„Pogledaj bagru, anđele

Njihova duša je prokleta

Svima su stavili amove

Sebi sagradili hramove

Ruke im ogrezle u krv“

Borisav Đorđević

Ne volim gomilu ljudi na jednom mjestu. Masovke, veliki skupovi, pomalo me i plaše. Dovoljno je guranje da netko bude ozlijeđen. Ne trebaju čak ni svađa ili sukob. Padaju mi na pamet i skupovi na kojima se manipuliralo masom i zloupotrijebljen je glas prosvjednika. Valjane namjere koje podrže pogrešne svrhe. Politička kulisa javnog zbora još je veći rizik jer lako se poslužiti okupljenim narodom za partikularno i politički interesno. Ni gužva mi ne odgovara. Ukratko, prosvjedi mi ne leže. No oni su glasnik volje javnosti, u demokraciji nezaobilazan institut. I da, bez obzira na sve, ne postoji bolji način da se podrži vrijednu ideju ili ispravan stav. Zato na neke prosvjede idem.

Ove subote održan je Adventski prosvjed. AP. Zvuči prigodno u prosincu. Treći je to prosvjed koji je organizirao Školski sindikat Preporod u povodu pogrešne politike plaća, koeficijenata i ocjenjivanja u javnim službama. Taj je prosvjed upravo ono djelovanje koje bi sindikalni akteri trebali prakticirati – stvarati pritisak na vlast, boriti se za interese svojih članova, ali i biti jamstvo da uređenje države i društva ne počiva samo na položaju političke vlasti. Građani, osobito oni profesionalno i egzistencijalno zainteresirani, njihove udruge, sindikati, nemaju samo pravo već i društvenu odgovornost artikulirati i afirmirati stavove koje politika ne može zaobilaziti. Reći ću još nešto, predsjednik Sindikata Preporod Željko Stipić jedan je od najprincipijelnijih i socijalno najodgovornijih ljudi koje znam. No na prosvjedu nisam bio zbog osobnih simpatija, nisam ni zbog sindikalne afilijacije. Ne, bit je u tome da ne mogu mirno promatrati posve pogrešan pristup radu u javnim službama. I ne samo zato što i sam tu radim pa sam zainteresiran. Naprosto, vlast tretira javne službe poput političke klijentele: povremeno ih kupuje, primjerice, porastom plaća početkom godine, gotovo pred izbore, ali redovito ih iznevjeri, ucijeni, kako to čine sada. Pod krinkom jačanja učinkovitosti javne uprave, vlast politički i funkcionalno ucjenjuje javnu upravu. Uvođenje ocjenjivanja koje može voditi platnim beneficijama, ali i otkazivanju, pritisak je na one koji rade u javnim službama. Proizvoljnim, nejasnim kriterijima, bez promišljene strukture i zajamčene objektivnosti procedure ocjenjivanja, ta ideja može dovesti samo do unutarnjih podjela među javnim službenicima. Hoće li to dovesti do bolje usluge građanima? Može li uopće? Ne!

Nekoliko je razloga zašto smatram važnim i vrijednim podržati inicijativu triju sindikata obrazovanja, Preporoda, Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, koji su organizirali subotnji prosvjed.

Prvi razlog jest samopoštovanje, rijedak luksuz za zaposlene u javnom obrazovanju. U državi u kojoj učitelj, nastavnik, nema ni trećinu plaće vodećih državnih dužnosnika, premijera ili predsjednika, valorizacije obrazovanja nema. Kao što nema ni obzira prema sveučilišnim profesorima u trajnom izboru ili zvanju čija je plaća, nakon cjeloživotnog usavršavanja, bitno manja od one saborskog zastupnika ili državnog tajnika koji je možda završio „šišmiš školu“, kako je zove moj prijatelj. Neku u Travniku ili Kragujevcu. Da, na prosvjedu se može boriti za poštovanje, osjetiti se poštovano među onima s kojima dijeliš zahtjeve i očekivanja. Čak i ako te oni koji odlučuju – ne poštuju.

Drugi razlog leži u tome što naša država, i slabim koeficijentima zaposlenih u obrazovanju, a sada i ocjenjivanjem, jasno pokazuje što o obrazovanju misli. Neizbježan teret proračunu. To misle. Gotovo pa da na njemu žele uštedjeti. Žele uštedu na ljudima koji kreiraju budućnost. Zato su koeficijenti u obrazovanju razmjerno najniži u javnom sektoru s obzirom na obrazovnu strukturu. A sada se u obrazovanje uvodi besmisleno ocjenjivanje. Zašto besmisleno? Zato što i u osnovnom i u srednjem, ali i u visokom obrazovanju i znanosti već postoji izgrađen sustav napredovanja koji predstavlja uspostavljenu skalu vrednovanja. U visokom obrazovanju postoje i ankete među studentima koji ocjenjuju nastavnike. Koja je svrha uvođenja dodatnog ocjenjivanja u postojeći sustav, i to onoga u kojem nadređeni ocjenjuju podređene? Zato smisao tog bizarnog uvođenja novog oblika vrednovanja nije ni potreban! Jer svrha može biti samo discipliniranje koje vodi nagrađivanju snishodljivih i kažnjavanju onih koji to nisu. Neka mi netko kaže kako će to voditi boljem obrazovanju. Za primjer, što će biti kada roditelji saznaju da im djecu hrvatskom jeziku ili kemiji podučava nastavnik koji je loše ocijenjen? Dovodit će u pitanje njegovo znanje, metode i ocjene. Zgodan doprinos obrazovanju.

Za sudjelovanje u prosvjedu važno je još nešto. To da se obrazovanje podcjenjuje nije slučajnost. Namjera je to, a ne neznanje. Cilj, ne omaška. Volja. Politike. Licemjerne. Prigodno će izjaviti da se bore za društvo znanja, ali prava im je namjera imati glup i neobrazovan narod. Pa im obrazovanje, kvalitetno javno, i ne treba. Pa se za njega ni ne bore. Kao ni za one koji tu rade. Zato sam se na subotnjem prosvjedu pomalo i čudio govornicima. Bili su, zapravo, vrlo blagi. Pozivali su se na razum, govorili o pameti. Kao da se nadaju da će se vlast opametiti, prosvijetliti. Misle, valjda, da je vlast zavedena, neinformirana, slabo savjetovana. Jasno, prosvjetari moraju vjerovati u prosvjećenje. Ali ne. Vlast naprosto malo zna. I namjere im nisu dobre. Zašto to mislim? Pa vidim što su vlade, jedna za drugom, učinile visokom obrazovanju u kojem radim. Od četiri javna sveučilišta došli smo na desetak. A nitko se nije zapitao imamo li mi za to potrebne kadrove. Recimo, ima li Slavonski Brod potrebne nastavničke kapacitete? I studentske potrebe? A sveučilište ima. Ili, u Zagrebu imamo i Sveučilište obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“. „Značajan“ doprinos visokom obrazovanju. I veleučilišta smo „posijali“ posvuda. Studenata je sve manje, učilišta sve više. Služe, valjda, tezgarenju nastavnika. Razvio se prilično i privatni visokoobrazovni biznis, politika je lobirala za dopusnice studijskim programima na privatnim ustanovama praveći se da ne vidi da time izravno uništava javni sustav. Gotovo kao zavjera zvuči to da država u Zagrebu financira Katoličko sveučilište koje konkurira najvećem sveučilištu u državi i koje ista ta država financira. I je li obrazovanje zbog toga bolje? Jesmo li obrazovaniji? Stručniji? Znamo li više?

Na prosvjed valja ići i da se razbije sveprisutan mit o apatiji u društvu. Iz apatije proizlazi pasivnosti koja je krajnji oblik političke neobrazovanosti. One koja omogućuje opstanak i najlošije vlasti. U takvom našem društvu sindikati još uvijek predstavljaju one aktere koji mogu izraziti nezadovoljstvo građana. A to treba činiti. Jer treba se otarasiti raznih osumnjičenika, sadašnjih i budućih, loših studenata, prepotentnih lakrdijaša, pokondirenih maloumnika, lakovjernika, likova kao iz priče Iljfa i Petrova, džepara javnog novca koji parazitiraju na našoj političkoj sceni. To bez prosvjeda ne ide. Demokracija nije dekoracija većine. Višegodišnja gotovo plebiscitarna aklamacija parlamentarne većine velikom i mudrom vođi, skoro pa politička APoteoza, ne isključuje odgovornost društva. Za svoju perspektivu. A tu odgovornost danas snažnije nose sindikati od jalove, pogubljene i neuvjerljive opozicije.

Konačno, prosvjedi imaju svrhu. Zbog nje nam trebaju. Oni vlast upozoravaju na obaveze i odgovornosti. Jer osim ugode vladanja treba i raditi, upravljati, dokazati da znaju što čine, pokazati da su pravedni i pošteni. Prosvjedi podsjećaju da proračun služi ostvarenju ustavnog poretka i društvene zajednice slobodnih građana koji imaju i uživaju ljudska prava. Javno obrazovanje tu pripada. I za njega se treba boriti. Prosvjedi upozoravaju na obveze poštene, otvorene i stručne vlasti, one koja ostvaruje ustavnost i zakonitost, vrednuje struku i znanje, profesionalnost i odgovornost. Građani koji prosvjeduju dokazuju da nisu objekt, podanici, već slobodni i misleći akteri u društvu. Sve i ako to našem APsolutnom vladaru ne odgovara.