Hrvatski savez stanara – građana EU-a predao je 23. studenoga prošle godine Odboru ministara Vijeća Europe podnesak u kojem upozorava na kršenje imovinskih prava nekoliko tisuća obitelji, zaštićenih stanara koji žive u stanovima na temelju stanarskog prava, ali te stanove ne mogu otkupiti. U predstavci, koju je Nacional dobio na uvid, navodi se da se udruga stanara obraća Vijeću Europe zbog činjenice da zakoni doneseni u Hrvatskoj izravno utječu na njihova zakonska prava na dom osigurana Europskom konvencijom o ljudskim pravima te se traži da se njihova prava zaštite. U predstavci se spominju i izmjene i dopune Zakona o najmu stanova iz 2018. godine koje su donesene “navodno kao opća mjera kojom se otklanjaju navedeni strukturni problemi” te se dodaje da se, suprotno izvješću Vlade RH, izmjenama zakonskih odredbi nisu uzela u obzir ni stečena prava zaštićenih najmoprimaca niti njihova prava zaštićena Konvencijom, odnosno, njihova imovinska prava i pravo na dom. Pritom se HSS poziva na dvije ustavne odluke iz 2006. i 2009. godine, u kojima je Ustavni sud u dva slučaja presudio u korist podnositelja tužbi, navodeći izrijekom u jednoj od njih da je “pravo na otkup stana za podnositelja nastalo na temelju Zakona u vrijeme dok je podnositelj bio nositelj stanarskog prava, da je to pravo po svojoj naravi bilo imovinsko pravo koje je za nositelje stanarskog prava nastalo na temelju Zakona u procesu pretvaranja društvenog vlasništva i koje je postojalo pored stanarskog prava”, a budući da je pravo na otkup stana svojeg nositelja ovlašćivalo da otkupi stan nad kojim je imao stanarsko pravo i da na tom pravnom temelju stekne pravo vlasništva tog stana, pravo na otkup stana bilo je pravo imovinske naravi, koje je ovlašćivalo na stvaranje imovinskog prava – prava vlasništva”.

“Čvrsto smo uvjereni da se presuda Europskog suda za ljudska prava (ECHR) u pojedinačnom slučaju, koja štiti pravo pojedinca i uzima u obzir prevladavajuće okolnosti tog pojedinačnog slučaja, ne može tumačiti kao poziv na poništenje ljudskih prava zaštićenih najmoprimaca kao grupe, bez ikakvog pokušaja uspostavljanja ravnoteže između sukobljenih prava i interesa vlasnika stanova s jedne strane i zaštićenih najmoprimaca s druge strane”, stoji u podnesku. Pritom se pod pojmom “presude ECHR-a u pojedinačnom slučaju” misli na presudu Statileo protiv Hrvatske iz 2014. godine. Naime, Sergej Statileo iz Splita je 2010. godine Europskom sudu za ljudska prava podnio tužbu protiv Hrvatske u kojoj je tvrdio da mu se zbog činjenice da nije u mogućnosti naplatiti adekvatnu stanarinu za stan u svojem vlasništvu u kojem živi zaštićena stanarka, a zbog čega se godinama vodio spor na domaćim sudovima, krše njegova vlasnička prava. Statileo je dobio spor na ECHR-u, a njegov je postupak poslužio kao temelj za pisanje izmjena Zakona o najmu stanova za kojega je bivši ministar graditeljstva Predrag Štromar konstatirao da se njime ispravljaju nepravde nanesene vlasnicima stanova koji desetljećima nisu mogli ući u posjed svojih nekretnina. No pritom su, kako tvrdi Gordana Vojković, predsjednica Hrvatskog saveza stanara – građana EU-a, nanijeli novu nepravdu nositeljima stanarskog prava jer su u potpunost zanemarili njihova prava.

Gordana Vojković, predsjednica HSS-a i Bruno Janković, pravni savjetnik udruge, potražili su pomoć Vijeća Europe u ime nekoliko tisuća obitelji iz RH. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U predstavci se potom navodi kronologija događanja vezanih uz višegodišnje neuspješne pokušaje rješavanja problema stanara u privatnim stanovima na kojima postoji stanarsko pravo te se upozorava da “unatoč činjenici da je zakonodavno djelovanje nedvojbeno rezultat politike, ovo pitanje treba rješavati prvenstveno kao pravno pitanje” te da u ovom predmetu treba pronaći osjetljivu ravnotežu između proturječnih interesa. Također se ističe da su “zaštićeni najmoprimci u Hrvatskoj u razdoblju od 1953. do 1991. godine zakonski stekli prava na svoje stanove koja su u sferi prava vlasništva te da su njihova prava bila potpuno identična bez obzira na činjenicu je li vlasništvo nad stanom bilo privatno ili društveno. HSS upozorava da su izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova iz 2018. (koje je 2020. godine poništio ustavni sud, op.N.) potpuno ukinuta sva prava zaštićenih najmoprimaca na stanove u privatnom vlasništvu, uz kratko prijelazno razdoblje i bez ikakve naknade. “Pravo zaštićenih najmoprimaca nedvojbeno spada u djelokrug zaštite Protokola 1. članka 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i kao što je Sud više puta izrekao, uskraćivanje takvog prava mora biti praćeno odgovarajućom odštetom”, tvrdi se u podnesku.

Također se podsjeća na to da je kroz sustav otkupa stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo država od 1991. naovamo prikupila respektabilan novac koji je trebao biti potrošen na materijalno obeštećenje vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni stanari, no tvrdi se da ne postoji javna evidencija koja pokazuje da je išta od tog novca izdvojeno, a kamoli iskorišteno u tu svrhu. Hrvatski savez stanara – građana EU-a u zaključku podneska od Vijeća Europe traži da preispita navode hrvatske vlade s obzirom na prava zaštićenih stanara i dostavljene dokumente te da “poduzme potrebne mjere za zaštitu njihovih prava i uspostavljanje prave ravnoteže između sukobljenih prava u ovom predmetu”.

To je posao koji su do sada trebale obaviti hrvatska država i njezine nadležne institucije, no ni 30 godina od osamostaljenja Hrvatske rješenje toga problema još se ne nazire. Naime, Ustavni sud je u prvoj polovini rujna 2020. godine ukinuo članke Zakona o najmu stanova koji reguliraju obavezu zaštićenih stanara prema vlasniku stana koji koriste te posebno članak 6. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova koji se odnosi na gubitak prava najmoprimca i zaštićenog podstanara na zaštićenu najamninu ako najmoprimac posjeduje stan ili kuću na drugoj lokaciji te na njegovu obavezu da vlasniku preda stan u roku od šest mjeseci. U presudi Ustavnog suda navodi se da je zakonodavac spornim zakonskim odredbama pravu vlasništva najmodavaca, odnosno vlasnika stanova, suprotstavio pravo na dom zaštićenih najmoprimaca te da osporenim zakonom nesporno dolazi do miješanja u pravo na dom zaštićenih najmoprimaca. Također se konstatira da su tim zakonskim odredbama zaštićeni najmoprimci u značajno lošijem položaju, jer se prema zakonu moraju iseliti iz svojeg doma najkasnije do 1. rujna 2023. osim ako s najmodavcem, odnosno vlasnikom stana, ne sklope novi ugovor o najmu stana, ali ovoga puta s tržišnom najamninom, te je konstatirano da je spomenutim zakonskim odredbama zakonodavac “nametnuo prekomjeran teret zaštićenim najmoprimcima što posljedično znači da nije ispunio pozitivnu obvezu države u postizanju osjetljive ravnoteže između vlasnika stanova, s jedne strane, i zaštićenih najmoprimaca, s druge strane”.

Ta je ustavna odluka bila temelj za formiranje nove radne skupine za izradu Nacrta izmjena i dopuna Zakona o najmu stanova. Iz Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, na čijem je čelu ministar Darko Horvat, Nacionalu su potvrdili da je to ministarstvo u kolovozu ove godine imenovalo radnu skupinu u koju su ušli predstavnici toga ministarstva te Ministarstva financija, Ministarstva pravosuđa i uprave, predstavnici DORH-a te predstavnici udruga zaštićenih najmoprimaca, odnosno, udruga vlasnika stanova, te da je prvi sastanak radne skupine održan 27. kolovoza 2021. godine. Do sada su, kako nam je potvrđeno, održana ukupno tri sastanka na kojima su sve uključene strane iznijele svoje prijedloge i pravne temelje koje smatraju relevantnima za izradu Zakona. “U ovom trenutku stručne službe Ministarstva graditeljstva analiziraju dostavljene materijale i prijedloge te će za idući sastanak radne skupine izraditi radni nacrt prijedloga zakona”, stoji na kraju odgovora Horvatova ministarstva.

No iz zapisnika s prvog radnog sastanka iz kolovoza 2021. godine vidljivo je da se stavovi predstavnika udruga stanara značajno razlikuju te da svaki od njih ima različite prijedloge za rješenje problema. Gordana Vojković kao predsjednica Hrvatskog saveza stanara – građana EU-a odmah se na početku usprotivila činjenici da su u radnu skupinu pozvani i predstavnici udruga koje okupljaju vlasnike stanova. Vojković je na sastanku podsjetila da je Zakon o stambenim odnosima iz bivše SFRJ odredio da su samim činom nacionalizacije prijašnji vlasnici izgubili pravo vlasništva nad stanovima te tvrdi da je ta pravna činjenica prihvaćena i u zakonskim odredbama donesenim u samostalnoj Hrvatskoj, točnije, u Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Taj zakon predviđa da se naknada za oduzetu imovinu bivšim vlasnicima isplaćuje u novcu ili obveznicama te samo iznimno u naravi, pa je, kako tvrdi, izlišno razgovarati o pravu na povrat stanova jer se jednom oduzeto vlasništvo ne može vratiti. Slijedom toga, tvrdi Vojković, s trenutkom oduzimanja vlasništva, koja prihvaća i važeći zakon, prestala su sva prava bivših vlasnika stanova i oni ne mogu biti ravnopravni članovi radne skupine. Oni, rekla je, “svojim miješanjem u slučaj i primjedbama ruše pravno rješavanje problema stanara sa stanarskim pravom”. Gordana Vojković je na temelju iznesenih argumenata, zakonskih odredbi i ranijih ustavnih presuda iz 2003. i 2006. godine, odnosno, ustavnih odluka donesenih u sličnim predmetima u kojima se reguliralo pravo zaštićenih stanara, u ime 300-tinjak zaštićenih najmoprimaca koje njezina Udruga predstavlja zatražila pravo na otkup stanova u kojima žive i na kojima imaju stanarsko pravo.

Predstavnica Udruge stanara Rijeka Danica Mirković Vejvoda iznijela je stav da država nositeljima stanarskog prava dozvoli da otkupe stan za vrijednost od 10 posto tržišne vrijednosti stana, a da ostatak vrijednosti država namiri vlasnicima. Svi ostali prijedlozi, kazala je, njima nisu prihvatljivi. Hrvatski savez udruge stanara predstavljala je Jasminka Domaš, koja je izričito naglasila da će njihova udruga podržati zaključak o otkupu stanova i obeštećenju vlasnika te je najavila da mogućnost ponude zamjenskog stana neće prihvatiti. Kazala je da su zaštićeni stanari diskriminirani i da im je uskraćeno ustavno načelo jednakosti pred zakonom. Domaš je istaknula da problem može biti riješen isključivo otkupom, a protivnom, rekla je, država može očekivati tužbu.

Ministarstvo prostornog uređenja, na čijem je čelu ministar Darko Horvat, izrađuje nacrt izmjena i dopuna Zakona o najmu stanova. FOTO: Igor Soban/PIXSELL

S druge strane, Igor Leskovar, predstavnik udruge Vlasništvo i posjed koja okuplja vlasnike stanova, upozorava na to da država, da bi zaštićenom najmoprimcu omogućila otkup stana, taj stan prvo mora nekom uzeti. On je podržao prijedlog Ive Tukić prema kojem bi vlasnici dobili svoje stanove, a istovremeno bi se zaštićenim najmoprimcima omogućio otkup zamjenskog stana iz portfelja države. Ivan Matetić, predstavnik Udruge vlasnika privatnih stanova Proljeće iz Splita, ističe da članovi njihove udruge svoju imovinu žele natrag u vlasništvo što je prije moguće, a najkasnije do 2023. Godine, kako je bilo predviđeno Zakonom o najmu stanova. Također traže da im se odmah po izglasavanju izmjena i dopuna Zakona o najmu stanova omogući pravo na naplatu pravične najamnine za stan, bilo po tržišnoj vrijednosti ili najmanje onoliku koliku Vlada plaća za stanovanje građanima čiji su stanovi bili oštećeni u potresu, a to je 75 kuna po četvornom metru stana. Stav Državnog odvjetništva iznijela je i predstavnica DORH-a Danica Damjanović, koja je kazala da razumije interese obiju suprotstavljenih strana te se složila da bi država trebala naći rješenje koje će biti prihvatljivo i zadovoljavajuće za obje strane. Ipak, podsjetila je na to da je, kada je u pitanju status vlasništva i oduzimanja vlasništva, Ustav posve jasan i propisuje da se vlasnicima ne može oduzeti njihovo vlasništvo te da stanari te stanove ne mogu otkupiti. Dodala je i da država mora uskladiti odredbe Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine s odlukama Ustavnog suda, što još uvijek nije učinjeno.

Iz Ministarstva financija Zdravka Marića podsjećaju da je u siječnju 2018. godine prestao s radom Fond za naknadu oduzete imovine, a njegove poslove preuzelo je Ministarstvo financija. Na pitanje Nacionala koliko je sredstava do danas prikupljeno na zasebnom računu na kojem se deponiraju sredstva namijenjena obeštećenju vlasnika nacionaliziranih stanova u kojima žive stanari sa stanarskim pravom i koliko je vlasnika stanova do sada obeštećeno tim sredstvima, iz Ministarstva financija odgovaraju da je prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine propisano da su Fond za naknadu oduzete imovine, a potom i Ministarstvo financija kao njegov pravni sljednik, nadležni za isplatu naknade u novcu i obveznicama RH u slučajevima u kojima je zakonom propisana naknada u ovom obliku. Također podsjećaju na to da isti zakon propisuje da se stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku u točno određenim slučajevima, a na kojima postoji stanarsko pravo, ne vraćaju u vlasništvo, već prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu. Visinu te naknade utvrđuje nadležna služba, a iznos naknade utvrđen rješenjem nadležne službe, isplaćuje Fond (Ministarstvo financija) prijašnjem vlasniku u novcu i obveznicama RH.

“Gdje je taj novac?” pita se Vojković i dodaje kako im nemušto objašnjenje koje su dobili na sastanku radne skupine za izradu Nacrta izmjena i dopuna Zakona o najmu stanova nije prihvatljivo. Ona tvrdi da Danijela Janković i Ivona Cindrić, koje su kao službene predstavnice Ministarstva financija prisustvovale prvom sastanku radne skupine, nisu dale konkretno objašnjenje o računima na kojima se prikupljaju sredstva od otkupa stanova, a koja su namijenjena obeštećenju prijašnjih vlasnika stanova. “Djelatnice Ministarstva financija izjavile su kako im nije poznato postojanje takvih računa niti koliko je sredstava na njima prikupljeno”, kaže Gordana Vojković i pritom iznosi i neslužbenu procjenu da je u istom razdoblju u čitavoj Hrvatskoj po tom osnovu mogao biti prikupljen iznos od oko 15 milijardi kuna. Tu brojku temelji na službenom podatku koji je iznio Državni zavod za statistiku, prema kojem je u razdoblju od 1991. pa do 2005. godine od otkupa stanova na kojima su stanari imali stanarsko pravo u proračun uplaćeno 10,3 milijarde kuna – ili preciznije 10.230.091.000 kuna. Novac je trebao biti namjenski utrošen za obeštećenje vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci. No tim je sredstvima obeštećen tek mali broj vlasnika stanova.

Prema navodima Ministarstva financija, sva sredstva potrebna za isplatu naknade prijašnjim vlasnicima, odnosno njihovim zakonskim nasljednicima, isplaćuju se iz državnog proračuna. “Do sada je za oduzete stanove 7247 prijašnjih vlasnika, odnosno njihovih zakonskih nasljednika, isplaćena naknada od 358.190.511,74 kuna u novcu i 1.074.571.535,22 kuna u obveznicama RH”, stoji u odgovoru Ministarstva financija Nacionalu. Dakle, od više od 15 milijardi kuna prikupljenih od otkupa stanova u društvenom vlasništvu na kojima je postojalo stanarsko pravo, država je utrošila tek nepunih 360 milijuna kuna. Ostatak je vlasnicima stanova podijeljen u obveznicama, neovisno o prikupljanim novčanim sredstvima kroz Fond za naknadu oduzete imovine, a potom i kroz Ministarstvo financija. To je manje od 2,5 posto utrošenih sredstava od ukupno prikupljenih kroz otkup stanova.

Problem neprecizne službene informacije o tome gdje je završio novac namijenjen za obeštećenje vlasnika stanova istaknuo je i odvjetnik Marko Fak, pravni zastupnik Hrvatskog saveza udruga stanara, na drugoj sjednici radne skupine za izmjene Zakona o najmu stanova održanoj 17. rujna ove godine. Njegov komentar ušao je u službeni zapisnik sa sastanka koji je Nacionalu dan na uvid. Fak je kazao: “Kao građanin nisam zadovoljan odgovorom da država ne zna gdje joj je novac od otkupa stanova jer, kako tvrdite, jedinice lokalne samouprave nisu dostavile izvješća, odnosno analitiku (o prikupljenim sredstvima od otkupa stanova, op.N.). Tražim od vas (Vedrana Blažeke, savjetnika ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine i predsjednika Stručne radne skupine, op.N.) da u određenom roku obvežete Ministarstvo financija da naloži jedinicama lokalne samouprave da dostave tu analitiku i da vidimo o kojem iznosu je riječ i za koju svrhu je utrošen. S novcem je stvar vrlo jednostavna: ili ga ima ili ga nema. Zna se gdje je, a ako nije tamo gdje treba biti, tada bi trebalo pokazati u koju svrhu je utrošen. Taj priljev novca ide od ’93. godine sve do danas.”