Počelo je. Kad popusti strah prvo se probude budale koje se nisu ni bojale, već su mislile da su jači od sudbine. Zato se šokiramo brojem tih ljudi koji, premda kliconoše, traže dozvole putovanja, posjećuju roditelje koje će zaraziti, pozivaju na mise gdje đavo širi viruse, koji pouzdano znaju da se radi o biološkom ratu i da vlade izmišljaju statistike oboljelih i umrlih, tvrde da je većina ionako umirala. Na dugi rok svi smo mi mrtvi („In the long run we are all dead”, John Maynard Keynes). Ismijavaju se statistike da najviše umiru stari i bolesni koji bi ionako umrli. Umiranje je smiješna stvar dok sam nisi u pitanju. Počelo je guranje stručnosti u pozadinu, a politike i borbe za vlast u prvi red.

Još nedavno izgledalo je loše pa su oni koji love u mutnom (free riders) bili poput malobrojnih egoističnih bedaka. Javljali se ljudi koji, možda i dobronamjerno, misle da će ih spasiti iskrena vjera, ili misle da ih ništa neće spasiti. I ne misle da nisu opasni za sebe, nego za druge. Što je u glavama osoba koje testirane posjećuju roditelje, zovu na obiteljske ručkove, šumskim cestama zaobilaze kontrole, šire vijesti o tajnim laboratorijima iz kojih je pobjegao virus? Ne može ih se žaliti u njihovoj ludosti, no oni su u svom arogantnom neznanju opasni za druge. Ne gledaju izjave svjetskih epidemiologa, za njih je don Jure glavni autoritet. Iskustvo ih uči da se ništa nije desilo kad su zvali rodbinu na roštilj, posjetili s djecom barbu u staračkom domu. Sancta simplicitas! (latinski da se ne bi uvrijedili).

No osim tih ordinarnih budala postoji i jedna druga kategorija profitera straha. Ne mislim na lopove koji pljačkaju poslije potresa (u Agadiru se takve strijeljalo), ne mislim na dimnjačare koji u potresu vide priliku života, gradonačelnike koji jedva čekaju poslove izravnom pogodbom, prevarante koji će izmišljati štete. Mislim na političare koji u strahu ljudi vide prilike za svoju promociju, doslovno shvaćaju da je kriza zapravo izazov, kojima se u nevolji vjeruje, koji vode jer netko treba izvesti iz nevolje, a oni su se tu našli. Oprostite ako brzam u zaključcima bez dokaza, ali stvar je notorna. Šef Kriznog stožera podcjenjivački i s osjećajem nadmoći odjednom nastupi u vehementnoj pozi stranačkog dužnosnika i šefa policajaca i predsjedniku oporbene stranke govori što bi mu bilo bolje. Ravnatelj staračkog doma deset dana ne prijavljuje zarazu svojih štićenika, ne smije se, po mišljenju predsjednika vladajuće stranke (valjda ne nastupa kao premijer?) prigovarati da je stranačkom protekcijom došao na to mjesto, bez stručne kvalifikacije i iskustva, usprkos sudskoj presudi. Do protokola se više ne drži strogo, i gradonačelnik je prije predsjednika. U vijestima se prikazuju i komentiraju sastanci stranačkih tijela HDZ-a, a oporba prikazuje kao smušeni skup zabušanata. Mise i procesije se ne održavaju, osim na Hvaru jer se trebaju razumjeti interesi tradicije. To najbolje znaju oni koji su otuda porijeklom.

Upravljanje krizom malo po malo dobiva stranačku boju. Moram priznati, a to sam i ranije pisao, da mi je imponirala kompetentnost tima, da su se konačno pojavili ljudi koji razumiju o čemu govore, svjesno preuzimaju odgovornost, ne nameću se taštinama. Ne volim one govornike koje obuzme logoreja, ali ovi “naši“ nisu izgledali takvi. Fokusirani na zadatak, izgledali su kao nadstranački profesionalci. Naravno da u strahu želimo vjerovati u one koji znaju, pa su oni neuspješno odbijali publicitet, trivijalne priče prijatelja iz škole, objavljivanje slika s vjenčanja. Bili smo opravdano spremni da će raditi greške, izbjegavali su pitanja odakle im ovlasti jer zaboga situacija zahtijeva znalce, a ne šeprtljave diletante. Nisu baš marili za ustavne i zakonske finese.

Mora da je bolje nego izgleda prema statistikama. Pojavljuju se oni koji su bili u pozadini. Naslućuju se paralelizmi struktura i dvostruka linije zapovijedanja. Umnožili su se regionalni, zapravo sasvim lokalni stožeri i pomislili da svatko može biti kao oni, da mogu minorizirati greške izjavama „iz ovoga ćemo izvući pouke nakon analize“. Pojavili su se i svećenici kojima tamo nije mjesto, ali možda da preveniraju fraze o okupljanjima obitelji. Austrijanci, ništa manje katoličko društvo od nas, popuštanje mjera najavili su nakon Uskrsa. Šalju poruku da su vremena ozbiljna i da je važno sačuvati ljude, iako i oni kupuju šunku i hren, peku janjetinu i zovu rodbinu na nedjeljni ručak.

Postaje prilično problematično braniti kretanja, a izdati pola milijuna dozvola, otvoriti prijelaze u prijateljsku i susjednu Bosnu i Hercegovinu, oponirati istarskom praktičnom rješenju (i u komentarima to smatrati secesijom) i još isto opstruirati za Rijeku. Uz nesporno sjajne komunikatore koji govore usredotočeno i kompetentno, počinju se pojavljivati i tašti pozeri koji se nadaju da će sjaj kompetentnosti pasti i na njih. Konferencije za tisak sada se pokazuju kao županijska okupljanja. Stjecao se dojam izvjesnih napetosti prema Nacionalnom stožeru kao da je optužba okupljanja u zadarskim kafićima i izvjesne opuštenosti u Splitu ksenofobična izjava protiv Dalmatinaca (zar nije Vili Beroš Dalmatinac?) i zavist prema njihovu stilu života. Jedan malo kaotični šef stožera civilne zaštitite, pobornik slobodnog stila izražavanja i ponašanja jednostavno je nestao, a u njegovoj ulozi se pojavio sveprisutni šef. Umjesto vijeća i telekonferencija sa svjetskim stručnjacima danas se odjednom pojavljuju i tijela domovinske sigurnosti, a premijer spominje ulogu tajnih službi u borbi protiv zaraze. Ja sam naivno mislio da se te službe bave zavjerom, a ne zarazom. Uostalom njih koristi i predsjednik. Uvijek me je smetalo da se institucije smatraju fasadom koju treba pokazivati, a da se odluke donose u polumraku iza kulisa.

Uskrs i običaji tog blagdana sasvim neočekivano postali su problem. Iako je papa Franjo pokazao primjerom kako se običaji i ceremonije moraju prilagoditi, ovdje se misli da je taj rizik okupljanja prihvatljiv. Treba ih upozoriti da je rizik improvizacije s načelima i normama neprihvatljiv. Pravilo koje nije isto za sve nije pravilo. Selektivna principijelnost i drveno željezo ne postoje.

Vjerojatno je bolje čim iz sjene izlaze politički kalkulanti, zauzimaju startne pozicije. Mislim da se radi o krivoj kalkulaciji. Tek nas čekaju teška iskušenja. Propasti će graditelji apartmana, bolje će raditi pučke kuhinje nego restorani, Del Boy ekonomija kafića i preprodaje nasukala se na hrid ekonomskog računa. Kohorte uhljeba i oportunista s diplomama bez znanja, ili bez diploma, neće imati tko izdržavati. Prodavat će se imovina, prazniti mirovinski fondovi, uzimati gdje se može uzeti. Naš problem nije hoćemo li, frazirajući da su problemi izazovi, riješiti ono što nas sada muči, nego hoćemo li naučiti kako se stvari rješavaju, ne prikrivaju, ne zaboravljaju, prepuštaju potomcima. Politizacija problema, oduzimanje daha stručnjacima i zadah politike u meni budi oprez. Teško će tek doći, a koga ćete onda imati za žrtvenog jarca ili slugu da odradi vaš posao? Parafrazirajući jednu izreku: nije važno da ćeš nekoga nahraniti ribom, nego da ćeš ga naučiti ribolovu. Čini mi se da se čeka protok vremena, a poslije nas potop.