Otprilike jednom u desetljeću pojavi se neka nova rock grupa koja svojim glazbenim izrazom, poetikom i stilom izvrši takav udar na ukus i emocije da je publika gotovo unisono i bez zadrške oduševljeno prihvati. Jedna takva grupa pojavila se „službeno“ 2006. godine i osvojila regiju. Riječ je o grupi Goribor iz rudarskog gradića Bora u istočnoj Srbiji, koja je svoje diskografsko utočište pronašla u zagrebačkoj diskografskoj kući Dancing Bear Records. Kako doista govorimo o izvanserijskoj grupi koja je ostavila neizbrisiv trag na regionalnoj glazbenoj sceni, njihova matična diskografska kuća ovih dana je u povodu deset godina od izlaska duplog albuma ‘’Evo je banja“, objavila digitalni audio live album „Goribor – live“, dvostruki vinil „Evo je banja“ i dvostruki vinil njihova prvog albuma „Goribor“. Pojavili su se odjednom i jednako tako nestali bez traga, a kada su se glazbeni kritičari u regiji susreli s njihovim pjesmama, hvalospjevima nije bilo kraja. Tako je tadašnji urednik utjecajnog srpskog portala Popboks.com i glazbeni kritičar Goran Tarlać u recenziji njihova prvog albuma napisao da je to „jedan od najboljih rock albuma u posljednjih 15 do 20 godina i najveći pojedinačni kreativni vrhunac srpske kulture u 21. stoljeću”, dok je hrvatski glazbeni kritičar o istom albumu napisao da je “vrhunac post-YU rocka”.

Priča Goribora počinje na prelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošloga stoljeća, kada su dvojica dobrih prijatelja Aleksandar Stojković ST i Željko Ljubić Piti osnovala grupu Projekat. Početkom devedesetih Stojković iz Bora odlazi na školovanje u London i grupa prestaje s radom. Godine 1996. Stojković nakon povratka iz Londona s Ljubićem formira grupu Goribor, kojoj se pridružuje Predrag Marković. Ime je nastalo kao opis procesa topljenja bakra, kada se šljaka odvaja od bakra, ostavljajući dojam vulkanske erupcije ili velikog požara nad gradom. Malo pomalo, koncert za koncertom, pjesma za pjesmom, Goribor je rastao, ali bez nekog važnije uspjeha i napretka u karijeri, sve do 2003. godine. Tada ih otkriva pionir nezavisne diskografije Zdenko Franjić i za svoju etiketu Slušaj najglasnije! počinje objavljivati njihove demo snimke. Iako nisu bili skloni nekom većem eksponiranju te nisu ni pomišljali o prijavama na razne festivale, pa tako ni na utjecajni hrvatski Art & Music Festival koji se održavao u Puli, njihov izdavač prijavio je njihove snimke. Žiri festivala sastavljen od glazbenih kritičara iz cijele regije – u kojem su bili srpski glazbeni kritičar Dragan Ambrozić, slovenski glazbeni kritičar Igor Bašin, hrvatski glazbeni kritičari Branko Komljenović i Ante Perković, glazbeni producent Edi Cukerić i potpisnik ovih redova – nakon višesatnog preslušavanja pristiglih materijala, odnosno nešto više od stotinu snimki iz cijele regije, prvi put su čuli snimke grupe Goribor i ostali (jako pozitivno) zatečeni time što su čuli.

„Prvi put sam ih čuo kao član žirija za izbor bendova na A&M festivalu. Nakon poprilično dugotrajnog i napornog žiriranja od nekoliko sati, odjednom sam ‘čuo’ svjetlo na kraju tunela. Bio je to posljednji bend koji smo preslušavali tog popodneva i nikoga u žiriju nisu ostavili ravnodušnim. Mislim da je Dragan Ambrozić odmah zvao neke svoje kolege da nam daju više informacija o njima jer do tada nitko od članova žirija nije za njih čuo. Bilo je kao da sam to čuo stotinu puta, ali u sasvim novom pakiranju. Beat koji te giba, zvuk koji jeca i tekst koji te bode ravno u mozak. Ukratko rečeno – zajodlali smo od oduševljenja!“ rekao je za Nacional glazbeni producent Edi Cukerić, koji je iza sebe tada već imao produkcije albuma grupa poput Hladnog piva, Bambi Molestersa, Gustafa, Nole, Massima Savića, Francija Blašković & Gori uši Winnetou, Dogme itd. Glazbeni kritičar Zoran Stajčić nije bio na preslušavanju, ali je nedugo potom svjedočio njihovu nastupu u natjecateljskom programu Art & Music Festivala u Puli. „Godina je 2006., deseti po redu Art & Music Festival u Puli. Koncert je bio u dvorištu Kaštela. Prilično jaka konkurencija te godine; One Piece Puzzle iz Rijeke, zagrebački Erotic Biljan & His Heretics, beogradski Petrol itd. U tom društvu uvježbanih bendova s odličnim nastupima, pojavio se Goribor, koji je stršao svojom disfunkcionalnošću, gdje i frontmen stoji okrenut bočno publici i potpuno neopterećen njenom reakcijom, u biti umoran u startu od bilo kakvih reakcija. U narativu bili su tada jedini hip-hop izvođač koji to nije na Art & Musicu i valjda jedini svjetski trip-hop sastav koji to nije. Dok su se svi ostali trudili predstaviti u što boljem profesionalnom svjetlu, u smislu da se u nastupu dostigne standard neke američke i britanske prve lige, Goribor je zvučao kao autohtoni neuspjeh iz balkanske pripizdine iz koje je samo mogao doći neki oblik urlika nemoći u nekoj čudnoj formaciji koja je podsjećala na bend“, zabilježio je Zoran Stajčić.

Bend je nastupio bez bubnjara, ritam je davala ritam-mašina, no nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Iako su te godine, sa samo jednim bodom više, pobjedu odnijeli riječki One Piece Puzzle, grupi Goribor dodijeljena je specijalna nagrada za originalni pristup rock glazbi, dok se udruga Tempus Fugit tim povodom obvezala prirediti samostalni koncert Goribora u Zagrebu do kraja 2006. godine. Međutim, presudan moment u njihovoj karijeri bilo je potpisivanje ugovora za diskografsku kuću Dancing Bear, koja im je 2007. godine objavila prvi „službeni album“ jednostavno nazvan „Goribor“, upravo zahvaljujući uspjehu na Art & Music festivalu godinu ranije. Time su postali i prvi izvođači iz Srbije koji objavljuju za hrvatsku diskografsku kuću. Iste godine grupa se pojavljuje s jednom pjesmom na kompilaciji nove srpske scene „Jutro će promeniti sve“ u izdanju beogradskog web portala Popboks.com. Prvi album producirao je Edi Cukerić, a ideja je bila da se dio pjesama koje su nastale od početka karijere do 2006. snimi ponovo i objavi na albumu. Cukerić nije razmišljao o tome kako će ih producirati, ali su ga kupili svojim nastupom. „U startu nije bilo nikakvih planova za snimanje. Htio sam ih vidjeti uživo i nisam ni pomišljao da ćemo uopće surađivati. Finalne večeri A&M-a, baš dok je Goribor svirao, došlo je do neviđenog potopa i svi smo odjednom bili u vodi do koljena. Veliki dio publike se razbježao, a oni koji su ostali posakrivali su se po pulskom Kaštelu dok prođe nevrijeme. S bine je i dalje dolazila svirka pa sam se, ionako mokar, vratio pred binu. Oni su i dalje neumorno svirali i ST je u tom trenutku rekao: ‘Ovo nama baš paše.’ To je bilo to! Nije me privukao zvuk, privukao me stav. Sljedećeg dana našli smo se na piću i dao sam im prijedlog da probamo nešto snimiti. Tako je sve krenulo“, prisjetio se Cukerić. U razgovoru za Nacional opisao je i sam proces snimanja albuma i njihovu suradnju.

Edi Cukerić, Branko Crnogorčić, Aleksandar Stojković i Alen Rosanda. FOTO: Dancing Bear Records

„Prvi album je bio rekonstrukcija starih pjesama i pokušali smo u postprodukciji podići taj materijal na jedan viši nivo. To je bio dosta težak posao jer uvijek je teže renovirati kuću nego je graditi od temelja. Drugi album ‘Evo je banja’ bio je prvi pravi studijski album. Njima četvorici pridružilo se još nekoliko glazbenika iz Pule koje sam pozvao i sve kockice su bile posložene. Rad u i izvan studija bio je jako intenzivan. Osjećali su se neki polet, entuzijazam. Svake večeri bend je imao live sessione u studiju i neke pjesme su ostale na albumu izvorno baš takve, bez dodatnih nasnimavanja. Nikad mi nije bilo ugodnije, jednostavnije i opuštenije raditi na nekom album. Oni su u vrijeme snimanja odlazili na svirke u Ljubljanu, Banju Luku itd., a mi ostali smo kao tim preslušavali, editirali, aranžirali i pripremali materijal za nastavak snimanja. Sve nam je išlo od ruke tako da smo na miks u Ljubljanu otišli nikad spremniji. Studio Metro omogućio nam je svojom opremom podizanje kvalitete materijala na višu razinu, a mastering u Londonu bio je šlag na tortu, zakucali smo priču do kraja.“

Uskoro je Goribor osvojio regiju. Valja istaknuti da su kao grupa iz Srbije imali izuzetno težak zadatak probiti se do hrvatskih slušatelja putem radijskog etera, koji je još uvijek velikim djelom bio (i ostao) zatvoren za izvođače iz Srbije, ali su kroz koncertne nastupe, priču koja se proširila o odličnom novom bendu, a prvenstveno sjajnom fuzijom glazbe i teksta, osvojili publiku. U jednom intervjuu koji je dao 2009. godine, Stojković je vrlo jednostavnim rječnikom opisao njihov uspjeh: „Mislim da ostavljamo dobar dojam na koncertima, a tu je recept jednostavan, izađeš i daš svoj maksimum u datom trenutku. Kakvi god ljudi bili – naravno, ako izuzmemo profi-kenjatore – oni cijene trud, a na bini se to vidi i što je još bitnije – osjeti.“

Pitali smo glazbenog kritičara i urednika glazbenog portala Ravnododna.com Zorana Stajčića zašto je Goribor u relativno kratkoj karijeri uspio toliko protresti kompletnu regionalnu scenu.

„Da malo elaboriram prijašnje izrečeno; u to doba je cijela scena pokušavala prikriti ratne ožiljke. Trud iz petnih žila da se dostigne svijet koji nije prošao kalvariju i da se sjećanje na nju potisne. I onda se pojavi lik koji pjeva da ‘umjesto velikog kur.. ima napaćenu dušu crnca’. Da ‘nije brao pamuk, ali je bio najamni radnik na polju kupusa’. To je bio rijetko viđen reality check, čak možda i jači od onog koji su desetljeće prije proizvele Majke kad su u prostor općeg pumpanja neke pozitive unijele heroinsku dekadenciju. Naime, puno pripadnika naše generacije prošlo je kroz neki oblik loše plaćenog najamnog rada, ali nas je držao neki san da se kao nešto primičemo Zapadu i da je to prolazna žrtva. Stihovi ST-a samo su donijeli svijest o tome da svoje svjetove gradimo na iluzijama, a sebe je izložio kao živi model onoga kojem je stvarnost uzela sve iluzije“, smatra Stajčić.

Istaknuo je poeziju Aleksandra Stojkovića ST-a kao ravnopravnu glazbi Goribora i jednako zaslužnu za njihov uspjeh: „Ako me pitate koliko su za uspjeh grupe Goribor važni njihovi tekstovi, odnosno pjesme Aleksandra Stojkovića, kao da moram odgovoriti na pitanje koliko su važni stihovi jednog Lorce ili Baudelairea u njihovim pjesmama. Da si ne lažemo, Stojkovićevi stihovi su Goribor. Bez njega i njegovih stihova nema Goribora, a svi mi koji smo ostali omađijani tom lirikom, Goribor tražimo u svakom projektu kojeg se nakon raspada tog benda Stojković prihvatio. Mislim da kad govorimo o Aleksandru Stojkoviću ST-u, riječ je o najtalentiranijem pjesniku jedne generacije. Damir Avdić je narator naših užasa, ali ‘vijenac poete’ pripada Stojkoviću.“

Stojković je poeziju počeo pisati još u ranoj mladosti, a tijekom godina je objavio tri zbirke pjesama „Ne možeš puno, ali možeš malo“, „Svijet je moj, ali ima vremena“ i „Princ bez Horsa“. Nakon niza hvalospjeva i glazbenih recenzija s najvišim ocjenama, grupa Goribor nastavila je s koncertnim nastupima, najčešće u rasprodanim klubovima. Godine 2009. počinju pripremati pjesme za dvostruki album „Evo je banja“, koji u izdanju diskografske kuće Dancing Bear izlazi tri godine kasnije, 2012.. Dakako, album dobiva najviše moguće ocijene i kraj godine dočekuje na vrhovima ljestvica.

Aleksandar Stojković grupu Goribor je osnovao 1996. godine. FOTO: Dancing Bear Records

Glazbeni producent Edi Cukerić objasnio je zašto je, po njegovu mišljenju, grupa Goribor toliko protresla cijelu regiju svojim, zapravo, vrlo kratkim postojanjem i sa svega dva diskografska izdanja: „Ta neka naša generacija pronašla se prvenstveno u ST-ovim stihovima. Ta generacija koja je 90-ih trebala krenuti u život odjednom nije imala nikakvu perspektivu. Popucali su komunikacijski kanali koji su do tada postojali i onda se, nakon svih tih godina, pojavi Goribor s istim problemima koji su mučili tu nesretnu generaciju u cijeloj regiji. Bolno iskren pristup u tekstu s glazbenom podlogom koja je davala podršku, bila je nepretenciozna win-win situacija. Ta generacija osjećat će te posljedice kroz cijeli svoj život, jer kao što je Stojković rekao: Ono što te ne ubije, to te osakati.“

U svojem standardnom klupskom izdanju – dvije gitare, laptop, bubnjevi i vokal, u formaciji: pjevač Aleksandar Stojković ST, gitarist Željko Ljubić Pity, basist Miroslav Užarević i bubnjar Darko Urošević – Goribor je osvojio publiku na dva rasprodana koncerta 19. i 20. rujna 2013. godine u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, kada je i snimljen live album koji se ovih dana pojavio u prodaji. Kako je u pitanju grupa kakva se pojavljuje otprilike jednom u desetljeću, zamolili smo Stajčića da pokuša opisati Goribor nekome tko za njih nije čuo. „Goribor je nešto što mijenja percepciju doživljaja glazbe kao takve. Nešto što postane aršin koji očekujete od glazbenog stvaralaštva. Ne zato što je ciljano tako skrojen, već zato što potvrđuje pravilo o nesvjesnoj genijalnosti.

Tako nešto se nikad ne može ciljano postići u umjetnosti. Glazba Goribora je poput onog vječitog ljudskog stremljenja prema spoznaji: putujete ekstatično, ali kad dođete do spoznaje, onda možete i zažaliti. Preporuka je ne slušati glazbu Goribora ako još uvijek negdje u vama čuči dijete idealizma. Ali ako ste dio obespravljene šljakerske mase na Balkanu, onda ćete slušati te stihove jako glasno. Imali škrto ljudsko đubre za šefa ili pak aplikaciju – situacija vam je identična – dobit ćete uvijek manje nego zaslužujete. U toj rupi očaja, pjesme Goribora najbolje odjekuju“, zaneseno je opisao Stajčić.

Gotovo je jednako zanimljivo što se – zapravo, na vrhuncu karijere – ubrzo nakon izlaska dvostrukog albuma „Evo je banja“ grupa Goribor jednostavno povukla. Jednu od svojih posljednjih pjesama objavili su sad već davne 2014. godine. Iza sebe su ostavili pet demo izdanja, dva live bootleg izdanja, dva studijska albuma i sudjelovanje na trima kompilacijama. Aleksandar Stojković danas živi mirno i sretno kao otac i suprug u Puli. Nije prestao pisati pjesme niti je odustao od glazbeničke karijere. Taj pjesnik u duši stvara i dalje, ali o budućnosti razmišlja bez ikakvog pritiska i bez planova, pa kad mu dođe, Goribor će se možda vratiti sa svojom odličnom glazbom i njegovim sjajnim stihovima. A možda i neće.