„Pričaju ti priče te

i svaka ima svoj sretan kraj

al’ prešućuju da taj svijet

krade baš tvog sunca sjaj

Jedna mladost, jedan san sreće

al’ do nje još dalek dug put

i dok srce na svoj put kreće

u taj svijet procvao i žut“

Ivan Ivica Krajač

Prije 2300 godina čuveni vojskovođa antičkog doba ostvario je mitsku pobjedu. Nakon pobjede kod Herakleje epirski kralj pobijedio je Rimljane i u sljedećoj bici, onoj kod Askula. Te su ga pobjede silno koštale, izgubio je veliki dio vojske. U trenutku trijumfa izustio je: „Još jedna ovakva pobjeda i u Epir ću se vratiti sam. Ako pobijedimo u još jednoj bitci protiv Rimljana, bit ćemo uništeni.“ Kralj je bio Pir. Pobjeda Pirova.

Sada o pobjedi koja to nije. O „konačnoj“ pobjedi, potpunom Untergangu, koji bi mogao slijediti pri kraju.

Pobjeda 42 prema 61. „Pobjedničkih“ 42. Jer, zamislite, „dvije trećine glasale su za promjenu“. Nikada ne bih rekao da je, recimo, pobjedi SDP-a pridonio i Keleminec. Ili da je glas za Vidović Krišto glas za Bauka. Pretpostavljam da je došlo do izvjesne korekcije stranačkih ciljeva i vrijednosti koju nisam upratio pa me, nepotrebno, čudi da je glas za generala Glasnovića, pukovnika Skeju i satnika Podruga zapravo glas za vrijednosti socijaldemokracije i politika utvrđenih u Programu SDP-a. Bit će da i onih 37 posto koji nisu izašli na izbore, žele promjenu.

Izbori su iza nas. Kampanja bez zamijećenih poruka, izostanak artikulacije ostvarenja ciljeva, ustavno-rubno djelovanje Predsjednika, jednako rubno upozoravanje Ustavnog suda. Sve je to dovelo do rezultata podosta sličnog postojećim odnosima. Poraz ljevice, četvrti u nizu, ponajprije je poraz SDP-a i Predsjednika. Normalno.

Nakon poraza trebaju otići svi. Predsjednik, potpredsjednici, predsjedništvo. Neupitnim podržavanjem potonji su preuzeli odgovornost i veću od Grbina. Već su trebali dati ostavke. Jer nisu čak pošteno ni izgubili. Glume pobjedu. A sudjelovanjem u “predsjedničkom manevru“ nanijeli su nepopravljivu političku štetu povrjeđujući Ustav. Izdali sve što ljevica treba biti. Vulgarnost umjesto progresivnosti, oportunizam namjesto vrijednosti, histerija nauštrb programa. Ostavljaju samo pusti kostur od stranke. Kostur sve manje potreban. Kreg dimenzionirao potrebu Hrvatske za SDP-om, smatrao kako se SDP iz svakog poraza može vratiti jer Hrvatskoj treba, trebaju ga oni koje predstavlja. Sve se manje slažem. Koga danas SDP predstavlja? Nije glas poštenih i radišnih, ulica i trgova. To je važno. Birači mijenjaju vlast, vrednuju političku borbu zbog onoga što predstavljate, kakvu promjenu stvarnosti djelovanjem najavljujete. A prošle srijede birači su rekli da im SDP ni nakon devet godina ne treba. Potrebna je promjena, ne i SDP. Treba ljevica, ali ljevica novih ljudi, novog okvira. To nije Možemo, još manje ovi koji predstavljaju SDP.

A onda je Fred Matić za loš rezultat okrivio narod. Stockholmski je to sindrom glupih birača koji vjeruju lažima HDZ-a. Valjda su krivi intelektualci koji ne vjeruju floskulama o „lijevim“ vrijednostima. Odgovorni su, vjerujem, i umirovljenici jer u paradiranju današnje ljevice ne prepoznaju zanos mladosti. Krivi su radnici koji nisu razumjeli politike o radu. A i mladi koji namjerno ne žele povjerovati u opća mjesta ponavljanih mantri o socijaldemokraciji i parole o „rijekama“. Krivi su Možemo! jer nisu htjeli s SDP-om, krive su koalicije kojih ima i one kojih nema. Kriv je Victor Joseph Auguste D’Hondt, onaj koji je osmislio sustav koji HDZ dovodi na vlast. Fali još urota medija, zavjerenička duboka država, masoni, ljudi-gmazovi…

Jedino gdje krivnje nema, gledajući iz vizure struktura SDP-a, jest sam SDP! Nema veze što su narativi te, nazovi, ljevice pokazatelj idejne, vrijednosne i ljudske pustoši. Nebitno što su se političke akcije pretvorile u lošu imitaciju, anakronu parafrazu, političke borbe. Nisu se obraćali javnosti: sjećate li se uopće ikoje poruke? „Rijeke pravde dolaze“, što to znači? Komika izborne situacije s bezimenim kandidatom nalikovala je bunjuelovskoj satiri u kojoj akteri sprdaju sami sebe prepričavajući površne štosove o onom-kojem-se-ime-ne-spominje. Sve uz virtualne preferencijske kampanje boreći se za vlastito dupe. No, nažalost, u društvenoj melodrami grupacije koja živi na propisanoj lojalnosti, izostanak ozbiljnih namjera i rada kaznili su birači.

Najveća stranka ljevice birokratizirana je organizacija, ritualizirana u obraćanju unutarstranačkoj javnosti. Zatvorenost u stranačke kuloare slijedi oligarhizaciju kaste sredovječno-starmalih vođa koji su energiju i ideje ostavili u mladosti, dvijetisućitih. Tada su se u Forumu mladih naučili grebati za funkcije. Potom su to u svom daljnjem političkom angažmanu usavršavali rješavajući se konkurencije. Negativna selekcija elite koja ništa nije radila osim što se borila za sigurne pozicije na listama, dovela je do toga da im se učinilo kako sadržaj nije važan. Pa ga ni nema. Osim ako se esencijom politike ne smatra banalne lamentacije o korupciji i histeriziranje o HDZ-ovom kriminalu. Narativ koji se nudio bio je „Hrvatska je pred ponorom – mi ćemo je spasiti!“ Birači nisu povjerovali. Jer, zaista, Hrvatska nije pred ponorom. Korupcija jest prisutna. Kriminala ima. Ali što nudite? I kako? I pred ponorom nismo. Nije vrijeme za revolucije. A ako i jest, ne s ovim slabićima, olinjalim lavicama i lafovima.

Udaljeno od stvarnosti, vodstvo pogubljeno u stranačkim ceremonijama nije primijetilo kako je članstvo ostarjelo, organizacije se raspuštale i gubile. Umjesto motiviranih aktivista ostala je vertikalna struktura kojoj članstvo ni ne treba. Modernost koju je gradila generacija pristupačnih ljudi karizmatične dobroćudnosti, afirmativnih i asertivnih, onih s kojima se birači žele poistovjetiti, žrtvovana je zbog ljudi s kroničnim manjkom političkog, životnog i profesionalnog znanja i sposobnosti. Samo histerija i vulgarnost. Kadroviranje tu znači izbor novog vođe, ne privlačenje novih i boljih. Jasno, koja bi budala gradila unutarstranačku konkurenciju? Da ih opet moraš izbacivati. Posljedica je da kreativnih nema. Ni kritike. Nema stoga ideja ni vrijednosti. Za to trebaju oni koji misle drugačije. Prijedlozi se bruse u razgovoru s neistomišljenicima, slaganje ne producira.

Ljevičare SDP-a lako je prepoznati. Revolucionari subverzivno udaraju selfije za demokraciju, žrtvuju se za vladavinu prava putujući po cijeloj zemlji, kače objave na Facebook i TikTok. Lideri avangarde slabo su prepoznati kao nositelji promjene jer se za karizmatične vođe nude mumije beživotne bezidejnosti. Misle da će neinventivnim kopiranjem Možemo! privući mlade, sigurni su da postaješ Sanna Marin ako nosiš crne čizme i ideš na rock koncert. Ili da su poput Edija Rame kad obuju bijele tenisice i sako lude boje.

Ne pitaju se što ljevica jest. Nisu shvatili da je to, prije svega, ideja ekonomskog postojanja. I to u promijenjenim okolnostima društva bez industrije. Potom poštivanje drugih i drugačijih, pomoć manjinama, slabima, siromašnima, razumijevanje za prevarene. Uz to otvorenost, hrabrost, razum. To ide uz mnoge, no nedostaje SDP-u danas. Umjesto da se postave kao brana socijalnoj travestiji posttranzicijskih elita, prevarama poduzetničkih tapkaroša, njihovih kriminalnih satrapa, oni su palamudili o stanovima za mlade, vrtićima, većim mirovinama. Banalnost toga što ponavljaju ne plijeni pažnju. Pa je ostalo neprepoznato. Rezultat se pokazao na izborima.

Svoju neinventivnost prikrili su problematičnim djelovanjem Zorana Milanovića. Suptilna podrška kakvu su predsjednici pružali „svojima“ pretvorila se u neselektivno bombardiranje. Od izostanka ikakve vizije i programa pačja se škola SDP-a odlučila skloniti na „rezervne položaje“ i plesni podij prepustiti „političkom ocu“. Milanovićevim uključivanjem posve se izgubila, recimo, tema Turudića, zajedno s idejnim ostacima koji su možda i postojali. Zaklon iza Zoranova HIMARS-a može biti zgodno mjesto za preživljavanje kandidatskih paramecija, no šrapneli su oštetili i stranku samu, skinuli joj pokrov iluzije da nešto predstavlja. A pogodili su i samog Milanovića, kompromitirajući i njegovu vlastitu političku poziciju, šanse za reizbor.

Sad o samoranjavanju. Moguće i samoubijanju. Suočeni s rezultatom HDZ-a koji su sami (uz ZM-a) potakli, krenuli su bajati o vladama nacionalnog spasa. To je vlada u kojoj bi uz, navodne, ljevičare sjedili kojekakvi „mračnjaci“, desničari. Tako ih, naime, nazivaju ako idu s HDZ-om. Ako idu s SDP-om, onda su „borci za promjene“. U toj bi vladi bili i oni koji subotama kleče i oni koji protiv njih protestiraju. Možda bi se 22. lipnja u Brezovici u ime vlade ukazao netko iz bleiburškog voda. U Jadovno bi išao predstavnik u majici HOS-a. To je konačni poraz ljevice koji sam na početku spomenuo. Znakovito, Možemo! bi to iz Sabora podržao, prepustio da se SDP uvalja u crnilo. Potom bi SDP prozivali da su izdali ljevicu i antifašizam, svjesni da će na izborima 2028. HDZ i sebi samom dosaditi. Pa onaj koji je autentična opozicija ima šanse uzeti vlast. To je rezultat borbe za privilegije, ne vlast, politička stilistika uhljebljivanja i pozicioniranja u kojoj se zbog osobnog probitka odustaje od otpora lošem, glupostima i predrasudama. Konačna negacija ljevice i njene politike: politika je scena za ljude koji se politički bore, ne one koji samo fingiraju da im vlast padne u krilo.

Gledao sam obraćanje Peđe Grbina izborne večeri. Slavi se i pleše. Je li tako bilo na Titanicu? Izgledaju li tako karmine kad se svi napiju pa pjevaju sjećajući se pokojnika? Sinulo mi je. Onih 42 koji su se „kvalificirali“ za četiri godine oporbene saborske hladovine, oni se vesele. Oni su, zaista, pobijedili. Ostvarili karijerne ambicije. Samo, što je s publikom? Onima kojima će se za koji dan učiniti da SDP možda ipak nije pobijedio. Kad HDZ formira većinu, bit će u to sigurni. No tad će nastupiti nova zabava: svi će veselo rušiti „pobjednika“ Peđu, tražiti nove pokrovitelje. Zorana I. Praznikodavca neće dirati. Njega i da žele, ne mogu odbaciti. Davno je on već odbacio njih.

Dugo mi se činilo da je problem SDP-a manjak ideja i poleta. Bio sam u krivu. Ništa vodeće „ljevičare“ ne kompromitira kao oni sami. Nisu poruke problem. Maleševići bi ih kreirali, Macani gurnuli u medije, stvorili okruženje ozbiljnosti. No magnum crimen je manjak uvjerljivosti onih koji žele samo još jedan mandat, vape za karijernim zbrinjavanjem, dužnosničkim uvažavanjem, pozicijskim uvlačenjem. Oni kompromitiraju.

„Bolje je da odete, prilike su nove, ulozi u povijesti došao je kraj…“ Tako ide šlager za kraj…