Kako sam se, radeći uobičajeni odvjetnički posao, našao u središtu političkog uragana koji je u medijski prostor izbacio na površinu sve najgore nataloženo unutar hrvatskog društva i zašto je to bilo odlično i neponovljivo iskustvo?

Priča je jednostavna.

Imam klijenta koji je u zatvoru (Josipa Perkovića) te njegova suokrivljenika (Zdravka Mustača) kojem sam u ranoj fazi izručenja bio odvjetnik, a kasnije zbog procesno-pravnih razloga to više nisam mogao biti.

Obojica klijenata su starije osobe (77 i 80 godina) sa svojim bolestima. Država se teško ogriješila prema njima kad ih je, suprotno zakonu, izručila Njemačkoj.

Zbog neusklađenosti njemačkog i hrvatskog pravnog sustava, umjesto 15 godina kazne – a moguće i manje uz uvjetni otpust, to jest 7,5 godina u Njemačkoj, a i u Hrvatskoj, da im je suđeno u istoj državi u kojoj izdržavaju kaznu – kod prevođenja njemačke presude u naš pravni sustav dobivaju 40 godina i 30 godina zatvora. Pravnih mehanizama za ispravak te očite nepravde – nema.

S druge strane, obojica su kao pripadnici sigurnosnog sustava i brigadiri HV-a dala značajan doprinos obrani RH, pa i samom osamostaljenju RH od Jugoslavije, što im nije u Njemačkoj uzeto kao olakotna okolnost.

Svjestan toga da predsjednik Milanović u svom mandatu nikoga nije pomilovao, uočavam da on ima izrazito poštovanje prema hrvatskim braniteljima, pogotovo prema generalima – ratnicima tipa Ante Gotovine.

U kombinaciji svih tih činjenica, uz uobičajeni zahtjev za pomilovanje koji potpisuju članovi obitelji osuđenika, odlučujem da se uz molbe napiše i pismo predsjedniku Milanoviću koje će, uz pomoć jednog generala s kojim održavam prijateljske odnose, potpisati istaknuti generali koji su blisko surađivali s Josipom Perkovićem u doba kada je MORH brojio svega 16 zaposlenika.

Dakle, sasvim uobičajen odvjetnički posao, uz analizu predsjednikovih stavova i malo kreativne odvjetničke kombinatorike. Ništa posebno. Od ideje do realizacije, sve obavljeno u pet dana. Bilo bi i ranije da nismo čekali da Ante Gotovina dođe u Zagreb.

Naravno da sam znao da to i nije baš rutinsko pomilovanje. Zato sve objavljujem u RTL-ovu Dnevniku kod vrlo popularnog novinara Andrije Jarka, i samog branitelja, dobro uvezanog u veteranske krugove. Priznajem, mjesto i sugovornik nisu slučajno odabrani. Ali vrijeme jest.

Dok su mnogi samozvani analitičari „pametovali“ kako sam namjerno izabrao Veliki petak, kršćanski praznik opraštanja, istina je, kao i obično, jednostavnija i banalnija. Htio sam da ja sam, na svoj način, lansiram medijsku priču o pomilovanju u utorak, nakon blagdana. Kako se na Veliki četvrtak informacija probila do novinarke Ivanke Toma, promijenio sam plan i sve obznanio na Veliki petak.

A onda je, nakon relativnog zatišja za vikend, krenulo. Najprije su na javnu scenu kroz vremensku crvotočinu izašli razni, srećom za RH zaboravljeni likovi iz 90-ih, a nakon njih je i HDZ u bitku poslao ministra Medveda, a onda i premjera Plenkovića. Interesantno je da je premijer prvog radnog dana nakon uskrsnih blagdana istupio razumno i umjereno. Rekao je da je HDZ protiv, ali da je pomilovanje u nadležnosti predsjednika Milanovića i tu je stao. Međutim, narednog dana u Saboru premijer je bitno radikalizirao svoje stavove, optuživši bez ijednog dokaza predsjednika Milanovića da stoji iza svega.

Vrlo teško je prepričati što je sve rečeno od mnogih u javnom prostoru. Većinom je bilo vrlo nesuvislo, činjenično pogrešno, pravno potpuno nepismeno i državnički glupo. To se jednostavno ne da prepričati, ali svi smo to gledali i čitali. Mogu samo konstatirati da se radilo o žestokom političkom obračunu dvaju brda, žestokom obračunu HDZ-a s temeljnim Tuđmanovim nasljeđem u vidu okupljanja svih u obrani RH, obračunom desnice i istaknutih generala i rušenju važnosti i legendi Domovinskog rata.

Kao što je brzo nastala, ta se politička oluja faktički ispuhala kroz tri, četiri intenzivna dana i još toliko dana zaostalih polemika, pokazavši da pomilovanje dvojice 77 i 80-godišnjaka faktički nije važna nacionalna tema. Međutim, ta kratkotrajna, ali žestoka oluja razotkrila je neke bitne političke situacije u hrvatskom društvu.

Društveno gledano, daleko je važnije od pomilovanja dvojice građana naći odgovor zašto su HDZ i desniji od HDZ-a tako burno reagirali. Tako se reagira kada si ugrožen. Prve dvije teze s kojima je izašao HDZ na čelu s ministrom Medvedom i premjerom Plenkovićem, bile su: pismo generala dijeli branitelje, to ne smijemo dopustiti; radi se o orkestriranoj kampanji koju je organizirao premjer Milanović.

Te teze onda više-manje svi ponavljaju u javnom prostoru.

Moram iskreno priznati da tezu o dijeljenju branitelja isprva nisam mogao shvatiti. Isto tako nisam mogao shvatiti na temelju kojih činjenica zaključuju da je to „široko orkestrirana kampanja“ na čelu s predsjednikom Milanovićem. Zašto je on organizator, a ne ja? Malo je to povrijedilo i moj profesionalni ego.

Radi se o individualnom aktu, o konkretnom zahtjevu za pomilovanje. Zašto građani koji su usput i generali i branitelji ne bi mogli imati različita mišljenja o konkretnoj potrebi pomilovanja, kao što mogu imati različita mišljenja o npr. uvozu radne snage, uvođenju eura i slično. Što je tu loše?

Kada sam se zapitao što bi bilo suprotno podjeli među braniteljima koju lansira HDZ, morao sam zaključiti da vrh HDZ-a od branitelja traži jednoumlje. Tada mi postaje sve jasno. Na opisanu reakciju HDZ-a ne treba gledati kroz pravni, već kroz politički um. Kad promijeniš kut gledanja, sve postaje jasno.

HDZ smatra da je braniteljska populacija – a pogotovo generali, i to top generali koji su potpisali pismo – njihov teritorij, njihova izborna baza koju oni već 30 godina smatraju da kontroliraju. Medvedova najvažnija uloga i dužnost je držati kontakt s braniteljskom populacijom i u političkom smislu je kontrolirati. Njih ima, zaslugom i Medveda, oko 500.000. Tu su i njihove obitelji, to je ozbiljna izborna baza. Došlo je do iznenađenja u HDZ-u kad su vidjeli da su lideri te „njihove“ populacije, koja kako oni smatraju ekskluzivno pripada HDZ-u, potpisali generalsko pismo, a da oni o tome ništa ne znaju.

To je za njih bio šok. Tako, naprimjer, potpredsjednik Vlade Medved, zadužen za koordinaciju tajnih službi, direktno prijeti istragama o tome kako je došlo do toga da su generali potpisali pismo kao da se radi o ugrozi nacionalne sigurnosti. Neprimjereno za demokratsko društvo. Oni znaju da ja nemam kontakte s generalima, da se ne bavim politikom. Njihovo jedino objašnjenje, a u strahu su velike oči, bilo je da je predsjednik kao faktički djelatni lider opozicije utrčao u izbornu bazu HDZ-a i organizirao potpisivanje generalskog pisma u svrhu pomilovanja. Ako je to sad napravio, može to ponoviti i na izborima, a gdje je onda HDZ? Zato kreće akcija pritiska na pojedine generale, medijsko blaćenje potpisnika pisma i slično. Tu je nastala panika, a to nema bitne veze s pomilovanjem, već s čistom političkom borbom.

Druga HDZ-ova trauma je dublja i povijesno dalekosežnija. HDZ se već 30 godina trudi izgraditi novi identitet nacije i države, i to po svojoj slici i prilici. Kao i svi politički projekti umjetnog stvaranja identiteta nacije, radi se o mitu, a ne povijesnim činjenicama, ali ako se mit prihvati od građana, on proizvodi željene posljedice, i to bez obzira na to bazira li se na istini ili ne.

Osnovni narativ je sljedeći: Republika Hrvatska je stvorena u Domovinskom ratu (netočno). Stvorio ju je HDZ pod vodstvom Franje Tuđmana (netočno). Oni nisu samo stvorili, već su i obranili Hrvatsku (netočno, premda je točno da je Franjo Tuđman imao vodeću, a HDZ važnu ulogu, ali oni nisu bili jedini. Sve strukture društva bile su na istoj strani).

Posljedično, kad nešto stvoriš i obraniš, onda si ti nešto kao vlasnik toga što si stvorio ili obranio. Ako možda ne baš vlasnik, onda svakako posjednik i imaš veća prava od onih koji u tome nisu sudjelovali i koji nisu u HDZ-u.

U tom hrvatskom mitu nema mjesta za one koji nisu HDZ ili nisu “za dom spremni”.

Jedan primjer.

Postoji TV kamerom zabilježena scena koja bi u svakom nacionalističkom mitu bila foršpan hrvatsko-srpskog ratovanja, a pogotovo proslave Oluje.

Banija, kolovoz 1995. godine. Akcija Oluja. General HV-a Petar Stipetić stoji pored vojnog džipa. Strojevim korakom približava mu se pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunaškog korpusa srpskih pobunjenika, njih 5000, vojnički pozdravlja i objavljuje: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestita HV-u na pobjedi!”

Nakon toga pukovnik i potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju. General HV-a Stipetić, u maniri oficira-džentlmena, striktno u skladu sa Ženevskim konvencijama, nalaže polaganje oružja uz dopuštenje srpskim oficirima da zadrže svoje pištolje (pitanje časti). Srpski korpus bez oružja, organizirano, bez ikakva pretrpljena nasilja odlazi s teritorija RH.

Postoji li veličanstvenija pobjeda hrvatskog oružja nad srpskim oružjem? Ne postoji, ali u povijesnom mitu nastanka i obrane Hrvatske za generala Stipetića nema mjesta. General Petar Stipetić nije iz HDZ-a, a nije ni “za dom spreman”. Zato se po generalu Stipetiću ne imenuju ulice, trgovi ili škole (izuzetak u Ogulinu). Ne uklapa se u HDZ-ov mit.

Slika druga.

Prva akcija KOS-ove agenturne mreže bilo je organiziranje atentata na Josipa Perkovića. U JNA uvježbani snajperist dolazi u Zagreb, zauzima poziciju, prima dojavu i čeka da naiđe vozilo s Josipom Perkovićem. U zadnjem trenutku u Perkovićevu BMW-u uočava člana obitelji, a ne Josipa Perkovića te odustaje od pucanja. Ubrzo nakon toga uhićujemo gotovo cijelu grupu Labrador i otkrivamo skladišta oružja po Zagrebu namijenjena terorističkom djelovanju. Dakle, JNA i KOS nisu prvo planirali atentat na Tuđmana ili čelnike HDZ-a, već na Perkovića. U tom momentu, dok je JNA još u RH, njega su ocijenili kao potencijalno najveću prijetnju te čak i odstupili od načela da se pripadnici tajnih službi međusobno ne ubijaju. Razlog je i taj što je, po ocijeni Beograda, Josip Perković izdao Službu, prešao na stranu “Tuđmanovih ustaša” i sa sobom poveo cijelu Službu državne sigurnosti. Toliko o “udbašima” i “udbašima”. Ali tu i slične informacije nećete nigdje moći pročitati. To ruši nacionalni mit. Ja to znam iz prve ruke jer sam kao tužilac u ime tužilaštva vodio istragu protiv terorističko – špijunske skupine Labrador.

I onda vrlo istaknuti generali, pa i nacionalna legenda među njima, potpisuju apel i svjedoče o značajnoj ulozi brigadira Perkovića i Mustača u obrani RH. Na užas nacionalista radi se o “udbašima”, “komunjarama”, “Jugoslavenima”. Kakav šok! Kakav udar na temelje HDZ-ova nacionalnog mita.

Zato HDZ, sam i uz pomoć nekih čelnika udruga građana proizašlih iz Domovinskog rata, tako histerično reagira. Temelji HDZ-ove fikcije hrvatskog društva su ugroženi.

Dakle, cijela ta neprimjerena reakcija najmanje ima veze s činom pomilovanja dvojice zatvorenika treće životne dobi. Ovom akcijom nehotično su prodrmani temelji lažnog mita o stvaranju i obrani države i nacije, lažnog “prava” na državu i njene resurse. To ima duboke veze sa stanjem u društvu u kojemu određene strukture političara – u pravilu HDZ-ovci, ali na lokalnoj razini i članovi drugih političkih opcija koji su istinski prigrlili klijentistički kapitalizam – smatraju da državni i nacionalni resursi njima pripadaju. Sve to govori o državi kojom se upravlja po principu partijske države, koja je zarobljena kapilarnom korupcijom i lažnim mitovima i koja nema snage iskoračiti u zonu slobodnog i prosperitetnog društva te izgraditi nezavisne institucije države i društva.