‘Prikaz programa Eurokaza gledao sam na Trećem programu HRT-a, a dijelove i na OTV-u. Što da vam kažem? Postidio sam se što sam čovjek, što sam Hrvat, što živim u ovom vremenu. Program Eurokaza, to nije nikakav Eurokaz, već grobokaz, smrtokaz, kataklizmoklaz. Negiram svaku, pa i najmanju umjetničku vrijednost tako koncipiranom programu. To nije umjetnost! To je teatar luđaka, kretena, debila i cinika! Eurokaz je postao festival sotonizma, bluda i nemorala, a gospoda iz Iustitia et pax šute, a bar sada mogu i govoriti i vikati i ‘udarat’i“, pisao je o Eurokazu don Anto Baković, predsjednik Hrvatskog populacijskog pokreta, u anketi lista Tjednik iz 1997.

To je tek jedna od kritika objavljenih u monografiji „Eurokaz: trošenje vremena 1987.-2013.“ urednice i autorice, osnivačice Eurokaza, Gordane Vnuk koja je promovirana prošloga tjedna u Zagrebu i najbolje ocrtava kontroverze koje je festival svojim programom izazivao i nakon deset godina postojanja.

Prvi Eurokaz, festival novog europskog kazališta, održan je od 3. do 22. srpnja 1987. u sklopu kulturnog programa Univerzijade. Prvo festivalsko izdanje trajalo je tri tjedna, na njemu je sudjelovalo 20 kazališta i kazališnih skupina iz Europe i Jugoslavije, a zahvaljujući velikom uspjehu, od jednokratnog prigodnog događaja prerastao je u kontinuiranu godišnju manifestaciju koju su počeli financirati Grad Zagreb i Ministarstvo kulture. Do spektakularnog samoukidanja 2013., performansom na temu Europe Dalibora Martinisa, što je bila provokacija slična onima koje je izazivao svojim programom, na Eurokazu je bilo izvedeno 388 različitih predstava kazališnih skupina iz cijelog svijeta. Smatrao se jednim od najznačajnijih kulturnih i kulturoloških događaja u ovim prostorima, a u Europi i svijetu bio je poznat po autentičnosti selekcije i radikalno autorskom i nekomercijalnom pristupu.

Među festivalima koji su nastali na temeljima pojedinih programskih segmenata Eurokaza ističu se Festival svjetskog kazališta, Festival novog cirkusa te Queer festival i Perforacije.

Ulaskom Hrvatske u EU 2013. Eurokaz postaje produkcijska kuća i otada se okreće isključivo vlastitoj producentskoj i koproducentskoj djelatnosti, proizvodeći 2-3 projekta godišnje. Uz kontinuirano umjetničko vodstvo Gordane Vnuk, za organizaciju festivala bili su odgovorni u početku Darko Putak, a od 2000. Kornelija Čović. Osim njih, dug je popis ekipe i suradnika kojima se može zahvaliti gotovo tri desetljeća opstanka festivala.

Naslovnica monografije

Gordana Vnuk, osnivačica i umjetnička direktorica festivala, uvijek je isticala kako je Eurokaz nastao na tradiciji festivala eksperimentalnog kazališta, kao što su IFSK i Dani mladog teatra. I sama je, sedamdesetih godina, kao članica družine Coccolemocco, sudjelovala u organizaciji Dana mladog teatara i tada stvarala prve međunarodne kontakte. Zbog svog rada bila je cijenjena u europskim i svjetskim krugovima i godinama je paralelno razvijala međunarodnu karijeru. Krajem devedesetih vodila je Chapter Arts Centre u Cardiffu, a zatim je početkom dvijetisućitih bila umjetnička direktorica kazališta Kampnagel u Hamburgu. Posljednjih godina radi u Kini kao članica programskog savjeta za kazališni grad Yue Opera Town koji se gradi kod Shengzhoua.

Monografija „Eurokaz: trošenje vremena“ na kojoj je radila dvije godine ne obuhvaća samo programsku kronologiju 27 programskih izdanja, već su objavljeni i sjajni plakati Eurokaza od 1987. do 2013., fotografije iz predstava, kao i tekstovi kazališnih i ostalih kritičara i dušobrižnika, od kojih su mnogi, poput Ante Bakovića, s gnušanjem pratili rađanje nove, a danas dominantne kazališne estetike. Gordana Vnuk ističe kako je sakupljanje fotografija bio možda i najteži dio posla jer su festival pratili brojni poznati fotografi poput Saše Novkovića ili Andrije Zelmanovića i Zlatka Dermičeka, no većina tog materijala ostala je zatrpana u kaosu njihovih privatnih kolekcija. No srećom, zbog programskih knjižica puno ih je ipak ostalo sačuvano u digitalnom obliku.

NACIONAL: Zašto naziv „Eurokaz: trošenje vremena“?

Ovim nekonvencionalnim nazivom htjeli smo pokazati da se ne radi o tipičnoj monografiji u kojoj vas svi hvale i pričaju kako ste divni i krasni. Ja sam kao urednica nastojala dati knjizi polemički narativ koji smo grupirali po različitim poglavljima. Poglavlja smo nazvali prema sintagmama kojima su se opisivale stilske karakteristike ikonoklastičkog teatra, jednog od kazališnih fenomena koji je Eurokaz artikulirao među prvima u Europi. Pa se tako ta poglavlja zovu Paralelni fokusi, Režija praznine, Naročitost postava, a jedna od tih sintagmi je i Trošenje vremena, što ne znači gubljenje vremena, da se razumijemo.

Tu smo malo bili i samoironični. Naime, kako uprizoriti kategoriju temporalnosti na sceni, vrijeme po sebi: možete li s vremenom na sceni nešto drugo nego ga trošiti. Trošenjem vremena bavilo se mnogo predstava na festivalu, ali začetak mu je bio u teatru Roberta Wilsona i njegovu sporom pokretu.

NACIONAL: Eurokaz je, kao što je poznato, pokrenut za vrijeme Univerzijade, kada je nastajala nova generacija umjetnika koja je radikalno mijenjala europsko kazalište. Što je s tom generacijom danas?

Na europskoj razini, mnogi umjetnici koji su nastupili na Eurokazu sa svojim ranim radovima, poput Romea Castelluccija, kojem je to bilo prvo gostovanje izvan Italije, pa cijeli flamanski val, Anna Teresa De Keersmaeker, Jan Fabre, Jan Lauwers, da spomenem samo neke, tijekom posljednjih desetljeća postali su mainstream, uvaženi redatelji koji režiraju po velikim opernim i kazališnim kućama i koje produciraju najbogatije institucije diljem Europe.

Kad se sjetim La Fure dels Baus, španjolske ekscentrične teatarske grupe na Dolcu, koja se nabacivala iznutricama i polijevala publiku krvavom vodom, nevjerojatno zvuči da oni danas rade na državnom festivalu u Salzburgu. To je doista nevjerojatan razvoj te generacije koja je zapravo odredila estetske postulate kazališta za sljedećih nekoliko desetljeća.

Gordana Vnuk ističe da je sakupljanje fotografija bilo možda i najteži dio posla oko monografije, jer su festival pratili brojni poznati fotografi poput Saše Novkovića ili Andrije Zelmanovića i Zlatka Dermičeka, no većina tog materijala ostala je zatrpana u kaosu njihovih privatnih kolekcija. PHOTO: Eurokaz

NACIONAL: Eurokaz je svojim estetički riskantnim pristupima politici, erotici, građanskom i teleološkom moralu od samog početka provocirao i izazivao kontroverze. No čini se da je to puno manje smetalo gradske kulturne vlasti za vrijeme Univerzijade i krajem osamdesetih, nego krajem devedesetih. Odnosno, da ste imali manje problema s odobravanjem programa 1987. nego 1997. Je li to točno?

Eurokaz je svoj najbolji period, što se tiče financija i same organizacije, svakako imao krajem osamdesetih, prije rata, u doba tzv. mračnog socijalizma. Tada se Eurokaz organizirao unutar CKD-a, odnosno Centra za kulturnu djelatnost koji se kasnije ujedinio sa ZKM-om i prerastao u Omladinski kulturni centar koji je rukovodio novom zgradom u Teslinoj. Dvorana Istra je otvorena upravo prvim Eurokazom. Tu svakako moram spomenuti Mladena Ivekovića, direktora CKD-a, zahvaljujući čijem zalaganju je kompletni kulturni program koji sam predložila, prihvatio Sektor za kulturu Univerzijade. I točno, deset godina kasnije, 1997., u doba Tuđmanova neokonzervativizma, nakon što je Eurokaz predstavio neka od najvećih svjetskih imena body arta, tadašnji Gradski ured za kulturu odlučio je da više neće financirati „perverzije“, pa je osnovana posebna cenzorska komisija kojoj je Eurokaz trebao donositi VHS kazete svih potencijalnih gostiju. A mi smo sljedeće godine festival posvetili tradicionalnom azijskom teatru čiji ceremonijalni kostimi ne otkrivaju niti goli prst pa je sav njihov trud oko ukinuća Eurokaza pao u vodu.

NACIONAL: Vi ste od početka rata često bili beskućnici.

Nakon što se devedesetih promijenilo vodstvo ZKM-a, na njegovo čelo došao je Igor Mrduljaš koji je, zadužen za čišćenje u ime ideološke pravovjernosti, izbacio Eurokaz iz ZKM-a. Napisao je pismo koje se citira u knjizi u kojem veli kako je odlučio da festivala više neće biti. Tada nas je, kao i u puno navrata nakon toga, spasila Naima Balić, koja je radila u Gradskom uredu za kulturu i pridružila nas Muzičkoj omladini jer u to vrijeme nismo još mogli poslovati kao samostalna organizacija. Ali usprkos svim tim problemima, za vrijeme rata nismo izgubili nijednu sezonu. Umjetnici iz cijelog svijeta dolazili su u nemogućim uvjetima, preko barikada, puno toga je ovisilo o stanju na frontu, a baš o tome ima puno anegdota u knjizi. Utočište nam je nakon Muzičke omladine, od 1996. do 1997. pružio i Centar za dramsku umjetnost/Institut Otvoreno društvo, a tek 2000. novim zakonom omogućeno nam je da se registriramo kao umjetnička organizacija. Naima Balić se založila da nam se dodijeli uredski prostor u Bogovićevoj 1, u kojem smo ostali do 2007., kada smo ponovno bačeni na cestu zbog povrata zgrade bivšem vlasniku. Trajno rješenje pronašao nam je ministar kulture Božo Biškupić koji nam je 2008. dodijelio državni prostor na korištenje u Dežmanovu prolazu 3, u kojem djelujemo i danas.

NACIONAL: Kroz Eurokaz je Hrvatska postala dio suvremene europske kulturne scene puno prije nego što je ušla u EU, kako to tumačite?

Mi smo u to vrijeme doista bili vrlo informirani i pratili smo europske trendove. Naši međunarodni kontakti bili su stvoreni još kad smo radili dubrovačke Dane mladog teatra. Tada smo Branko Brezovec i ja započeli suradnju s festivalom Inteatro u talijanskom gradiću Polverigiju gdje je nastala danas najmoćnija producentska kazališna mreža u Europi IETM (Informal European Theatre Meeting). Bili smo među suosnivačima, puno smo putovali i znali sve što se događa na europskoj kazališnoj sceni. Ne treba posebno isticati da tada nije bilo interneta ni YouTubea i da smo mi na našim putovanjima doista bili zadivljeni količinom novih ideja, nevjerojatnih predstava koje smo željeli pokazati i u Hrvatskoj.

NACIONAL: Ta nova estetika odmah je počela šokirati tradicionalnu kazališnu publiku. Jeste li time stvarali novu publiku?

Točno, prvi Eurokazi su djelovali kao šok. Tradicionalna kazališna publika nije nas voljela, ja sam dolazila izvan establishmenta. Pitali su se, od kuda se pojavila ta mala? Grupe koje sam dovodila djelovale su izvan institucija. U gledalištu nisu bili ni glumci ni režiseri, a na Akademiji dramskih umjetnosti studentima se preporučilo da ne idu na Eurokaz. Zato nas je podržavala intelektualna zagrebačka publika, arhitekti, vizualni umjetnici koji su vidjeli da se novi teatar otvara upravo prema vizualnim umjetnostima, drugim medijima, filmu, videu, visokoj tehnologiji. Naravno, kasnije nas je prihvatio i kazališni establishment. Trebalo je dugo vremena, ali novo kazalište se nije više moglo prešutjeti i eurokazovska estetika došla je i do mainstream institucija. Danas redatelji koriste upravo postupke koje su ti mladi umjetnici osamdesetih uveli u kazalište. Recimo, danas gotovo da nema predstave, čak u malograđanskim kazalištima, koja nema video ili projekcije na sceni.

NACIONAL: Eurokaz je ugašen ulaskom Hrvatske u EU, pomalo apsurdno. Zašto ste to tada odlučili?

Festival Eurokaz je kao projekt imao svoj početak, trajanje i kraj; može se reći da je ispunio svoju misiju koja je bila potvrđena ulaskom Hrvatske u EU. Ono za što smo se uvijek zalagali, a to je da budemo ravnopravni dio kazališne Europe, sada je dobilo formalnu potvrdu. Osim toga, Eurokaz je u početku ispunjavao i tu svoju informacijsku funkciju, jer tada, nakon posljednjih Dana mladog teatra, nije bilo nekih značajnih međunarodnih gostovanja. Danas je drugačije. Ljudi putuju, gledaju predstave na internetu i pojavio se niz novih festivala koji su se nastavljali na pojedine segmente našeg programa – Festival novog cirkusa, Queer, Perforacije, Festival svjetskog kazališta. Željeli smo dati doprinos „de-festivalizaciji“ kulturnog prostora, pa smo se 2013. transformirali u produkcijsku kuću kako bismo investirali festivalski budžet umjesto u skupa gostovanja, u produkciju na domaćoj sceni. Ali bili smo kažnjeni radikalnim rezanjem dotacije.

‘Mi se u izboru programa nismo nikada rukovodili onime što rade drugi i kako proizvode svoje uspjehe; nismo pozivali imena koja su ovjerili bogati mainstream festivali, već smo radili autentičnu selekciju sa svim elementima rizika’, kaže autorica monografije ‘Eurokaz: trošenje vremena’. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Svojedobno ste bili ljuti zbog te „inflacije“ novih festivala.

Nisam bila ljuta, većina tih ljudi koji su osnovali nove festivale učila se u našim uredima; oni su na neki način potomci Eurokaza i ponosna sam na njih. Međutim, u slučaju FSK igrala se prljava igra. Smatram apsolutno ružnim, gramzljivim i sramotnim da su Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan krenuli u promociju svog festivala tvrdeći da prvi put u Hrvatskoj uspostavljaju kontakte s kazališnim umjetnicima izvana jer da do tada u nas nije ničega bilo, nije se moglo ništa vidjeti. Prešutjeti Gavellin IFSK, Dane mladog teatra, pa na kraju Eurokaz, i to Buljan koji je pisao panegirike o Eurokazu (imate ih brdo u našoj knjizi) i govorio da se ne bi bavio teatrom da nije bilo Eurokaza. Tvrde da od njih počinje hrvatsko scensko prosvjetiteljstvo samo da bi sakrili vlastito mediokritetstvo. A program biraju skupljanjem grupa s drugih festivala, a ne vlastitim promišljanjem. Ili trgovinom: odi ti k meni, a ja bum posle k tebi.

NACIONAL: Teško je nabrojati sve, ali koja su imena obilježila Eurokaz?

Osim navedenih umjetnika koji su nastupili sa svojim ranim radovima, treba spomenuti da su u programu bila i etablirana, svjetski relevantna imena kao što su Robert Wilson, William Kentridge, Akram Khan, Israel Galvan, H. J. Syberberg, The Wooster Group, a bile su tu i velike kazališne kuće kao bečki Burgtheater, hamburški Schauspielhaus, pariški Théâtre Gerard Philippe. U novije vrijeme to su Faustin Linyekula, Angelica Liddell, Philippe Quesne. Mi se u izboru programa nismo nikada rukovodili onime što rade drugi i kako proizvode svoje uspjehe; nismo pozivali imena koja su ovjerili bogati mainstream festivali, već smo radili autentičnu selekciju sa svim elementima rizika. I novom hrvatskom teatru posvećivali smo jednaku pažnju: Brezovec, Jelčić, Kugline frakcije, BADCo, Bakal, zaigrani amaterizam, performeri, likovnjaci…

NACIONAL: Kako je bilo s financiranjem, tijekom skoro tri desetljeća bilo je problema i s Gradom Zagrebom i s Ministarstvom kulture. Gdje ste nalazili sredstva za te zahtjevne programe?

Nekako smo se snalazili. Treba svakako dodati, doktoru Miroslavu Škori da se nađe, da su nas gotovo u 2/3 financirale strane vlade i strani kulturni centri. To je bilo nužno jer novac Grada i Ministarstva nikada nije bio posebno velik, a kamoli dovoljan za ono što smo planirali.

NACIONAL: Kakva su bila vaša iskustva s ministrima kulture? Sjećam se da ste bili jako razočarani ministricom Andreom Zlatar.

Naše pismo ministrici Zlatar kojim reagiramo na smanjenje budžeta od 50% objavljeno je u knjizi. Ona na njega nikada nije odgovorila, a u četiri godine nije me željela ni jedanput primiti na razgovor. A u njenim intervjuima može se pročitati da je njena generacija odrasla uz Eurokaz. I u Gradu smo polagano „odumirali“ i danas smo pali na 20% naše nekadašnje festivalske dotacije.

NACIONAL: Otkad ste postali produkcijska kuća, ima li ikakve suradnje s ministricom Ninom Obuljen-Koržinek?

To je jedna složeno-jednostavna basna o vuku i ždralu koji vadi kost koja je zapela u vukovim raljama i za to ne dobiva nagradu, ili ona basna o žabi koja prenosi škorpiona preko rijeke. Produkcijsku kuću sada vodi kolega Branko Brezovec; ja osobno s ministricom ne komuniciram, a Brezovec mi veli da se s njom ne da pričati ni u grubo ni u meko, kako bi rekao Držić. Kao i Plenković, nježno pitate je za čarape, a ona vam još nježnije odgovara o žabama.

NACIONAL: Iako piše da je ovo monografija bez nostalgije, bez apologetika i bez revanšizma, jeste li ipak osjećali gorčinu kada se Festival samougasio?

Ne, gorčinu sigurno ne, možda malo herojske melankolije, kako bi rekao Kierkegaard. To je bila svjesna odluka da se festival transformira u nešto drugo, u produkcijsku kuću. Mislila sam da je krajnje vrijeme da iskušamo novu avanturu, a iskustvo s produkcijom smo već imali, jer smo tijekom 27 godina festivala odradili tridesetak koprodukcijskih projekata. A bio je tu i izazov s novootvorenom dvoranom Gorgona koji je, na žalost, trajao godinu dana jer je izostala podrška i financijera i MSU-a. No ove godine ponovno koproduciramo s MSU-om predstavu „Gilgameš“ sa Zlatkom Burićem Kićom i ekipom iz ex-Kugle, pa se nadamo novom početku.

NACIONAL: Imali ste uspješnu međunarodnu karijeru, možete li s tim iskustvom usporediti odnos prema kulturi, festivalima i kulturnim institucijama u EU-u i Hrvatskoj?

Osim voditeljice kazališnog programa u Chapter Arts Centre u Cardiffu, u Hamburgu sam 6 godina (2001.-2007.) bila intendantica jednog od najvećih kulturnih centara u Europi sa šest scena i ukupnim kapacitetom od 2000 mjesta i budžetom od 5,4 milijuna eura. U tome je bilo, za nas nezamislivih, 30% vlastitih prihoda. Na obje sam pozicije došla preko uzorno vođenih natječaja u vrlo jakoj konkurenciji vodećih europskih producenata. U užem izboru bila sam jedina žena i jedina iz istočne Europe. Htjela sam nešto od tih europskih iskustava prenijeti u našu sredinu te sam se, onako naivna, tek pristigla iz Njemačke, javila na natječaj za ravnateljicu Zagrebačkog kazališta mladih. A mogla sam pričekati da me netko, na temelju mojih desetgodišnjih europskih referenci upita za zdravlje i volju. Propala sam u očajnim malverzacijama izbornog postupka. Bila sam jedina protukandidatkinja Vrgočici, uhvatila ju je totalna panika jer su do tada natječaji prolazili u tišini i u pravilu s jednim kandidatom koji si je osiguravao doživotno ravnateljstvo. Zvonko Maković koji je bio na čelu Odbora za kulturu odigrao je tada najmračniju igru svog mediokritetskog administriranja kulturom Zagreba. Morao mi se na kraju sudskog procesa ispričati. Zagrebačkim kazalištima vladaju na malverzacijama (recimo, slučaj Šnajder u ZKM-u) ustoličeni Bandićevi priljepci: Vrgoč, Abramović Miljković, Ferenčina. Zašto baš oni, kojim su to kompetencijama, znanjem, uvidima, zaslužili?

NACIONAL: Došlo je velike promjene u vodstvu Grada, imate li možda sada takve ambicije?

Nitko me nije kontaktirao, ali ništa zato, mudrost će doći poslije, sada trebaju probijanja. Pročitala sam njihov kulturni program: ima tu dječjih bolesti koje, na žalost, nisu pisala djeca, nego njihovi veseli higijeničari; čisti nokti, zubi, čiste ruke i to. Komunicirat ćemo i vidjet ćemo. Ali moje sadašnje ambicije nisu sve vezane za Eurokaz. Među najdražima mi je jedna povezana s Kinom. Članica sam programskog vijeća ITTA za Yue Opera Town, cijeli jedan kazališni grad koji nastaje u blizini Shengzhoua i za koji osmišljavamo program. To je fascinantan projekt koji bi, zbog svoje, za Kinu neuobičajene, gotovo eksperimentalne otvorenosti, trebao postati i velika turistička meka s nekoliko kazališta, prostora za edukaciju i probe, hotelima, komercijalnim objektima. Do njega se gradi i željeznička pruga koja bi ga trebala povezati sa Šangajem. Građevinski su radovi uglavnom dovršeni, dogovaramo projekte i gostovanja umjetnika, ali došla je korona pa sada svi, kao i ostatak svijeta, čekamo razvoj situacije.

‘Nitko me iz nove zagrebačke vlasti još nije kontaktirao, ali ništa zato, mudrost će doći poslije, sada trebaju probijanja. komunicirat ćemo i vidjet ćemo’, rekla je Gordana Vnuk. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO