„Kad lutali smo svijetom

Ko raspršeno sjeme

Govorili smo sebi

To je za neko vrijeme

I ne znajući da smo

Na izgubljenom brodu

Mi vikali smo „Kopno“

A gledali smo vodu“

Arsen Dedić

Izbori su, jedni i drugi, iza nas. Vlada formirana, Sabor funkcionira. Dinamika politike, osobito uz koalicijske kompromise, neminovno nosi neizvjesnost ishoda programskog, ali i osobnog sraza. No danas u upravljanju nacionalnim sustavom vlasti misterija nema. Tek ga svojim kontradikcijama mogu proizvesti vladajući. A do tada pred nama je scena upravo onakva kakva premijeru odgovara: dosadna, iscrpljena, umrtvljena. Naravno, kontrolirana politička kolotečina ne prejudicira drugačiji rasplet. Recimo, onaj u kojem Plenković pritišće crveni gumb političke eksplozije, primjenjujući na DP povijesno „srpski“ scenarij: trećinu protjerati, trećinu asimilirati, trećinu likvidirati. Naravno, Vlada bez premijera može ostati i ako on krene put Bruxellesa. No u scenariju u kojem pozicijski „udav“ guši opoziciju, političku predikciju valja vezati uz 2028.

Ta 2028. nije mitska godina. Nije ju prorekao Nostradamus, baba Vanga o njoj šuti. Tarabići nisu gledali put kraja trećeg Plenkovićeva mandata. Ali 2028. mogla bi biti godina u kojoj će HDZ predati vlast. Konačno. To se neće dogoditi, naravno, samo zato što će dotad hadezeovci i sebi samima na vlasti dosaditi. Jest, za dvije, tri, četiri godine i društvo će biti željno promjene. Umorit će ga godine krčkanja na laganoj vatri klerikalizacije i infuzija konzervativnih vrijednosti, bajkovitih pričopričanja o „nacionalnim vrijednostima“, ponavljanja domoljubnih narativa ili podcrtavanja državotvorne paradigme, sporovoznog no sigurnog kuhanja filoustaškog revizionizma. Uz to idejno pustošenje, ostajemo i ekonomski neprilagođeni. Sve vodi neumjesno karikiranoj modernosti poharanog sadržaja društva nebitne europske države. Može se očekivati da će birači, neki novi klinci misaono rođeni nakon Tita i Tuđmana, željeti drugo: možda građansko društvo, progresivno, socijalno, vladavinu prava. Te bi se vrijednosti 2028. mogle nametnuti. Osobito ako se za to pobrine i promijenjeni međunarodni kontekst država iscrpljenih agresivnom i ratobornom politikom, ovo nakon što nova militarizacija Europe ispostavi račun svakoj državi i njenom poreznom obvezniku. No ima još nešto. Najvažnije. Godine 2028. bit će okončana sedmogodišnja financijska perspektiva. S njom i velike subvencije građanima. A to bi moglo složiti okolnosti upravo zrele za promjenu vlasti.

Aktualna vlast pozivom na političke uspjehe ulaska u Schengen i eurozonu implicira kako tu leži temelj ekonomskog oporavka, maskira da se sav gospodarski rast osniva na milodaru, unijskim dotacijama, europskom milosrđu. A u državi u kojoj se rast BDP-a predstavlja jedinstvenim mjerilom gospodarskog rasta, i sami želimo vjerovati u vlastitu laž o uspjehu. Upravo poput samoproglašenog zavodnika koji vjeruje u izmišljene priče o svojim ljubavničkim uspjesima, i mi želimo vjerovati u održivost ekonomske osnove svoga društva. Lakše je tako no suočiti se s činjenicom da je rast koji počiva na europskim sredstvima, potrošnji i graditeljstvu, samo statistička kategorija, ona koju ne prati bolji život naših sugrađana. A i nije dugoročan. No taj „poklonjeni konj“ europskog političkog novca osnova je Plenkovićeve stranačke i državničke moći: nije on uspio izgraditi novu stranačku strukturu, već je stranačke goropadnike i siledžije pretvorio u vazale potkupivši ih financijama i umirivši ih „opraštanjem“ malverzacija, što ide uz položaj. (Čim Plenković nestane sa stranačkog obzora, HDZ će prestati glumiti CDU i vratit će se na tranzicijsko-šovinističke postavke.) U tome je europsko financijsko dobročinstvo i trojanski konj ubačen u naše društvo!

Pred dvije godine, kada sam još politički participirao, obrazlagao sam kako će 2024. pobjedu HDZ-u donijeti „Bruxelles“ i „Washington“, a kako će tek 2028. naznačiti vizuru mogućih promjena. To će biti godina u kojoj će naslovnice Nacionala odlučiti izbore. Zašto? Jer će ih pratiti ozbiljna ekonomska kriza. Ona u kojoj ne postoji valuta za potkusurivanje protivnika.

U „Kratkoj povijesti financijske euforije“ John Kenneth Galbraith ističe kako je malo stvari u životu toliko očitih kao pouke iz prošlosti. Ipak, te lekcije mogu biti dvosmislene. To, možda i prije svega, u ekonomiji. Pa oni koji ih ne shvate na pravi način i ne svladaju, osuđeni su griješiti i dalje. A mi grešku ponavljamo: gospodarstvo gradimo na napuhanim cijenama stanova, monokulturi turizma, rast plaća i mirovina financiramo inflacijom. I tuđom parom. Već viđeno, 2008. i prije devedesetih. Biblijska metafora o sedam plodnih pa gladnih godina nije najbolji ekonomski nauk, vjerojatno nema mnogo Jehovinih svjedoka da povjerujemo da je kraj pred vratima, no ne treba biti ekscitirani karizmatik da bi se razumjelo loše predskazanje života na dug, trošenja većeg od stvaranja. Čak i kad se čini da novac nije naš. Već europski.

U nas gotovo 21 tisuća građevinskih poduzeća zapošljava više od 130 tisuća radnika, osam posto zaposlenih. Udio građevinskog sektora u BDP-u kreće se oko šest posto. Investicijska klima u graditeljstvu itekako je pozitivna. No počiva na obnovi zgrada oštećenih potresom i energetskoj obnovi. Zgrada javne namjene i za stanovanje. Europski novac uložen u cigle i beton teško može imati dugoročan povrat, pozitivan multiplikator tog ulaganja nije odveć izvjestan. A ekonomski osigurač nam je turizam. Zamislite što ako nam 2028. BDP padne, recimo, pet postotnih poena. Kad izostane europski novac, a budu pogođene i druge europske države iz kojih nam dolaze turisti. Upravo je to scenarij u kojem HDZ odlazi s vlasti, prepušta je kao 2000. ili 2011. Ostavlja devastirano hrvatsko gospodarstvo da se nova vlast s time nosi. To je „pobjedničko“ okruženje koje će opoziciju dočekati 2028.

Što činiti? Ako opozicija želi ponoviti mandat ili barem ne dopustiti da je HDZ učini taocem vlasti, tada se za izbore 2028. treba već pripremati. Najjednostavnije bi bilo reći da treba činiti dijametralno suprotno od onog što se činilo 2024. Nije, naime, dovoljno samo kukati i prozivati, jadikovati i urlikati. Vlast se ne osvaja „najbržim prstom“, a ni vulgarnim vrijeđanjem! Vlast se gradi. A kreće s političkim identitetom. Potom, potrebno je privući operativne kadrove, ne ponavljati već osramoćena imena. U borbi protiv klike upravljane kriminalom nije dovoljno samo izvikivati naslovnice dnevnog tiska. Ne, potrebno je jamčiti vlastiti integritet. Profesionalni i osobni. Vidite li to kod sadašnjih aktera opozicije? Ponajprije treba kreirati politike pripremajući se za pad koji će se 2028. desiti. Samo se tako može voditi državu. I ne osramotiti se. Kada se vlast osvoji.

Naša opozicija živi promašene nerealne ambicije koje mogu dovesti samo do međusobnih sukoba, daljnjeg nestajanja u nevažnosti. Ona je poput Hajduka: svake godine nerealni snovi o iskoraku u Europi zbog čega se momčad slaže zbrda-zdola, na brzinu. Ne postoji dugoročni plan, zapostavlja se vlastita igračka baza. A potom se – nakon još jednog blamiranja u Europi – u domaćem prvenstvu do kraja kompromitira sezona. Tako se vlasti prići neće ni te 2028.

Opoziciji je potrebna politička ličnost koja bi znala ispuniti ispražnjen prostor stranačkog liderstva i ispraviti političku dezorijentaciju. Entourage neinventivnih koji sada „vlada“ negira tu sposobnost promjena. Takvi ne provode energične promjene, već samo traže zgodne prilike da sebi, a ne društvu, učine dobro. Krizne 2028. oni nas mogu samo osramotiti.

I osobno sam osjetio što znači biti žrtva nejedinstva i besperspektivnosti ljevice. Ta je scena puna osobnih podmetanja i intriga. Cilj je likvidirati stranačku konkurenciju bez obzira na to što nudi, neovisno koliko je perspektivna. U takvoj atmosferi šanse nema. Najpotentnije se opstruira i eliminira. A upravo bi priliku trebalo davati onima koji su otvoreni, koji primjerom pokazuju kako treba raditi pošteno.

I zato je već 2024. savjet opoziciji za 2028.: ekipirajte se, radite, pripremajte. A ponajprije, njegujte, čuvajte jedinstvo ljevice kao zjenicu oka svoga.