„Ja sam čovek što radi i čita novine

I prati naslove i stalne rubrike

Ja mislim nogama, ja mislim rukama

I tražim ušima i čekam grudima

Grebem leđima naslon stolice

Vlažim prstima olovne stranice

Olovne godine“

Milan Mladenović, Margita Stefanovic

Filozofsko je pitanje: što motivira ponašanje pojedinca, kreira vrijednosti, potiče stavove? Pokušaj razumijevanja pojedinca u društvenom okruženju polazi od vrednovanja usmjerenja vlastitom slobodom i odgovornosti za djelovanje. Recimo, bi li Plenković, nekada negdje, bio strogi srednjoškolski nastavnik ili humanitarac-volonter u Africi? Milanović stand-up komičar ili motivacijski govornik? „Tranzicijska“ dilema: kako servilni aparatčik koji uzlet duguje članstvu u Savezu komunista, u „novoj“ Hrvatskoj postaje karijerni domoljub? O kojim se vrijednostima radi? Sloboda postoji, no gdje je odgovornost? Koja je osoba stvarna? Ne mislim tu ni na koga posebno jer takvih je na desetke tisuća. Ali kako glasni „državotvorac“, onaj koji se busa kako je osobno stvorio državu, kako taj potkrada voljenu državu, uništava njeno društvo? To je, čak, jednostavno: takav podrazumijeva da je država njegova pa kako ukrasti ono što je ionako tvoje? Vrijednosti i odgovornosti navodnih „državotvornih domoljuba“ kad uništavaju, svode se na ono što majka kaže djetetu: „Ja sam te rodila, ja ću te i ubiti!“

U svijetu „domovinskih obrata“ jedan ih posljednjih tjedana medijski razotkriva: kako čovjek koji se vozika, dopisuje, druži, posjećuje s optuženicima i okrivljenicima, reducira izričaj – kojem mjesec ili mjesec i pol traje dvjestotinjak dana kad se radi o njegovom bratiću – kako takav čovjek postaje Glavni državni odvjetnik? Kako mu padne na pamet kandidirati se? Kako je, uopće, postao sudac Visokog kaznenog suda ili predsjednik Županijskog suda u Zagrebu? Kako je ikada zasjeo u sudačku stolicu? Ovo je onaj tren u kojem filozofsko pitanje o motivima ponašanja pojedinca postaje praktično, kad se zapitamo koje su to vrijednosti koje Andrej Plenković vjeruje da brani kada zagovara takvu osobu. Ili, koja je odgovornost političkog i društvenog okvira u kojem to može proći? Kraće, nakon ovog užasa, što je sljedeće?

Tri su aktera priče: Ivan Turudić, model; Andrej Plenković, artist, i njihovo političko okruženje. Svi ostali smo publika. Ili žrtve, kako želite.

Ivan Turudić: model

Ne poznajem čovjeka. Nisam previše ćirio u novinske stranice poruka. Ključne poruke Ivana Turudića čuo sam pred dosta godina. Recimo, izjavu: „U Kazneni zakon trebalo bi ugraditi djelo poricanja karaktera Domovinskog rata.“ Ili, znakovitije: „Ne možemo govoriti samo o znakovlju HOS-a, a da ne govorimo o znakovima kokarde i petokrake zvijezde. Pod tim znakovima se ubijalo u Vukovaru. Ne želim relativizirati stvari. Ali jedno bez drugog se ne može riješiti. Rješenje mora biti cjelovito.“ Ta je u studiju N1 završila i pjesničkim finalom: „Uzvikivanje ZDS ne može biti kazneno djelo jer bi to bilo protiv slobode izražavanja!“ To su poruke kojima se uspinjao sudstvom. Onda kada ga je kod Karamarka zagovarao Zdravko M. ili kada je Predsjednici sugeriran za Vrhovni sud. Poruke kojima je dokazivao „domoljublje“ i „državotvorstvo“, legitimirao političku afilijaciju. Tih par rečenica meni je dosta da mogu zaokružiti sve što me o njemu zanima. Ono drugo – da li voli kanarince ili labradore, krafne ili kremšnite, malvaziju ili graševinu, plavuše ili crnke, na kojoj je poziciji igrao u Partizanu (sic!) iz Suhopolja – to su pitanja za prijatelje, obitelj… Ne tiče me se, još me manje zanima.

„Model Turudić“ je zanimljiv. Pažljivo je upakirao Stepinca, Sanadera i Perkovića, a negdje po putu ostavio „prijatelje i rodbinu“. Nažalost, velike „zasluge“ u nedjeljnom je TNT-ju Martina Barukčić Stričević s Al Jazeere razobličila kao spin. Kada čovjek pogleda, kod našeg novog GDO-a ostaju samo Mamić, Josipa i Vrlja, sve podebljano stavom o štićenju nedodirljive „domoljubne“ istine, jedinog dozvoljenog „državotvornog“ narativa o „karakteru Domovinskog rata“. To prilično ocrtava SUBNOR-ovsko viđenje povijesti novog glavnog državnog odvjetnika. Kao što i njegov doprinos lex AP-u savršeno dopunjava njegov „komitetski“ stav o ljudskim pravima i poimanje demokracije. Izjave o ZDS-u i zvijezdi, njihovo izjednačavanje, oportuni je povijesni gnoj. Možda dovoljan za doktorat pod mentorstvom Vlatke Vukelić, Šumanovića mlađeg i Palića. Davno je Toma Akvinski rekao da se boji čovjeka koji je pročitao jednu knjigu („hominem unius libri timeo“). Sapienti sat! Po mom osobnom ukusu, za poziciju GDO-a non sat!

Andrej Plenković: artist

Zašto artist? Zato što je Plenković političar koji je usavršio tehniku vladanja, besprijekorno ju provodi. Najtalentiraniji je političar, zbog toga pobjeđuje. Talent u punoj beskrupuloznosti. Vlada vođen isključivo interesima: osobnim, stranačkim. Bez vrijednosti i stava. Egocentričnim eskapadama stvara iluziju posebnosti. Poput vreće za boks koja, kolikogod jako udarili, gravitacijom uvijek završi na mjestu s kojeg je krenula, na vlasti. Ne postoji previsoka cijena koju on ne bi platio. Jer mu se vlast isplati. A netko drugi cijenu plaća. Ukratko, Andrej Plenković Hrvatskom vlada onako kako su to činili kolonizatori u Africi: Plenković je okupirao vlastitu državu. On i vojska domoljubnih i državotvornih kvislinga. Bespredmetno je postavljati pitanje vrijednosti, jer nema ih! (Zamislite, on čak nameće narativ „europskih vrijednosti“.) A ipak, svojom natprosječnošću nadomjestio je sve, prodao nam suštu pragmu umjesto i trunke vlastitog integriteta. Kod Plenkovića je besmisleno pozivati se na to da ga „unutarnje ja“ vodi lošim putem: njemu je svejedno – dok god je na vlasti.

Politika Andreja Plenkovića kreatura je situacije, trenutka, rulje. Štreberski uvježbani blefovi koji prolaze kod apsolutno ispodprosječnih suparnika. Toliko slabih da za njih poteze treba vući Zoran Milanović, poput starijeg brata koji treba zaprijetiti siledžiji koji mu vrijeđa sestru.

Zoran Milanović prisilio je svojim javnim istupom Plenkovića da bira Turudića. No, uobičajeno pripremljen, Plenković je hladnim razumom promislio, prethodno možda i anketirao, pa se odlučio za Turudića. Netko bi rekao da je stjeran u izbor, meni se čini da je izbor Turudića hladno racionalan. I zao. Pogrešan za vladavinu prava, ali ispravan i dobitnički za Plenkovića i HDZ: promišljeno motivira HDZ-ove birače, matira radikalniju desnicu koja na Turudića nema odgovor. Izbor je to koji neće dovesti do gubitka izbora. A trebao bi. Jer dovodi u pitanje vladavinu prava. No s bezidejnom opozicijom orbanizacija je laka. I izvjesna. Da, suntzuovski, ova je bitka za Plenkovića dobivena i prije no je pokrenuta: Plenković, kao Veliki inkvizitor u „Braći Karamazovima“, izgovara: „Zašto si došao da nam smetaš? Jer ti si došao da nam smetaš, i sam to znaš.“ I ne izgovara to Isusu, nego se smije u lice Ustavu Republike Hrvatske, vladavini prava, pravnoj državi u kojoj će Državno odvjetništvo voditi tip koji se vozika s Mamićem, „druška“ s Rimčevom. Plenković će ustavnost i zakonitost spaliti na lomači. Sve za svoje probitke.

Politički entourage

Ačkar, Bačić, Balić, Baradić, Barbarić, Baričević, Barišić, Bedeković, Begonja, Bilek, Blažević, Borić, Bošnjaković, Brčić, Brkan, Budalić, Burić, Bušić, Cappelli, Ćelić, Ćosić, Deur, Dodig, Đakić, Franković, Grba-Bujević, Gregurović, Hrebak, Hrelja, Ivanović, Jandroković, Jankovics, Jeckov, Jelkovac, Jembrih, Jenkač, Juričev-Martinčev, Kajtazi, Kapulica, Karlić, Katičić, Kirin, Klarić, Klasić, Kliman, Komes, Krstulović Opara, Lekaj Prljaskaj, Lukačić, Maksimčuk, Mandarić, Mažar, Murganić, Okroša, Pavić, Perić, Petir, Pocrnić-Radošević, Prkačin, Pupovac, Radić, Radin, Reiner, Sanader, Sobota, Srpak, Stier, Šarić, Šašlin, Šimičević, Štromar, Totgergeli, Tramišak, Tušek, Vidović, Vrkljan, Zekanović, Zmaić.

Vrti mi se po glavi ona Štulićeva. Završit će se sama. „Lutke od krvi bez trunke ideje, Ubice na cesti, Loša noć bježim iz grada, Oni dolaze…“

P. S.

Da, ključno: jedini način da se zaštitimo jest da se na svake sljedeće izbore za prave branitelje demokracije odazovu najbolji. Važno je dobiti najbolje kandidate. Recimo, za Ustavni sud. Da tamo Plenković opet ne imenuje turudiće i slične. Da ne može preskočiti kalabriće i wagnere. Trebamo takve koji će se beskompromisno boriti za opstanak ustavnosti, zakonitosti, morala i vrijednosti. Koliko god se Plenković izborom Turudića trudio ogaditi ljudima svaki smisao borbe! Trebamo hrabre. Ne trebamo plenkoviće.