu čvrsto jamstvo budućnosti – ne može se sa sigurnošću tvrditi da Hrvatsku nikada neće pogoditi asimetričan šok. Pitanje je, međutim, bi li i samostalna monetarna politika mogla adekvatno odgovoriti na takve poremećaje. S druge strane, članstvom u europodručju HNB dobiva mogućnost “tiskanja” eura kako bi osigurao likvidnost u kriznim situacijama. Trenutno HNB može stvarati eursku likvidnost samo u onoj mjeri koliko to dopušta angažman dijela međunarodnih pričuva, što ograničava monetarnu politiku.

Kunski izvori sredstava banaka doista se kontinuirano povećavaju. Međutim, taj je porast isključivo rezultat rasta kunskih sredstava na tekućim i žiro računima – euri oduvijek čine preko 80 posto štednih i oročenih depozita. Kunska sredstva na tekućim računima uvijek su raspoloživa građanima i mogu ih u bilo kojem trenutku konvertirati u eure, što može proizvesti pravi “špekulativni napad” na valutu. Nakon izbijanja pandemije HNB je u svega nekoliko mjeseci potrošio 2,7 milijardi eura međunarodnih pričuva kako bi ublažio deprecijacijske pritiske koji su se pojavili jer su poduzeća i građani u visoko kriznoj situaciji mijenjali kunsku imovinu u eure. I zato samo smanjenje euroizacije ne znači nužno da se povećavaju “stupnjevi slobode” za monetarnu politiku, osobito u krizama, kad je monetarna politika najvažnija. Konačno, ne treba zaboraviti da domaće financiranje pruža tek djelomičnu sliku. Ukupan dug svih domaćih sektora u stranoj valuti, što uključuje i inozemni dug, sredinom ove godine iznosio je čak 522 mlrd. kuna ili 141 posto BDP-a. Nažalost, euroizacija je u Hrvatskoj prošla „točku bez povratka“. Nijedna zemlja od Drugog svjetskog rata naovamo u kojoj je „istočni grijeh“ dugotrajne inflacije i hiperinflacije dosegnuo razmjere kao u Hrvatskoj početkom 1990-ih, nije uspjela domaćoj valuti potpuno vratiti sve funkcije novca.

Guverner Vujčić ističe da će HNB nakon ulaska u europodručje početi u punom smislu koristiti vlasnička prava nad udjelom u Europskoj središnjoj banci. FOTO: NFOTO

„Cijene će jako porasti, što će narušiti životni standard građana.“ Ovaj mit manje spominju trenirani ekonomisti jer su svjesni da porast cijena nije ozbiljan rizik. Ipak, među dijelom “euroskeptika” iznimno je popularan iz vrlo jednostavnog razloga – izaziva najviše straha kod građana. Dok su drugi mitovi apstraktnije naravi, rast cijena se tiče svakoga, a mnogi se građani doista i plaše poskupljenja. Taj je strah uvelike posljedica raširene percepcije poskupljenja u pojedinim državama nakon uvođenja eura. Međutim, službene statistike nigdje nisu potvrdile tu percepciju. Napisani su brojni radovi o razilaženju percipirane i stvarne inflacije, ali taj fenomen i dalje ne možemo do kraja objasniti. Pouzdano znamo da uvođenje eura nigdje nije uzrokovalo veća poskupljenja. Iskustva su također pokazala da su poskupljenja, a ujedno i odstupanja percepcije od stvarnosti, tim manja što su mehanizmi nadzora nad konverzijom učinkovitiji. Dugo razdoblje dvojnog iskazivanja cijena i praćenje načina na koji će trgovci preračunavati cijene omogućit će trenutno utvrđivanje dvojbenih praksi. Naravno, u tržišnom smo gospodarstvu i svaki trgovac u bilo kojem trenutku može promijeniti cijene. To se, uostalom, i vidi u postupnom rastu cijena koji u agregatu uglavnom oscilira blizu vrijednosti koje ciljaju središnje banke. No nema nikakvih razloga da samo uvođenje eura utječe na ponašanje trgovaca, osim eventualno u vrlo ograničenoj mjeri kod zaokruživanja cijena manjeg broja dobara i usluga.

„Europodručje nije spremno za Hrvatsku.“ Taj se mit odnosi na nedovršenu institucionalnu infrastrukturu europodručja i navodni manjak mehanizama kojima bi se spriječilo pretvaranje Hrvatske u „novu Grčku”. Europodručje doista nije potpuna fiskalna unija nalik federalnoj zajednici (i to sigurno ne bi nikad ni postala ako se pita euroskeptike). Međutim, institucionalni kapacitet europodručja je u posljednjem desetljeću postao čaša koja se napunila do tri četvrtine. Vođenje fiskalnih statistika prebačeno je iz ministarstava financija u neovisne nacionalne zavode za statistiku. Stoga ni u Hrvatskoj više ne postoji mnogo potencijalnih neugodnih iznenađenja koja bi mogla utjecati na javni dug – on obuhvaća dugove vezane uz cestovnu i željezničku infrastrukturu, lučke kapetanije i zračne luke, razvojnu banku i javnu televiziju i još mnogo drugih financijskih obaveza široko shvaćenog javnog sektora. Uvedeni su i mehanizmi za nadzor i ispravljanje makroekonomskih neravnoteža, kao i bankovna unija koja je funkcionalna u dva i pol od predviđena tri stupa (još uvijek se radi na dovršetku zajedničkog sustava osiguranja depozita). Konačno, dogovor o EU-u sljedeće generacije također pridonosi jačanju institucionalnih i fiskalnih kapaciteta europodručja za sprječavanje kriza i upravljanje eventualnim budućim krizama.

“Uvođenje eura pretvorit će HNB u ispostavu Europske središnje banke.” Istina je upravo suprotna od ove zablude – HNB će nakon ulaska u europodručje početi u punom smislu koristiti vlasnička prava nad udjelom u Europskoj središnjoj banci. Stručnjaci HNB-a sudjelovat će u radu otprilike 160 radnih tijela koja trenutno oblikuju politike eurosustava u svim relevantnim područjima, uključujući i ravnopravno sudjelovanje guvernera u Upravnom odboru ESB-a koji donosi odluke o monetarnoj politici europodručja. To znači da će Hrvatska trenutni monetarni suverenitet, koji faktično može konzumirati u vrlo malim količinama, mijenjati za utjecaj na vođenje zajedničke monetarne politike. Informacije i argumentacije za rasprave o monetarnoj politici europodručja pružat će HNB-ovi analitičari, a usuglašenu politiku u Hrvatskoj će provoditi HNB, bilo da je riječ o standardnim ili strukturnim repo operacijama, otkupu vrijednosnih papira ili nekom trećem instrumentu monetarne politike. Ogromna većina međunarodnih pričuva ostaje imovina HNB-a kojom će on i dalje samostalno upravljati u skladu sa zajedničkim smjernicama. Domaći supervizori već sada čine većinu zajedničkih supervizorskih timova u okviru Jedinstvenog nadzornog mehanizma, dok nadzor manjih banaka i dalje ostaje uglavnom u ingerenciji HNB-a. HNB će i nadalje s velikom dozom autonomije provoditi makrobonitetnu politiku, a sudjelovat će i u oblikovanju sanacijskih politika i provedbi postupaka sanacije. Usto će HNB upravljati lokalnom komponentom platnog sustava europodručja „TARGET–II“ te će pribavljati i distribuirati gotovinu eura.

Na kraju, valja biti svjestan toga da se navedeni mitovi odnose isključivo na ekonomske dimenzije odluke o trenutku uvođenja eura. Odluka o euru prije svega je politička, iako iza nje svakako treba stajati i solidna ekonomska analiza. Naravno, euro sasvim sigurno ne jamči rješavanje svih naših razvojnih problema. A kao što je Seneka Mlađi davno zaključio, onima koji ne znaju u koju luku plove, nijedan vjetar nije dobar. Postavimo li ispravan gospodarski kurs, euro nam itekako može biti dobar vjetar u leđa.