Otvorena izjavljena volja Putinova režima za ponovnim stvaranjem ‘ZATVORA NARODA’ kakav je bio Sovjetski Savez i sfere utjecaja u bivšim državama istočnog bloka nije spriječila neke političare da kažu kako treba ‘imati razumijevanja za Rusiju i njezinu osjetljivost’

Prije gotovo godinu dana, tijekom svečane proslave 230. obljetnice donošenja poljskog ustava 3. svibnja, u Varšavi smo ugostili predsjednike Ukrajine, Estonije, Latvije i Litve. Naše zemlje povezuju susjedske veze i zajedničke vrijednosti, kultura, povijest i aktualni izazovi. Simbol tih veza je drugi moderni temeljni zakon na svijetu, koji je poljsku plemićku demokraciju preoblikovao u učinkovitiju ustavnu monarhiju. Nažalost, taj je čin došao prekasno. Tri udružena apsolutizma, ruski, pruski i austrijski, uništila su jedinstveni politički i civilizacijski projekt kakav je bila slobodarska, multietnička i multireligijska Prva poljska republika. Preci današnjih građana država srednje i istočne Europe postali su uglavnom carevi podanici. Bili su prisiljeni svojom krvlju, imovinom i radom podupirati širenje Ruskog Carstva.

IMAJUĆI U SJEĆANJU tu lekciju iz povijesti, pljačku, progone, uništavanje kulturne baštine i činove genocida koje su nad našim narodima počinile Rusija i Sovjetski Savez, kao i stvarnu okupaciju dijela teritorija Ukrajine od vojske Ruske Federacije, koja traje od 2014. godine, kao predsjednici zemalja svoje regije potpisali smo tada svečanu deklaraciju. U njoj smo naglasili da ujedinjena Europa treba biti otvorena za sve zemlje i narode koji dijele njezine vrijednosti te da je za sve nas solidarnost naroda, posebice pred aktualnim prijetnjama našoj zajedničkoj sigurnosti, jedan od kamena temeljaca mira, stabilnosti i razvoja…

TE SU IZJAVE JEDNAKO SNAŽNO ZVUČALE gotovo godinu dana kasnije, tijekom ponovnog susreta predsjednika Poljske, Ukrajine, Litve, Latvije i Estonije. Ovog puta, 13. travnja ove godine, domaćin je bio predsjednik Volodimir Zelenskij. Okupili smo se u Kijevu koji je pod vatrom ruskih okupatora.

Godinama ponavljani dramatični pozivi na europsku odlučnost i solidarnost u suočavanju s ruskim neoimperijalizmom, nisu uspjeli uvjeriti neke političke elite našeg kontinenta. Otvorena izjavljena volja Putinova režima za ponovnim stvaranjem – u ovom ili onom obliku – „zatvora naroda“ kakav je bio Sovjetski Savez i sfere utjecaja u bivšim državama istočnog bloka; veličanje komunizma i Staljina; unošenje duha podjele među europsku obitelj naroda; pokušaji miješanja u demokratske procedure zemalja NATO-a i EU-a; represije protiv ruskih disidenata i mučki napadi na njih; redovita kršenja zračnog i pomorskog prostora europskih zemalja od strane ruskih oružanih snaga i neprijateljske aktivnosti u kibernetičkom prostoru; invazija na Gruziju 2008. godine i hibridni rat protiv Ukrajine 2014.; hibridni napad 2021. godine, kada je Lukašenkov režim podređen Moskvi prevezao migrante s Bliskog istoka u Bjelorusiju, a zatim ih prisilio da prijeđu istočnu granicu Poljske, koja je ujedno i granica EU-a i NATO-a – sva ta „zvona za uzbunu“ nisu spriječila neke političare i kreatore javnog mnijenja da kažu kako treba „imati razumijevanja za Rusiju i njezinu osjetljivost“. Predstavnicima zemalja naše regije nije se vjerovalo kada su upozoravali da će nova infrastrukturna ulaganja i ugovore u vezi s isporukom ruskih energenata, Moskva prije ili kasnije iskoristiti kao oruđe brutalne ucjene. Nedavni događaji dokazali su da smo bili u pravu.

DAN 24. VELJAČE 2022. postao je prekretnica u svjetskoj povijesti. Nakon tragičnog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prije 30 godina, u Europi je ponovo buknuo rat. Opet se zbivaju događaji kakvi tu nisu viđeni od 1945. godine. Tisuće vojnika i civila ginu. Bombardirana sela i gradovi nestaju s lica zemlje. Ruski agresori ne dopuštaju evakuaciju stanovnika. Koriste taktiku terora i spaljene zemlje. Pljačkaju, siluju i muče – žene i djecu također – te izvršavaju genocidna masovna pogubljenja. Istrage tužitelja Međunarodnog kaznenog suda, koje su trenutno u tijeku, moraju dovesti do osude zapovjednika i počinitelja tih šokantnih zločina protiv čovječnosti.

Poljske vlasti, volonteri i milijuni Poljaka od samog početka rata pomažu izbjeglicama koje bježe iz plamteće Ukrajine. Pomažemo građanima iz preko 150 zemalja svijeta da se vrate kući. Gotovo tri milijuna ljudi stiglo je teritorij Poljske, od čega je skoro dva milijuna ostalo kod nas. Uglavnom su to žene, djeca i starci. Iako ih zovemo gostima a ne izbjeglicama, iako sklonište nisu našli u tranzitnim kampovima nego u privatnim domovima, u župnim i vjerskim zgradama, ustanovama zdravstvene skrbi i javnim objektima, za nas je to golemi izazov. Za usporedbu – tijekom migrantske krize 2015. godine u Europu je pristiglo nešto više od 1,8 milijuna ljudi. Hitno nam je potrebna financijska potpora, barem onakva kakvu je Turska dobila nakon što je primila tri milijuna izbjeglica s Bliskog istoka.

PRIJE SVEGA, MEĐUTIM, pomoć je potrebna Ukrajincima koji se brane od zločinačke agresije. Potrebni su im vojna oprema i dosljedan ekonomski pritisak na Rusiju kako bi oslabili njezin ratni stroj.

Sudbina našeg kontinenta danas se kroji na ravnicama Ukrajine. Vodi se iznimno dramatična borba za sigurnu budućnost, slobodu, identitet i dobro ime cijele Europe. Vrijeme za rasprave je prošlo. Vrijeme je za solidarno i odlučno djelovanje.