Jedan od najzanimljivijih izložbenih projekata ove godine nesumnjivo je 3. bijenale industrijske umjetnosti koji se do 21. studenoga održava na čak šest lokacija – u Labinu, Opatiji, Puli, Raši, Rijeci i Vodnjanu – pod nazivom „Ravno u Sunce“, a na kojemu su u okviru 16 izložbi predstavljeni radovi sedamdesetak umjetnika, umjetnica i umjetničkih kolektiva koje su kurirali nova ravnateljica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci Branka Benčić, austrijski kustos i kulturni menadžer Gerald Matt (bivši direktor Kunsthalle u Beču) i grčki nezavisni kustos Christian Oxenius (jedan od kustosa Atenskog bijenala 2013.).

Bijenale industrijske umjetnosti manifestacija je suvremenih umjetničkih praksi koju je osnovao umjetnički kolektiv Labin Art Express XXI na čelu s Deanom Zahtilom, kao eksperimentalnu platformu za realizaciju svog fundamentalnog projekta, izgradnju futurističkog Podzemnog grada kulture i umjetnosti 150 metara ispod površine zemlje, u svrhu revitalizacije bivših istarskih ugljenokopa u Labinu i Raši koja je započela ove godine rekonstrukcijom izvoznog tornja okna Podlabin i nastavlja se iduće godine izradom glavnog projekta za lift, koji bi 2022., nakon više od 30 godina, trebao ponovno omogućiti silazak u podzemlje Labina (investitor je Grad Labin).
Nastavljajući reflektirati pojave koje su oblikovale društveni i kulturni pejzaž Istre, 3. bijenale industrijske umjetnosti „Ravno u Sunce“ razvija se iz ishodišne točke – labinske Lamparne, s vidljivim tragovima prošlog rudarskog života i predskazivanja budućnosti Podzemnog grada, u nekoliko smjerova obuhvaćajući prostore, povijest, memoriju i kontekste Labina, Raše, Pule, Rijeke, Opatije i Vodnjana. Bijenale se, prema riječima kustosice Branke Benčić, „razvija kao kompleksna konstelacija, ispitujući odnos između umjetnosti i društva, sa središnjim interesima usidrenim u specifičnostima lokacija i kontekstima gradova koji iz njih proizlaze. Transnacionalni pogled i translokalna perspektiva ugrađeni su podjednako u vizure za percepciju refleksivnih, kritičkih praksi umjetnika, usmjeravajući istovremeno pažnju na izmješteni status i pitanje decentralizirane kulture i koncepta dominantne kulturno-umjetničke produkcije“.
U Labinu je radi karaktera industrijske arhitekture iz druge polovice 1930-ih posebno upečatljiv postav s grupnom izložbom u DKC Lamparni, gdje su predstavljeni radovi umjetnika Maruše Sagadin, Elvisa Lenića, Paula Alberta Leitnera, Bena Caina, Tonija Schmalea, Johna Forda, Godfreyja Reggija, Jasmine Cibic, Dušice Dražić i Wima Janssena, Damira Očka, Elvisa Lenića, Jelene Jureše, Borisa Cvjetanovića i Antuna Motike, uz fenomenalnu prostornu videoinstalaciju Labin Art Expressa („Mobilna muzejska mašina“) koja simulira ulaz u stvarni rudnik i spuštanje u podzemlje, a ista je ideja povezivanja autentične industrijske arhitekture nastavljena s trostrukim lokacijama izložbi u Raši, gdje se u bivšoj rudarskoj menzi predstavljaju radovi Gülşah Mursaloğlu, Prabhakara Pachputea, Nikolasa Ventourakisa, Berta Theisa i Thea Prodromidisa te u bivšoj tvornici 25. Maj (direkcija rudnika) gdje se mogu razgledati radovi Hane Miletić, Igora Eškinje, Borisa Cvjetanovića, Terese Cos i Maruše Sagadin, kao i u pomoćnim prostorima crkve Sv. Barbare. U vodnjanskoj galeriji Apoteka otvorena je iznimno upečatljiva samostalna izložba prošle godine prerano preminule pulske kiparice, keramičarke i slikarice Marine Orlić.
Program otvorenja 3. bijenala industrijske umjetnosti nastavljen je na pulskom Forumu performansom Labin Art Expressa „Underground City XXI“ te otvorenjima izložbi u Augustovu hramu (Helidon Gjergji „My Letter to the Mayor“), Povijesnom i pomorskom muzeju Istre (Tina Gverović, William E. Jones, Ben Cain, Boris Cvjetanović, Dino Zrnec, Stefania Strouza) te Galeriji Amfiteatar u kojoj je postavljena samostalna izložba američkih videoumjetnika Mary Reid Kelley i Patricka Kelleyja. Program otvorenja nastavljen je performansom novigradske umjetnice Dragane Sapanjoš Pilot u okviru kojeg se 10 limuzina s 10 sudionika zaputilo na 50-minutno putovanje do Labina u tijeku kojeg se u automobilima izveo glasan audio-rad koji, po riječima umjetnice, putuje „od glamura do horora“.
Treba svakako pogledati i postav radova grupne izložbe u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer u Opatiji (Marko Lulić, Damir Očko, Alban Muja…) gdje se naši i inozemni umjetnici bave ne samo problemom i tematikom diskontinuiteta važnosti radničke klase u današnjem društvu, već se dotiču i tema istarsko-kvarnerske turističke tradicije, gdje se u turizmu i danas zapošljava veliki broj ljudi, s naglaskom na to da je odmor kao potrebna dokolica nekad bio povlastica upravo radničke klase. Možda će nekima zasmetati neujednačeni naboj tematike i koncepta pojedinih radova, posebice videoradova (Raša, Opatija), no oni se ne odnose na dio koji je kurirala naša predstavnica Branka Benčić, već na selekcije dvojice inozemnih kustosa.

Ova izložba idealna je motivacija za vikend-izlet u Istru, u sezoni vrganja i kestena, tako da ono najbolje i najljepše od međuratne moderne industrijske arhitekture (Labin, Raša) doživite u njegovoj gotovo netaknutoj cjelovitosti, sa sačuvanim detaljima interijera i duhom nekih boljih vremena u kojima su se više cijenili radnička klasa i potencijali koje je imala naša industrija.