U trenutku kada je Rumunjska pretekla Hrvatsku po visokom rastu BDP-a, ali i općem stanju ekonomije, hrvatskoj diplomaciji i sigurnosti prijeti opasnost kohabitacije prema lošem „rumunjskom scenariju“. Odbijanje ili odgađanje političkog odlučivanja o veleposlanicima. U Bukureštu su diplomati ostali sjediti u Ministarstvu vanjskih poslova, a rumunjska veleposlanstava ostala upražnjena zbog blokade imenovanja koju su proveli više premijera i dvojica predsjednika Rumunjske: Traian Băsescu i Klaus Iohannis.

Demontiranje ustavnog prava

Petogodišnje preklapanje parlamentarne i predsjedničke većine već je godinu dana iza nas. Prošlo razdoblje u kojem su Hrvatski sabor i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vjerno slijedili predsjednika Vlade Andreja Plenkovića završilo je. Neslaganja je bilo, ali je otpor političkoj volji predsjednika Vlade bio bezuspješan. HDZ-ova većina drži parlamentarnu i vladinu polugu vlasti, ali je izgubila predsjedničku. Rezultati predsjedničkih izbora doveli su ponovo kohabitaciju u Hrvatsku. Neposredni demokratski legitimitet predsjedničke vlasti postao je brana koncentraciji vlasti u rukama jedne osobe, predsjednika vlade. Došlo je vrijeme za primjenu Ustava Republike Hrvatske, njegovih odredbi o diobi ovlasti unutar dualističke izvršne vlasti. Sviđalo nam se to ili ne, o tome nema pregovora. Živimo u Europskoj uniji.

„Bit će zabavno gledati kako možemo vladati s Ustavom“, rekao je general De Gaulle 1967. godine kada je bio izgledan dolazak kohabitacije u Francusku. Postojala je stvarna mogućnost povratka na ustavni tekst, čiji je bio autor. U Hrvatskoj ne možemo reći ništa slično, a ustavni sustav je trenutno zakočen.

Rješenjem Ustavnog suda o čl. 44.a Zakona o sudovima oblikovana je novotvorina o javnom pozivu za izbor predsjednika Vrhovnog suda koji se može umnažati, iako Zakon jasno govori o jednom pozivu. Do glasanja o predsjednici Vrhovnog suda ne dolazi više mjeseci, pa će sudbena vlast ostati bez izabranog čelnika, ali ostat će bez čelnika i Državno izborno povjerenstvo. U tisku se brutalno demontira ustavno pravo. Čitamo da je „akt vladanja“, ovlast predsjednika predlagati kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda temeljem samostalne političke procjene, anakroni institut zaostao iz socijalizma. Tvrdi se da to nije političko imenovanje. Europski udžbenici upravnog prava ih demantiraju (Waline J., Droit administratif, Dalloz, Paris, 2007.). Les actes de gouvernement nalazimo u unutarnjem pravnom sustavu u odnosu predsjednika republike i vlade s parlamentom kod izbora ili razrješenja dužnosnika i sl. ili u međunarodnom pravnom sustavu u odnosu država ili organizacija prigodom izbora načina pregovaranja o međunarodnim ugovorima. Branitelji neliberalne doktrine o neprimjeni ustavnog načela kontrole i provjere vlasti na sudbenu vlast, vide sudstvo prema demokratski izabranoj parlamentarnoj i predsjedničkoj vlasti kao The Untouchables, Nedodirljive (nažalost, nije film).

Strateška utakmica

Ustav moramo konačno primijeniti zbog vanjske politike i sigurnosti, Hrvatska u multipolarnom svijetu mora govoriti jedinstvenim glasom. Državna vlast se ne smije prepustiti trenutnim političkim strastima i interesima, zaboraviti da je zadaća vanjskih poslova očuvanje dostojanstva i sigurnosti naroda. Predsjedavajući Vojnog odbora EU-a, general zbora Claudio Graziano na webinaru rimskog Instituta za međunarodnu sigurnost, 4. svibnja 2021. godine, upozorava na aktualne sigurnosne prijetnje iz Rusije, Sjeverne Koreje, Irana i Kine. „Hoće li NATO-ova proturaketna obrana protiv Irana isprovocirati Rusiju?“ pitao je jedan rimski profesor. Ipak, ne predviđaju ruski napad na Europu raketama dugog dometa, već lokalne sukobe dronovima i topništvom. Pomislimo na baltičke zemlje, Poljsku, Rumunjsku. Je li to „u mome srcu mazurka“, Azrina Poljska i tenkovi, ponovo?

Krize se ne mogu uvijek riješiti diplomatskim putem, a EU nema dovoljan obrambeni proračun. Pred nama je NATO summit, 14. lipnja u Bruxelles dolazi predsjednik Sjedinjenih Država Joe Biden. „Od siječnja imamo prijatelja u Bijeloj kući, više se ne možemo ispričavati za nedovoljan doprinos sigurnosti i obrani“, iznosi Nathalie Tocci, savjetnica visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnosnu politiku EU-a Josepa Borrella. Aktualne obrambene inicijative EU-a u okviru Globalne strategije vanjske i sigurnosne politike EU-a, Stalne strukturirane suradnje (PESCO), Europskog obrambenog fonda (EDF) i Koordiniranog godišnjeg pregleda obrane (CARD) potvrđuju da EU nije strateški autonoman. Nema sposobnost djelovati sam kada mora, to i ne želi ili preferira, no ponekad se može dogoditi da drugi ne žele djelovati s nama. Budu li domaće europske i međunarodne norme i vrijednosti u pitanju, morali bismo imati sposobnost i volju zaštiti ih sami. No za raspravu o europskoj strateškoj autonomiji na području obrane današnji vanjskopolitički trenutak nije dobar. Proturaketnu obranu treba uključiti u nacionalne planove i proračune. Očekuje se obnova transatlantskog dijaloga i nestanak napetosti potaknutih izjavama prošle američke administracije da Europa nije njezin strateški prioritet, nego jugoistok Azije. Čekamo jačanje odnosa prema europskim državama koje su sporo napredovale prema „dijeljenju tereta“, NATO ciljevima (2024.), izdvajanju 2% BDP-a za vojsku, od čega 20% za kupnju američke opreme.

Hrvatska veleposlanička mjesta čak ni u Washingtonu, pri NATO-u i u Londonu nisu popunjena, usprkos objavljenom prioritetu Ministarstva obrane RH, unaprjeđivanju odnosa s glavnim strateškim saveznicima Sjedinjenim Državama, Njemačkom, Poljskom i Velikom Britanijom. Ministarstvo obrane potvrđuje obrambenu suradnju s Francuskom, ali u Parizu nemamo novog veleposlanika. Francuska i „naša bivša“ Velika Britanija jedine su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a s europskih prostora s nuklearnim oružjem (300/215 nuklearnih bojevih glava 2015.), a Francuska predstavlja autonomni izuzetak u NATO-u, ne sudjeluje u skupini NATO-a za nuklearno planiranje. Temeljni stupovi europske strateške autonomije postavljani su prije pet godina, Njemačka i Francuska preispitivale su čak i uspostavu europskog postava nuklearnog odvraćanja (na francuskoj nuklearnoj sili), no sad su ta promišljanja „na pauzi“.

Vijeće za vanjske poslove

Elita hrvatske diplomacije drži izvršnu vlast. Možda dogovoru oko veleposlanika može pomoći „Demokracija u Americi“ Alexisa de Tocquevillea, klasika politološke i sociološke znanosti, pravnika i francuskog veleposlanika. Autor tumači da vanjski poslovi ne traže ni jednu vrlinu potrebnu u demokraciji (u stranačkom životu, većinskom odlučivanju u skupštinama), naprotiv, zahtijevaju razvoj skoro svega što demokraciji nedostaje. Uspješno vođenje vanjskih poslova znači usmjerenost na jedan cilj koji se ustrajno slijedi kroz sve prepreke, razradu plana u tajnosti i strpljivo čekanje rezultata. Samo se tako može osigurati prednost nekog naroda. “Da Ustav Sjedinjenih Država nije dao vanjsku politiku u ruke predsjedniku Washingtonu, narod bi zasigurno učinio ono što danas osuđuje“ (većina bi tada proglasila rat protiv Engleske). Vanjskim poslovima mora, za razliku od svih ostalih područja, upravljati mala skupina ljudi, dosljedno, u tajnosti (The State of the Parties, National Review, 7, 13; 1858.).

Treba zaboraviti uske stranačke interese i tehnike upravljanja koje stranke dovode do pobjeda i ostanka na vlasti. O listi veleposlanika predsjednik Vlade mora pregovarati. U svim europskim državama gdje predsjedništvo nije simbolično, predsjednik države u kohabitaciji sprječava uspostavu sustava jednostranačkog plijena i provjetrava listu. Ustupci i usluge se dogovaraju, u politici nije ništa besplatno.

Predsjednik Republike i Vlada prema Ustavu moraju surađivati u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Potrebno je žurno zakonom uspostaviti novo tijelo, vijeće za vanjsku politiku koje se redovito saziva i donosi odluke i smjernice u suglasju predsjednika Republike i predsjednika Vlade. Ured predsjednika Republike i stručne službe Vlade surađuju u obavljanju poslova od zajedničkog interesa (čl.107), imat će izvrsnu podršku uprave. Do tada predsjednik Vlade mora nastaviti dva desetljeća primjene ustavne konvencije neformalnog sastajanja.

Suspenzivni veto predsjednika Republike

Kako surađivati u europskoj, bilateralnoj i međunarodnoj politici? Europski poslovi mogu u kohabitaciji postati predmet sporenja. U njima se isprepliću europska i međunarodna politika. Promjena Ustava (2010.) u poglavlju VIII. o Europskoj uniji daje upute za vladanje. Vlada vodi redovitu europsku politiku, „izvješćuje Hrvatski sabor o prijedlozima pravnih propisa i odluka u čijem donošenju sudjeluje u institucijama Europske unije“ (čl. 144. st. 3.). Ustavna odredba jasno utvrđuje da je za Hrvatsku, i za ostale države članice, granica između unutarnje i vanjske politike na području europskih poslova postala zamagljena. Ustavna podjela ovlasti na području vanjske politike određuje se prema okružju u kojem se odluke donose (EU), a ne prema sadržaju politike. Vlada dobiva primat za vođenje europskih poslova. Europske ovlasti stalno se šire, a time i ovlasti Vlade. Europske strategije zajedničke vanjske politike i sigurnosti primjenjuju se na države izvan EU-a, stoga tradicionalni strateški prioriteti hrvatske vanjske politike, primjerice, bilateralni odnos s Bosnom i Hercegovinom, mogu ući u područje europske nadležnosti.

Zajednička europska politika prema vanjskoj državi može uključivati i nametanje gospodarskih sankcija. Europske države koje su do sankcija imale slobodne bilateralne veze s tom državom moraju poštovati europske obveze (primjerice, odnos Hrvatska-Rusija). U tom slučaju područje postaje dijelom i europsko. Vijeće za vanjsku politiku omogućilo bi čelnicima izvršne vlasti uskladiti međusobna djelovanja u tim državama. Predsjednik Republike mora sudjelovati u izmjenama ugovora Europske unije koji savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava RH. Ugovorima se redefinira položaj Hrvatske na europskoj i međunarodnoj sceni, traže potvrdu dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru.

Podjela ovlasti između predsjednika Republike i Vlade u europskoj politici preklapa se i s odlučujućom predsjedničkom ovlasti vrhovnog zapovjedništva oružanim snagama. Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH. Nadležnost Unije u pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike obuhvaća sva područja vanjske politike i sva pitanja koja se odnose na sigurnost Unije, uključujući i postupno oblikovanje zajedničke obrambene politike koja bi mogla voditi prema zajedničkoj obrani (čl. 24. UEU). Kada ona djeluje u sigurnosnim krizama u inozemstvu, rješavaju se pod predsjedničkim vodstvom u suradnji s Vladom.

Promjena Ustava (2010.) važna je za ulogu hrvatskih oružanih snaga kao članice NATO saveza i usklađivanje ovlasti predsjednika Republike, vrhovnog zapovjednika (čl. 7.). Kada hrvatske oružane snage prelaze državnu granicu radi vojnih misija i vojnog djelovanja u sklopu obveza koje proizlaze iz članstva u NATO savezu, zbog samostalnog vojnog djelovanja i kod dopuštenja da oružane snage država saveznica prijeđu granicu radi vojnih misija i vojnog djelovanja u Hrvatskoj, odluku o tome donosi Hrvatski sabor većinom svih zastupnika na temelju prijedloga Vlade i uz prethodnu suglasnost predsjednika Republike.

Predsjednik Republike dobiva Ustavom suspenzivni veto na odluku Hrvatskog sabora. Uskrati li predsjednik Republike potrebnu suglasnost, Hrvatski sabor može odluku donijeti samo dvotrećinskom većinom svih zastupnika, što u razdobljima slabih koalicionih vlada može izostati. Suglasje je nužno za obranu.

Možda će vrsna kolegica naših bivših diplomata, autorica Globalne strategije Europske unije Nathalie Tocci, ohrabriti dobru komunikaciju: „Diplomati moraju početi razgovarati čim se problem pojavi. Ne slažu li se oko rješenja, razgovor tada mora započeti razmatranjem uzroka neslaganja.“ Državnicima uzrok neslaganja ne smije biti Ustav, moraju ga bezuvjetno prihvatiti i zaštiti. Imamo li takve državnike? Neuspješna kohabitacija škodi položaju Hrvatske u svjetskoj strateškoj utakmici, a može doprinijeti i jačanju ekstremnih stranaka.