Gordan Muratović iz grupe Jinx početkom veljače objavit će prvi samostalni album “L’after life by Coco Mosquito” koji je završio prije početka skladanja glazbe za TV seriju “Dnevnik velikog Perice” koja se uskoro počinje prikazivati na HTV-u.

Iako ga mnogi poznaju po scenskom imenu Coco Mosquito, Gordan Muratović je skladatelj, aranžer, producent i gitarist koji stoji iza većine pjesama grupe Jinx, s kojom je objavio devet studijskih albuma. Paralelno s radom u grupi Muratović je skladao i glazbu za kazališne predstave, TV serije i filmove, o čemu vrlo rijetko govori, iako je na primjer u Sloveniji skladao mjuzikl ‘’Lizistrata’’ po Aristofanovom predlošku i libretu Andreja Rozmana Roze. Sav rad Muratović je odlučio objediniti na samostalnom albumu “L’after life by Coco Mosquito”. Iako je album završio još krajem 2019., proteklih godina dana bio je angažiran na TV seriji “Dnevnik velikog Perice” koja je najavljena kao svojevrsni nastavak filma “Tko pjeva zlo ne misli” i za koju je skladao i aranžirao glazbu.

NACIONAL: Zašto ste snimili samostalni album, a ne s grupom Jinx?

Prije svega, to nije klasični ili standardni solo album. Već iz naslova “L’after life by Coco Mosquito” trebalo bi biti jasno da sebe u ovom projektu ne postavljam u poziciju performera što na kraju, budimo pošteni, i nisam. Naročiti, virtuozan instrumentalist nisam, a pjevač sam još i manje. Ovo je album glazbenika koji se bavi kompozicijom i glazbenom produkcijom, album kompozitora i glazbenog producenta koji da bi bio u stanju materijalizirati ideje treba dobre glazbenike s kojima se razumije.

NACIONAL: A zašto ne s grupom Jinx?

Zašto ne s grupom Jinx? Ovaj materijal nema nikakve veze s Jinxima, niti bi on njima pasao, niti bi oni pasali njemu. Ionako sam ih “nesretne” godinama znao gurati u različitim pravcima u kojima se nisu uvijek dobro osjećali, a možda ni snalazili. I da, znalo je to umoriti. I njih i mene, a što je najgore možda ni rezultat takvog “guranja” nije uvijek bio optimalan. Pored toga, ovdje se radi o isključivo instrumentalnom albumu. Već godinama s nemalim veseljem radim primijenjenu instrumentalnu glazbu za kazalište, TV i film i instrumentalnu glazbu kao takvu. Jedino novo je da sam sad konačno uzeo vremena da složim album.

NACIONAL: U kojoj se fazi nalazi grupa Jinx s obzirom na to da ste posljednji studijski album “Pogrebi & Pomiriši” objavili 2017.? Postoje li nove pjesme i plan za novi album?

U ovim okolnostima uopće ne znam što bih vam rekao. Jinxi su u pauzi kakvih je već bilo i prije tijekom karijere, još od prije lockdowna. Što će biti jednom kad sve ovo završi i gdje će tko od nas uopće tada biti, potpuno je nepredvidivo.

NACIONAL: Vaš samostalni album je najavljen žanrovski kao electro new wave jazzy soundtrack pop. Nije prvi put da se poigravate žanrovima, ali kako ste se odlučili za ovu mješavinu stilova? Kako biste vi stilski opisali album?

Rekli su mi dečki iz izdavačke kuće da treba tako nešto smisliti za PR potrebe pa kako ni sam ne znam gdje ovo spada, nabrojao sam sve u što bi barem teoretski moglo spadati. Nije jednostavno objasniti taj proces nastajanja ideje. Nešto sam skužio, ako ne za svijet a onda barem za sebe, zaintrigiralo me, krenulo, zafuralo i bilo me baš briga čemu treba poslužiti i kamo spada.

NACIONAL: Sudeći po prvom singlu, stavili ste naglasak na saksofone kojih je čak četiri. Što vas je toliko privuklo tom instrumentu?

Pa čitava stvar je i krenula od kvarteta saksofona, točnije od jedne konkretne narudžbe. Saksofonist i skladatelj Gordan Tudor mi je još prije nekoliko godina predložio da nešto napišem za Papandopulo kvartet, neku suitu ili neki slični format. Moram priznati da sam ga dugo odgovarao od ideje argumentacijom da ne poznajem suvremenu saksofonsku literaturu i nemam pojma o tendencijama. On mi je uglavnom govorio da ništa od toga nije važno, da on zna da ja znam pisati za puhače i kad ulovim vremena da probam. Dvije godine kasnije sam se odlučio za to i probao pa sam na kraju s dva od četiri napisana stavka uspio biti relativno zadovoljan. Ali kad sam čuo kvartet rekao sam ok, Tudore, to je to što sam u ovom trenutku mogao i znao, ali ja ovdje čujem ritam mašine, groove, analogne sintesajzere i perkusije da bi bilo kompletno. Evo ti note za kvartet, ali ja sad s ovim što mi je dobro idem dalje napraviti sve što mislim da treba. Vi ako hoćete to svirajte u ovom obliku, kao klasični saksofonski kvartet, bit će mi čast i zadovoljstvo.

NACIONAL: Album je miksao Nick Powell u svom studiju u Deptfordu u Londonu, a mastering je radio Elliot James u Suffering Studios u Kaliforniji. Zašto ste se obratili njima, a ne domaćim producentima i glazbenicima koji se bave masteringom?

Ne volim sam miksati vlastiti materijal, lakše mi je miksati nečiji tuđi, a i rezultat onda bude bolji, ali to sad i nije tema. Drugo uho je uvijek dobro došlo i potrebno. Nakon iskustva s Markom Saundersom koji je miksao zadnji album Jinxa, u to sam još sigurniji i namjera mi je takav sistem rada prakticirati i u budućnosti kad god je moguće. Suradnici su važni, što imaš bolje suradnike to si i sam bolji i to je jednostavno tako. Ne samo da je rezultat bolji, nego i iz svakog takvog iskustva nešto naučiš.

NACIONAL: Kakva je razlika između hrvatskih i engleskih majstora miksa?

Moje iskustvo rada s hrvatskim i primjerice engleskim majstorima miksa je ta da je u tehničkom smislu sve to tu negdje, ili je sve manja razlika. Razlika je u drugačijem ukusu u korištenju efekata, smještanja instrumenata u prostoru, kreiranja zvučne slike. Dopale su mi se neke stvari koje je Nick Powell radio i učinilo mi se da smo sličnog ukusa i da bi on to mogao dobro složiti. Osim toga, namjerno sam i svjesno odabrao mlađeg suradnika pa da možda i mene malo pomladi.

NACIONAL: Paralelno s albumom završavali ste i glazbu za seriju “Dnevnik velikog Perice”. Poznato je da je riječ o nastavku filma “Tko pjeva zlo ne misli” u kojem glazba ima važnu ulogu. Koliko je bilo zahtjevno skladati glazbu?

Pa i nije baš bilo paralelno. Album smo miksali u prosincu 2019., a rad na “Dnevniku velikog Perice” je počeo odmah iza toga. Imali smo par sastanaka i prije oko izbora pjesama i tehničkih dogovora, ali to bi bilo sve. Istovremeno raditi i jedno i drugo bilo bi potpuno nemoguće, barem meni.

NACIONAL: Je li skladanje za seriju bilo zahtjevnije od očekivanog?

U smislu obima posla ovo je najveći projekt na kojem sam ikada radio i sigurno najveći izazov i moram priznati da sam izuzetno počašćen činjenicom da je baš mene zapao taj zadatak. Ovim putem se zahvaljujem Binu Uršiću. Ukupni posao se sastojao u izboru pjesama koje će se pjevati u seriji i biti nanovo aranžirane i snimljene. U izboru pjesama koje će u originalnim verzijama biti u seriji, kastingu pjevača, rada s pjevačima, rada s glumcima koji pjevaju u seriji, raspisivanju partitura, rada s glazbenicima te na kraju komponiranja filmske pozadinske ili manje pozadinske glazbe i to u različitim aranžmanima, od samo klavirske pratnje do big banda. Zaista veliki posao koji bi bio potpuno neizvediv bez produkcijske podrške i vrsnih suradnika, od snimatelja glazbe, aranžera, glazbenika, glumaca, montažera, dizajnera zvuka do naravno redatelja.

NACIONAL: Radnja se zbiva u prvoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća. Koliko ste glazbom pokušali pratiti to vrijeme šlagera i zabavne glazbe, a koliko ste išli u korak sa suvremenom produkcijom?

Od početka i Vinku Brešanu i meni je bilo jasno da glazba mora biti u realizmu vremena koliko god je to moguće. Tolikoj količini originalnih songova iz epohe, bili oni u originalu ili novosnimljeni, bilo bi jako teško suprotstaviti moderniju filmsku glazbu. Uostalom, već i priča s Pericom kao glavnim likom koji pokušava 64. i 65. godine izgraditi pjevačku karijeru implicira takav pristup. E sad, naravno da mi to radimo 2020. Tehnologija je druga, pa je i produkcija druga, a i naše iskustvo i pogled na to doba pedeset i koju godinu kasnije su drugačiji. Moram priznati da sam se trudio biti što je moguće realističniji, instrumentarij je svakako točan, a i žanrovski su to rumba, samba, cha cha cha, tango, foxtrot, jive itd. To su standardni i latino plesovi, ali bez obzira na sve to je suvremeni pogled.

NACIONAL: Film “Tko pjeva zlo ne misli” sadržavao je neke pjesme koje su postale evergrini. Jeste li htjeli da i serija iznjedri neke pjesme koje će ljudi rado zapjevati?

Film “Tko pjeva zlo ne misli” sadržavao je mnoge pjesme koje su bili evergreeni i davno prije nego što je film snimljen. Neke od njih se poput “Marijane” ili “Fale” nikada nisu prestale pjevati, a neke je film ponovo vratio u život. Što se toga tiče, i sa serijom smo u manje više sličnom položaju. I mi imamo neke pjesme kojih se i dalje ljudi sjećaju i rado ih pjevaju, a imamo i neke koje su možda zaboravili ili ih nikad nisu ni čuli. Svako vrijeme, osim što ima svoju glazbu, radi i svoju reviziju glazbene povijesti pa toga ima i u našoj seriji. Tko je od izvođača iz tog vremena kod nas prošao bolje, a tko možda lošije od očekivanog neka još uvijek ostane mala tajna. Naravno da imamo svoje favorite i da bi nas najviše veselilo da se publika ulovi upravo za te “manje znane” songove i izvođače.

NACIONAL: Kako je bilo skladati glazbu i prilagođavati je snimanju u jeku pandemije, ali i u polurazrušenom Zagrebu?

Stresno i neobično. Big band smo primjerice snimali dva po dva glazbenika. Tako je sigurno duže trajalo, ali zato su vjerojatno bili precizniji i manje su se švercali. Da nas u jednom momentu proljetos nije zaustavio lockdown, možda ne bismo ni stigli sve napraviti, toliko je bilo posla.

NACIONAL: Album izlazi početkom veljače. Kako ste zamislili promociju u nepovoljnom vremenu za glazbenike i koncertne nastupe?

Promociju prepuštam PDV Recordsu koji je izdavač, a koncertne promocije za sada neće biti, u ovom trenutku eventualni band koji bi to izvodio i ne postoji, a kamoli da bi bio spreman za svirku.

NACIONAL: Koronavirus je zaustavio kompletnu koncertnu aktivnost i onemogućio glazbenicima nastupe pred publikom. Kakva je budućnost glazbenika i razvoja scene u ovakvim uvjetima?

Nisam optimist. Ulazimo u drugu godinu bez javnih nastupa i nemamo pojma koliko će to još trajati. Pustimo sad na miru kopanje krumpira i plaćanje računa za idući mjesec. Mene puno više brine društvo i dugoročne posljedice. Odrastaju generacije koje u svojoj 16., 17. ili 18. godini života nisu bile ni na jednom koncertu. Jednom kada ovo sve prođe, možda ih više koncept koncerta neće ni zanimati, možda ih ni glazba neće zanimati osim kao internet content, ili točnije jedan od njih. Nisam potpuno siguran da i već nije tako. Da se razumijemo, toliko katastrofičan da mislim da će glazba nestati nisam, uvijek je bilo glazbe i uvijek će je biti. Za rock scenu nisam siguran. Zaista ne znam kakve bi to bendove mogli sutra napraviti ovi klinci koji koncerta nikad vidjeli nisu uživo. Ali čak ni to možda nije bitno, tko zna, možda je vrijeme bendova i prošlo. Uostalom, lako ćemo za koncerte i bendove, puno je veći problem što klinci ne idu u školu.